PIŠE:MAG. ART INGRID RUNTIĆ
O zadnjoj Bujici iznosim stav, jer nam se počelo događati da nas kraj zdravih očiju u laži uvjeraju ; uvjeravaju nas mediji kako je žena predsjednika Francuske ljepotica, a što se vidi da nije, a niti je spomenik Tuđmanu uspio…što nas autor želi uvjeriti u Bujici.
Kuzma Kovačić je u Bujicu doveden kao kipar, ali se našao u vrlo neugodnoj i umjetniku nepriličnoj situaciji političkog tumača. Neugodnost te situacije je vidljiva u umjetnikovoj suzdržanosti i stalnom kašljucanju i pročišćavanju glasa. Umjetnik je došao braniti kvalitetu svoga djela, a Bujanec ga navodi na neke druge reakcije i zaključke koje sa samom skupturom Tuđmana nemaju ama baš nikakve veze.
Jedan umjetnik takvoga glasa kao što je Kuzma Kovačić bi trebao poznavati granice svojega djelovanja, namjere svojega sugovornika čiji je bio gost i znati kada ga se koristi u određene svrhe, koje nisu nikako kiparske ili umjetničke, nego isključivo političke. U svojoj zaključnoj riječi je Kovačić priznao da nije bio dorastao ovakvom intervjuu, jer se zahvalio Bujancu na promociji svojih djela te je tako dokazao da uopće nije shvatio kako mu je samo poslužio u promotivno-političke svrhe.
U Makarskoj danas živi i vodi turističku zajednicu Hloverka Novak, ne znam po čemu je ona stručna išta komentirati u ovoj potpuno promašenoj Bujici, osim što je skulptura Tuđmana u Makarskoj znatno gora nego ona u Zagrebu, ali na trgu Tina Ujevića je odličan spomrnik T. Kršnjavija ovome umjetniku, pa bi Kuzma Kovačić od njega imao što naučiti kad već brani teze o neprepoznatljivosti Tuđmana, koje mu spočitava i obitelj Tuđman.
NIje bilo potrebno zvati autora spomenika, kipara Kuzmu Kovačića kako bi se ustanovilo da se radi o oskvrnuću spomenika čije je postolje pošarano srpom i čekićem, odnosno komunističkim znakovljem.
Biti umjetnik znači puno više od same kiparske ili slikarske struke i zanata. U ovom slučaju je Kuzma Kovačić podbacio kao kipar, ali i kao intelektualac, jer je trebao predosjetiti u kakve igre se upušta. Umjetnik ne postaje ničije oruđe, ali taština i želja da se obrani vlastito umjetničko djelo je nažalost bila jača.
Nije potrebno ni zvati Hloverku Novak-Srzić kako bi se stvorio isti zaključak. Bujanec je zvao Kovačića kako bi ovaj javno ustvrdio da je skuptura uspjelo umjetničko djelo, a ono to evidentno nije.
Jasno je da Zagreb i svi drugi hrvatski gradovi trebaju imati umjetnički kvalitetne spomenike prvog hrvatskog predsjednika, što danas još uvijek nažalost nije slučaj.
Inače, besmislica je da spomenik ne treba ličiti onome koga prikazuje. Treba razlikovati kritiku vrijednosti umjetničkog djela od vandaliziranja istog. Evidentno je da većina Hrvata, kao ni Tuđmanova obitelj ne prepoznaje Tuđmana u ovom spomeniku. Nije prepoznatljiv ni u licu, izrazu, niti u stasu, karakteru ili figuri.
Konačno, živimo u doba u kojem su ne samo fotografije, već i video dokumentacija dostupni, a Tuđman kojega svi znamo iz tih izvora nema nikakve veze s prikazanom figurom koja nosi njegovo ime i postavljena je kao spomenik. Međutim, svi oni koji su kritizirali ovaj spomenik, istodobno pozdravljaju postavljanje bilo kakvog spomenika prvom hrvatskom predsjedniku Tuđmanu, jer – bolje išta, nego ništa!
Nažalost, u umjetničkom smislu, to nikada nije bilo dovoljno, kao što će i u ovom slučaju pokazati vrijeme. To znači da nitko normalan, osim velikosrpskih manijaka ne bi nikada došao na ideju oskrnaviti ovaj spomenik. Bujanec ovdje opasno miješa politiku i umjetnost, a trebao je ostati pri politici, a ne zvati umjetnika da brani svoje djelo. Nije toi djelo napadnuto radi svoje manjkave kvalitete, već zbog ideološkog i svakog drugog protivljenja protivljenja velikosrba i komunjara ideji Hrvatske kao države. Bujanec vrlo nespretno miješa kruške i jabuke, i to na štetu upravo onih kojima je Tuđman kao prvi hrvatski predsjednik i domovina Hrvatska itekako na srcu.
Bujanec ispituje kipara Kuzmu Kovačića o Tuđmanovoj odluci i odabiru kune kao hrvatske valute, pa i o uvođenju eura. Kipar koji je kreirao izgled kune zasigurno nije pozvan govoriti o političkoj i monetarnoj odluci predsjednika Tuđmana da li se kolebao između krune ili kune, a ponajmanje o tome treba li uvesti euro.
S pozicija umjetnika koji je kreirao izgled kune, Kuzma Kovačić zasigurno ne gleda s odobravanjem na eventualno uvođenje eura kao valute u Hrvatskoj, jer time bi njegovo djelo došlo u drugi plan, što je posve prirodna reakcija. No, to sve zajedno nema veze s monetarnom politikom.
Ovo oskvrnuće Tuđmanovog spomenika treba vidjeti u smislu projugoslavenskih i velikosrpskih težnji da se poništi i uništi hrvatska država, kao i sam oslobodilački rat kojeg je hrvatski narod dobio protiv velikosrpskog agresora.
Mag. Ingrid Runtić
HOP
