Vučićevo stranačko glasilo “Srpski telegraf” slavi i hvali ubijenoga srpskoga kralja šverca cigareta i nafte Vladimira Bokana

Srbi podsjećaju na Bokanov nadimak Crni Gusar, ali zaboravljaju kako je na kraju potonuo s ostalim piratima na palubi poludjele posade broda

Životopis Vladimira – Vanje Bokana otkriva neraskidive spone srpske mafije i srpske politike a one vrijede i danas kao i devedesetih kad je on bio u službi glavnoga poslodavca Slobodana Miloševića

Hobotnici srpske mafije i srpske politike nema kraja. Da je tako o tome zorno svjedoči i opširni i iscrpni hvalospjev Vučićeva dnevnog glasila i stranačkoga pamfleta SNS-a “Srpskog telegrafa.” Taj SNS bilten iz pera skupine nepotpisanih koautora originalnoga panegirika u slavu ubijenoga teškog kriminalca s liste Europola i Interpola Vladimira Vanje Bokana ( 1961 – 2000 ), prije samo tri godine objavio je o smaknutome državnom gangsteru Bokanu u službi zloglasnoga ratnog zločinca i balkanskoga kasapina Slobodana Miloševića pravu melankoličnu i patetičnu storiju veličanja organiziranoga kriminala pod izlikom da sve to opravdano rade. Jer, njihove zločine pokušavaju opravdati time da sve to čine za dobrobit Srbije, a onda, ne da im je po mjerilima velikosrba sve oprošteno, nego su za sva zlodjela još i u zvijezde uzdizani i uzdignuti pravo pod svodove nebesa u red najvećih srpskih svetaca. Tako je i slijedeća reportaža “Srpskoga telegrafa” o Vladimiru – Vanji Bokanu kao promotoru Miloševićava ratnoga i poratnoga šverc komerca, poglavito krijumčarenjem cigareta i nafte, odličan poučak kako i sadašnji srpski diktator Vučić neskriveno i oduševljeno ide stopama jednoga od svojih najvećih uzora među tiranima i suicidnoga samoubojice u haškom zatvoru, predoziranoga svojevoljnom odlukom čina trovanja prije izricanja doživotnoga zatvora, glavom i bradom Slobodana Miloševića. I upravo radi toga naredni novinarski paškvil “Srpskoga telegrafa” prenosimo integralno kako bismo još jednim argumentom ustvrdili davno poznatu činjenicu da jedno od Vučićevih bezbrojnih i bezbojnih dnevnih tiskovina “Srpski telegraf” reklamira posthumno lik i životno nedjelo Vladimira Bokana, stavljajući do znanja da Vučić plasiranjem ovakvih tekstova o Miloševićevim pulenima iz devedesetih želi otvoreno poručiti i bez ikakvih ograda da samouvjereno i pun samoupozdanja bez pokrića, nastavlja tamo gdje je jedan od njegovih idola Milošević stao potkraj 2000. godine. I baš zato slavodobitnički i stilski hiperbolički napisana storija “Srpskoga telegrafa” o Bokanu je dokaz više da je sprega mafije i politike i danas

u Srbiji kao i ratnih devedesetih. I stoga je ovo i evergreen priča o neraskidivom i vječnom lancu željeznih karika srpske politike i srpske mafije i organiziranoga kriminala u organizaciji i pod kontrolom države. Evo sad i kompletnoga teksta “Srpskog telegrafa” o Vladimiru Vanji Bokanu, što smo pronašli listajući arhivu “Srpskoga telegrafa” iz mjeseca studenog 2016. godine.

“Govorilo se kako je bio jedan od najbogatijih ljudi na Balkanu. Imperij je stvorio zahvaljujući švercu cigareta i nafte. Ubijen je u sačekuši ispred svoje vile u Grčkoj. Za vrlo kratko vrijeme izgradio je pravo carstvo, a bogatstvo mu se procijenjivalo na 500 milijuna dolara. Oni koji nisu vjerovali da je svojedobno pucao u svoga tjelohranitelja Legiju iz sprdnje, kako bi vidio da li je pancir dobar, ne znaju tko je bio Vladimir Bokan ( 1961 – 2000 ). U dokaznome dokumentu službe državne sigurnosti Srbije, kao službena zabilješka o Vladimiru Bokanu i iz arhive MUP-a Republike Srbije, Resora državne sigurnosti,dana 10. siječnja 1996. godine u Beogradu stoji slijedeće o Vladimiru Bokanu:

Operativnim radom pripadnika Ministarstva unutarnjih poslova u Beogradu, a u razgovoru s više svjedoka nakon ubojstva Radoslava Stanišića u Budvi 1997. godine, a zbog povezanosti sa ranijim sukobima sa osumnjičenim Vladimirom Bokanom,doznajem slijedeće: Stanišić je bio blizak prijatelj Željka Ražnatovića, koji je u višegodišnjem sukobu sa osumnjičenim za ubojstvo Vladimirom Bokanom. Sukob je nastao zbog navodnog posla sa cigaretama. Pored “posla” sa cigaretama, Bokan trguje i naftom, a posjeduje i špeditersku tvrtku. Ubojstvu Stanišića prethodilo je više verbalnih sukoba i jedno ranjavanje u hotelu “Hajat” u Beogradu, kad je prema svjedočenju očevidaca Bokanu u vatrenom obračunu ranio Radoslava Stanišića. Povod za ovo ranjavanje, bila je već spomenuta borba za tržište cigareta. Doznajem da je Bokan tražio da mu se Stanišić ne miješa u njegove poslove sa cigaretama, nakon čega je došlo do pucnjave u kojoj je ranjen Stanišić. Operativnim radom doznajem da Vladimir Bokan ima i osobne tjelohranitelje, a da je njegov glavni tjelohranitelj i šef ostalih Bokanovih tjelohranitelja Milorad Ulemek Legija. Prema tvrdnjama sugovornika, bahato ponašanje osumnjičenog Bokana opisuje jedan od svjedoka slijedećim riječima: “Priča se da je Vanja ( Vladimir Bokan ) tjerao Legiju da oblači pancir, a onda bi pucao u njega iz čiste obijesti da bi navodno provjerio da li je pancir dobar.

Protiv Vanje Bokana vođeno je ukupno šest policijskih istraga u Beogradu za rasturanje droge, ubojstvo pješaka na pješačkom prijelazu u tadašnjem Bulevaru revolucije ( onda preimenovanom u Bulevar kralja Aleksandra ), privredni kriminal i pokušaj ubojstva u Hajatu, kao i jedna u Ateni za krijumčarenje cigareta u Grčku. Niti jedna od istraga nije imala sudski epilog. Bokanov ortak Ulemek – Legija pomogao je svome starom drugu Kristijanu ( Aleksandru Goluboviću ) da se skloni od Voždovčana i njihovoga klana, tako što ga je poslao kod Bokana, te je Kristijan Golubović kasnije radio za Vladimira Bokana. Doduše, ne baš uspješno, jer je više vremena proveo u grčkom zatvoru nego na slobodi. Ipak, Aleksandar – Kristijan Golubović je tamo izgradio reputaciju i priča se da se među robijašima i čuvarima još uvijek pričaju Kikijeve dogodovštine. Kristijan je često bio veći autoritet iza rešetaka nego na slobodi.Neizbježni su bili i unakrsni sukobi Bokana i njegovoga okruženja i sa samim Arkanom. Tako je Radoslav Raka Stanišić, zvani Raka Dilinger, ujedno i blizak Arkanu, došao u sukob s Bokanom sredinom devedesetih u hotelu “Hajat.” On je tražio da se ovaj ne miješa u njegove poslove s cigaretama. Nakon žestoke verbalne rasprave i svađe, došlo je do pucnjave i Vanja Bokan je teško ranio Raku Dilingera ( Radoslava Stanišića ). Za ovo nikad nije odgovarao, jer je sve navodno sredio Radovan Stojičić – Badža, prvi čovjek MUP-a Srbije u doba Slobodana Miloševića. Za Stojičića – Badžu se govorilo da je bio blizak Bokanu, te da je bio umiješan u šverc cigareta. Radoslav Stanišić alijas Raka Dilinger, ubijen je 1997. iz automatskog oružja u Budvi.

Iznimno je bogat tajkunski životopis Vladimira – Vanje Bokana, vlasnika oko 1500 kioska, od kojih samo 700 smještenih u Beogradu.U Bokanovoj vili, zapravo njegovome improviziranome uredu, vrijednome dva milijuna dolara u atenskom predgrađu Glifada, na njegovoj jahti, kao i u vili od 15 milijuna dolara u atenskom predgrađu Vula, gdje je živio s obitelji i tjelesnom pratnjom, redali su se gosti kao što su Marko Milošević, Badža Stojičić, Amfilohije Radović, Aleksandar Tijanić, Joca Amsterdam, Milorad Ulemek Legija, Momir Gavrilović i mnogi drugi. Atenski tisak je pisao da je Bokanova vila zapravo bila u vlasništvu Marka Miloševića i da je Vanja Bokan bio njegov čovjek za šverc u Ateni.

Prije nego je otišao u Grčku, osamdesetih je započeo posao sa cigaretama. Njegov tast je bio Nedjeljko – Neđo Bošković, načelnik vojne službe sigurnosti Jugoslavije 1992. i 1993, nakon čega odlaze u Crnu Goru. Imali su dobre veze u politici, tako da je posao sa cigaretama cvjetao. Pričalo se da je bio povezan sa crnogorskom mafijom i da je najviše radio s cigaretama i naftom. Ubrzo je raširio business u Srbiji, ali došao je u sukob s jačim igračima. Pričalo se da se zakačio s Arkanom u hotelu Interkontinental u Beogradu, da je bilo pucnjave, nakon čega je munjevito otišao u Grčku.

Bokan je imao razgranate poslove u Beogradu i Novom Sadu. Mnogi elitni lokali, tržni centri i butici pripadali su njemu, iako su se službeno vodili na druga imena. Posjedovao je čitavu distributivnu mrežu za prodaju tiska. Njegova firma “Štampa komerc” raspolagala je sa više od 1500 kioska, od kojih je gotovo polovica bila u Beogradu. Bokan je radio velike poslove sa RTB Borom i Prahovom, u kojima je navodno prao novac, spremajući se preuzeti te državne gigante, kao što je već uradio sa konfekcijskom kućom “Srbijateks” i tvrtkom “Štampa.”

Čim je otišao u Atenu pao je u oči golemim novcem. Utemeljio je špeditersku tvrtku, posjedovao je više zrakoplova, brodove kojima je prevozio naftu i cigarete, a prizva je srpskim Onazisom i Crnim Gusarom. Neposredno prije ubojstva atenskoj televiziji dao je intervju i najavio da će otkriti imena ljudi koji su sudjelovali u švercu za koji njega optužuju. Pričalo se da je počeo prijetiti da će sve ispričati kako su ga Stanko Subotić – Cane i Marko Milošević istisnuli iz posla sa cigaretama, jer su dužnosnicima na carini i u policiji omogućili povoljnije “ugrađivanje” u poslove. Pričalo se da je Milo Đukanović ubacio Caneta Subotića u business i da je zato planirao izbaciti iz igre Bokana. U podzemlju se govorilo da su mu dani odbrojani, nakon što su redom ubijani svi za koje se sumnjalo da su umiješani u Arkanovo ubojstvo. Ime Bokana često se dovodilo u vezu sa likvidacijama Arkanovih najbližih suradnika. To, međutim, nikada nije dokazano.

Ubijen je u sačekuši ispred svoje kuće u Grčkoj 8. listopada 2000. godine. u crnom mercedesu 500 C u trenutku kad je pokušao parkirati automobil. Neki su ovo tumačili kao osvetu za Arkanovo ubojsto, jer je Bokan navodno bio jedan od financijera ubojstva Arkana, dok se pričalo da je Bokan ubijen u istom naletu u kojem su pobijena mnoga zvučna imena asfalta nakon Arkanovog ubojstva. Ipak, nikad ništa nije utvrđeno. Nakon Bokanove smrti njegov novac je navodno korišten za privatizaciju mnogih poduzeća u Srbiji poslije petoga listopada 2000. godine i svrgnuća Miloševića s vlasti u Srbiji. Zanimljivo je i da je Bokanova najstarija kćer udata za sina pogubljenoga libijskog vođe Moamera El Gadaffija.”

Dragan Ilić

HOP