Otkrivamo kako se preko jezika lako otkriva prevara o porijeklu Hrvata

Nametanjem kršćanstva hrvatski se jezik podijelio na kajkavicu i čakavicu. Kajkavica je nastala od glagoljičke ekavske čakavice jer latinsko pismo  nije imalo sva slova za sve čakavske glasove. Izvorna haravača ili hrvatski jezik je bio slogovni, što znači da su se slogovi  sastojali od 16 suglasnika i poluslogova A ili E. Preko latinskog pisma zamjenica ČA je postala KAJ, ŠTA i ŠTO. U germanskim jezicima dvoslov ŠT je stao za izvorno glas Č. U hrvatskoj bizantskoj  glagoljici postojala su gotova sva slova koje je imalo bizantsko pismo. Međutim, bizantsko pismo nije imalo slova za glasove Č, C, H i V osim zamjenskih slova S, G, J, H i B koja su ih zamjenjivala. Izvorno slovo  C je također stalo za glas Č. Slavenstvo je još više uništilo hrvatski jezik, a nametnuo ga je Rim. Tako su u hrvatski jezik uvedeni novi glasovi: Ć, Đ, LJ i NJ. Ovi glasovi su nastali kad se iza suglasnika T, D, L i N nalazili samoglasnici, posebice E, a donekle i A. Prije toga hrvatske glasove je mijanjao nekršćanski i mperijalni Rim. Zbog toga su hrvatska prezimena kasnije postajala talijanska i germanska, a mi to ni danas ne prepoznajemo. Na koncu hrvatski jezik su uništili hrvatski vukovci i danas ga možemo nazvati srpskim jer od srbijanskih ekavskih riječi je nastala ijekavaca. Preko ijekavice Hrvatima je nametnuta srbijanska semantika, dakle, značenje riječi. Jekavicu je nametnuo kršćanski Rim u Crvenoj Hrvatskoj nakon što su se odrekli Bizanta i vratili se pod uticaj Rima. Jekavica je nastala tako da se u čakavskoj ikavici samoglasnik I ispred samoglasnika A ili E u franačkom dvoslovu i IA i IE glas I zamjenjivao glasom J. Pod uticajem Bizanta slovo A je postajalo O, a slovo E je postajalo I.
Danas nam Srbijanci sole pamet sa Krajinom kao da je Krajina nastala dolaskom Osmanlija na hrvatski etnički teritorij. Međutim, Krajina se spominje i na Baščanskoj ploči, davno prije dolaska Osmanlija. Naime, Krajina je bila hrvatska carevina na prostoru Dioklecijanove Dalmatie. Stoga se postavlja pitanje: Kako je nastao taj pojam i što mu je bilo značenje?

Taj pojam je nastao od naziva Ceravena, a označavao je ”Harvače jane”. No, taj naziv se povijesno još odrazio kao Cervena. Nametanjem kršćanstva naziv Cervena postaje Cerve. Nakon toga naziv Cerve postaje Serve, a pod vazalstvom Bizanta Serbe. Naziv Kraina nastaje od naziva Ceravina jer grčko slovo I se zvalo iota, dakle, jota, odakle lažni ”staroslavenski” glas J koji je nazvan jat. Ovdje vidimo da se izvorni glas V ponekad pisao slovom U, a ponekad slovom I. Kako je riječ carevina nastala od naziva Haravačana bez slova Č i kako je car (hara, kir) imao ulogu Boga, naziv Carevena dobiva značenje carevina. Na temelju navedenoga može se zaključiti da je naziv Krajina označavao carevinu i ”Hrvate jane”, odnosno, Hrvaćane. Raspadom zapadnog Rimskog carstva, Dioklecijanova Dalamatia postaje carevina i vazal Bizanta koji joj jamči državnost, a za uzvrat neki gradovi u Dalmaciji su došli pod izravnu vlast Bizanta. Dakle, Krajina je postala zid između Bizanta i franačkog Rima.

Propašću Bizanta, 924. godine Krajina se vraća u okrilje Rima i uspostavlja se granica na rijeki Drini. Tako je nastao naziv Crvena Hrvatska, a to je izvorno bio prostor Dioklecianove Dalamatie. Nametanjem kršćanstva riječ krajina postaje kraj, a od riječi kraj nastaje na čakavskim prostorima titula KRALJ jer se glas J na čakavskom prostoru u mnogo slučajeva odrazio kao glas LJ. To je razlog zašto su stariji hrvatski iseljenici svoju domovinu Hrvatsku zvali ”Stari kraj”, dakle, stara kraljevina.

Sve do pojave kneza Branimira, Krajina je prakticirala bizantsko kršćanstvo, a za vrijeme kralja Tomca kraljevina Hrvatska se proširila sve do rijeke Drave, a zauzimala je Bosnu i Crvenu Hrvatsku uključujući Rašku i Duklu sve do Drača. Za vladavine kralja Tomca Hrvatska je bila teritorijalno najveća hrvatska država u povijesti. Međutim, raskolom kršćanstva, Krajina je podijeljena na više dijelova: franačku Hrvatsku ili Belu Hrvatsku, hrvatsku janačku Bosnu i Cervenu Hrvatsku koja je zauzimala prostor istočne Hercegovine, Crne Gore, Raške i obalnog pojasa današnje Albanije sve do grada Drača i zaleđe do Ohrida. Janačka Hrvatska je još bila poznata kao krstjanska Hrvatska. Naziv Crna Gora je nastao od naziva Cervena Carva, što se odrazilo zbog nedostaka slova V u grčko bizantskom pismu i suglasničkim pisanjem kao Crna Gora. Zbog svega ovoga razlikujemo tri vrste hrvatske prezimena: janačka, franačka i bizantska dok Srbijanci nisu imali stalna prezimena sve do polovice 19. stoljeća jer prije toga nisu ni postojali kao etnik.
Srbijanska kršćanska imena imaju završetke IJE, a takva prezimena surećemo najviše kod srbijaniziranih Vlaha i Cincara, dok su ostala prezimena Hrvatska jer nemaju završetak na IJEVIĆ nego na EVIĆ i OVIĆ.

Ako razumijemo glasovne promjene, vidjet ćemo da je utemeljeno na završetku prezimena sa sufiksom EVIĆ koji je prilagođen srbijanskim pravoslavnim imenima kao IJEVIĆ. Kako vidimo, bizantsko i srbijansko kršćanstvo nemaju ništa zajedničko. Bizantsko kršćanstvo je sve do raskola bilo ujedinjeno sa rimskim, a srbijansko se počelo razvijati tek raspadom bugarskog carstva koje je vladalo današnjom Srbijom do rijeke Save. Nakon poraza Bugara od Osmanlija, pod osmanlijskom vlašću počinje se širiti srbijansko kršćanstvo. Ono je utemeljeno na bugarskoj liturgiji, ali pod uticajem ruskog pravosljavlja zbog  geostrateških ruskih planova. Zbog ruskog imperijalizma je na prostoru Beogradskog pašaluka nakon poraza Osmanlija nastala kneževina Srbija. Prije toga nikada nije postojala ni Srbija ni Srbijanci. Raška nikada nije bila Srbija jer on se izvornao zvala Arača ili Araša, odakle toponimi Rača i Raša.

Izvorna hrvatska janačka prezimena su završavala sufiksima AN, EN, UN i IN, primjerice, Vukadin ili Antun,  što znači rođen od oca Vuka ili rođen od oca Ante. U germanskim jezicima za ove sufikse se koristi riječ VAN ILI VON. Izvorna riječ je bila JANA koja se i kod nas još pogrešno odrazila kao VANA. Istovremeno su se koristili sufiksi AC, EC i IČ koji stoje za izvornu riječ VAČA. Tako su se imenima za stvaranje prezimena dodavali navedeni sufiksi. Dakle, prezimena su završavala sufiksima AC, EC i IČ koji su označavali zemaljsko rođenje. Ova prezimena su najstarija hrvatska prezimena. Susrećemo ih i među drugim narodima, ali bez slova C ili zamjenskim dvoslovima CH i TZ. Na ikavskim prostorima najčešće surećemo sufiks IĆ koji se izvorno pisalo IČ. Sufiks IČ su zadržali Slovenci, što nedvojbeno ukazuje na njihovo hrvatsko porijeklo.

Nametanjem kršćanstva Hrvati u panonskoj Beloj Hrvatskoj zadržavaju u prezimenima najviše sufiks EC, koji često postaje EK. Hrvati u Krajini zadržavaju sufikse AC i IČ. Ovi sufiksi pod uticajem Franaka postakju AK i IK. Sufiks IČ slavenizacijom postaje IĆ. U hrvatskoj državi Bosni i Crvenoj Hrvatskoj, dakle, Raškoj, Crnoj Gori i istočnoj Hercegovini  nametanjem kršćanstva prezimena nastaju od janačkih prezimena sa sufiksima AN, EN i IN, kao Vukadin, Vukman, Radman, Radan, Raden, Radin, Jovan i druga koja postaju  Vukadinović, Vukmanović, Radmanović, Radanović, Radenović ili Rađenović, Radinović, Jovanović i tako redom. Sva janačka prezimena  su  završavala slovom A koje je postalo O. Međutim, u prezimenima koja su završavala sufiksom  AC i EC bez slova C su završavala slovima A i  E, pa imamo imena Rada i Rade ili Raša i Raše nastaju prezimena kao Radović i Radević ili Rašović i Rašević. Slično, prezime Jovič postaje Jovičević ili prezime Grčič postaje Grčičević ili Grgičević.

Međutim, pod franačkim uticajem Jovič postaje Jovičić, a Jurič Juričić. Sačuvana su i janačka prezimena kao Jurin, Juran, Ivan ili  Matan i pod franačkim  uticajem neka od njih postaju Jurinić, Juranić, Ivanić ili Matanić. Prezime Jurac postaje Jurak ili Jurkić.  U Crvenoj Hrvatskoj ova prezimena bi se odrazila kao Jurinović, Juranović, Ivanović ili Matanović. Jurak bi postalo Jurković,  a Jurič Juričević. Sve ovo su hrvatska prezimena jer su nastala od hrvatske janačke religije. Međutim, prezime KOVAČ je nastalo od naziva Harvač ili Halvač ispuštanjem slova R ili L. Franačka inačica je Kovačić, a bizantska Kovačević.
Po ovim sufiksima danas prepoznajemo hrvatska prezimena. No, ni ovo ne zanima hrvatske vukovce nego nas uporno nazivaju Slavenima mada su prezimena sa prefiksom i sufiksom SLAV rijetka kao i prezimena sa prefiksom SRB. Očito, velikim dijelom Europe su vladali Harvači prije dolaska  kršćanstva u Europu, a mnoga europska prezimena označuju Hrvače, ali su danas napisana različitim pravopisima. Umjesto da se bavimo poviješću hrvatskog jeika, mi prihvaćamo Karadžiće iliti Karačićeve  nebuloze i hrvatski vukovci ih dogmatski nameću.

Srečko Radović

HOP