Hrvatstvo i Sorosev pijunčić Banac
Iako je od haške presude šestorci i teške tragedije koja ju je pratila prošlo više od godinu dana, postoje takvi ljudi u koje spada i moja malenkost, koji se s tim nikako ne mogu pomiriti. General je oduzeo sebi život iz više razloga, a onaj koji je svima jasan i oko kojeg se nitko ne spori je onakva haška presuda.
U toj presudi najbolesniji paragraf je paragraf 54. A u kojem da skratimo sve te kvazipravničke zavrzlame stoji da su Hrvati sami sebe protjerali s područja odakle su ih brutalnim etničkim čišćenjem protjerali Muslimani.
Jedan od idejnih tvoraca te bolesne teze je Ivo Banac, čovjek koji je skupa sa svojom ženom Andreom Feldman, Žarkom Puhovskim i Nadeždom Čačinović sudjelovao u otvaranju prve ispostave Soroseve infrastrukture u Hrvatskoj pod imenom „Otvoreno društvo Hrvatska“ kojem je bio i na čelu, kao što je bio na čelu i druge Soroseve ispostave u Hrvatskoj, tzv HHO-u iliti Hrvatskom helsinškom odboru koji se „proslavio“ brojeći mrtve srpske civile nakon Oluje i u dosluhu sa Sorosem, a po receptu Save Štrbca uvelike multiplicirao broj istih prikazujući Hrvatsku kao državu koja je nastala na zločinu pokojnog predsjednika Tuđmana kao zločinca na čelu udruženog zločinačkog poduhvata.
17. veljače 2009. godine u predmetu „Gotovina i ostali – operacija Oluja“ pred haškim sudom, obrana generala Gotovine pritisnula je svjedoka tužiteljstva Žarka Puhovskog koji je pod teretom činjenica morao priznati da im je Soros plaćao pola milijuna dolara godišnje za proizvodnju lažnih vijesti koje su imale za cilj prikazati predsjednika Tuđmana kao ratnog zločinca.
Ivo Banac u toj galeriji likova koji su predvodili HHO ima posebno mjesto, a danas je bitan jer je upravo on taj koji je „intelektualni lider nove desnice i politički mentor „zvijezde hrvatske desnice“. Budući da su to ljudi koji su svojim djelovanjem jednako kao i neki s ljevice tipa Mesić, Manolić, Nobilo, Pusić itd zapravo doveli do sramne haške presude i tužne sudbine generala Praljka, njihovu rabotu koju je doktor Tuđman još 1996. godine opisao kao spregu „žutih i zelenih vragova“ ovim tekstom koji je prvi u nizu želim raskrinkati i povezati sve te stvari u jednu smislenu cjelinu.
Samim paragrafom 54., dakle sramnim paragrafom sramne haške presude bavit ću se u idućem tekstu, a ovdje ću polemizirati s tekstom Ive Banca koji je tezu o samoprogonu Hrvata iz BiH prvi ubacio u eter, i to ne bilo koji nego američki eter.
Zahvaljujući knjizi akademika Ivana Aralice „Što sam rekao Bosni“ imamo taj članak pod nazivom „Hrvatstvo“ kojeg je Banac objavio u američkom listu The new republic 25. listopada 1993. godine iako je, kako akademik Aralica to s pravom tvrdi, taj članak napisan sinkronizirano s famoznim pismom šestorice, kojom se tražila ostavka predsjednika Tuđmana, a što je bio uvod u pokušaj državnog puča u režiji Mesića i Manolića koji je neslavno propao i svibnnju 1994. godine.
Oba ta antihrvatska pamfleta možete naći na ovoj poveznici, a ja ću se u ovom tekstu pozabaviti ovim drugim:
Ivo Banac: Hrvatska je zaboravljeno bojište bivše Jugoslavije. Nedavne strahote u Bosni izbrisale su sjećanje na 1991., kada su Vukovar i Dubrovnik svjetlucali na nezainteresiranom ekranu zapadne pažnje.
Odgovor: Već u uvodu ovog bjednog pamfleta vidi se nekoliko problema. Kao prvo, infatilno-patetični stil kakvim je obojen cijeli ovaj tekst. Kao drugo, kako su to „strahote u Bosni“ mogle izbrisati Vukovar i Dubrovnik iz sjećanja zapada kad Banac tvrdi da je taj isti zapad bio nezainteresiran? I kao treće, država u kojoj su se događale strahote ne zove se Bosna, nego Bosna i Hercegovina. U redu njegovo je pravo gajiti patološku mržnju prema Hercegovini i Hercegovcima kakvu već gaji, a u čemu mu mu u Hrvatskoj mogu parirati samo Mesić i Manolić, ali to mu ne daje pravo da izvaljuje takvu gomilu laži kakva slijedi u nastavku ovog sorosevskog pamfleta.
Ivo Banac: Priznanje Hrvatske u siječnju 1991. od strane Europske zajednice i prvi Vance-Owenov plan trebali su osigurati častan izlaz Jugoslavenske narodne armije iz Krajine – Krajina je ime koje je Srbija nametnula dijelu Hrvatske koju je okupirala.
Odgovor: Kao prvo, Europska zajednica nije priznala Hrvatsku u siječnju 1991. nego u siječnju 1992. godine a Banac ima kroničnih problema s pokušajem pogađanja datuma i godina pojedinih događaja, što je čudno za nekog tko se predstavlja kao povjesničar. Jer, povjesničar koji ima problema s datumima je kao nogometaš koji ima problema s loptom, liječnik koji ima problema sa stetoskopom ili zidar koji ima problem sa zidarskom žlicom. U daljnjoj raščlambi njegova pamfleta vidjet ćete da mu to nije jedini put samo u ovom tekstu da ima problema s datumima. Kao drugo, ne postoji „prvi Vance-Owen plan“ kao što Banac ovdje diletantski tvrdi. Plan koji je doveo do sarajevskog sporazuma od 2. siječnja 1992. godine i prestanka borbi u Hrvatskoj kolokvijalno se zvao „Vanceov plan“ ali bez Owena. Tadašnja MKBJ (Mirovna konferencija o bivšoj jugoslaviji) imala je dva supredsjedatelja. Jednog je nominirao UN a drugog EZ (preteča današnje EU koja je tad brojila 12 članica). U vrijeme potpisivanja ovog sporazuma, supredsjedatelj kojeg je nominirao UN bio je Cyrus Vance po kojem je sporazum i dobio ime, a supredsjedatelj kojeg je nominirao EZ bio je britanski lord Peter Carrington koji je na tom mjestu ostao sve do kolovoza 1992. godine kad je umjesto njega EZ imenovala Davida Owena. I taj Owen je onda skupa s Vanceom napravio prvi i jedini Vance-Owen plan predstavljen u siječnju 1993. godine koji se tiče BiH i podjele iste na 10 provincija a za kojeg su mnogi usuglasili da je imao efekt dolijevanja kante benzina na tinjajući plamen koji je razbuktao muslimansko-hrvatski građanski rat u BiH. Ukratko, Banac nema blagog pojma o čemu priča, ali bitno je za Sorosev i Manolićev račun blatiti Tuđmana, pa čak i ovakvim nesuvislim diletantskim glupostima. I kao treće, primjetite kako pojmove kao što su „krajina“ i „jugoslavija“ ili „jugoslavenska“ Banac piše velikim slovom, dok pojam Hercegovina ne piše niti malim. Za njega ne postoji Bosna i Hercegovina, postoji samo Bosna. Pametnom dosta.
Ivo Banac: Nespretni i loše tempirani pokušaji Hrvatske da se bori protiv srpske okupacije, kao što je to bio slučaj u mlakoj vojnoj akciji protiv Srba u Maslenici i Peruči prošle zime, izložili su vladu u Zagrebu osudi Zapada.
Odgovor: Kao sudionikakcije Maslenicamogu iz prve ruke (za razliku od Banca) posvjedočiti da ta operacija nije bila nimalo mlaka. Zapravo, promatrajući ovu Bančevu tezu post hoc, mi znamo da su predsjednik Tuđman i Glavni stožer OSRH jako dobro, čak štoviše vrhunski, tempirali i proveli sve vojne operacije, ne samo Maslenicu. Doduše, Maslenica je nakon deblokade Dubrovnika bila prva akcija takvog tipa koju je vodio tadašnji načelnik Glavnog stožera, general Janko Bobetko i istina je da je bilo problema u njenoj provedbi, pogotovo u odbijanju srpskog protuudara, ali su sva tri bitna cilja te operacije ostvarena unatoč teškoćama, a svaka iduća operacija Hrvatskih snaga bila je sve bolja i bolja, sve vrhunski tempirane i provedene. A ta osuda zapada bila je samo izraz izraz licemjera za koje i sam Banac tvrdi da su bili nezainteresirani dok su gorjeli ne samo Vukovar i Dubrovnik, nego cijela Hrvatska, a onda su odjednom kad je HV počela oslobađati okupirana područja, postali zainteresirani. Prava istina je da je Vanceovim planom dogovoreno da se u roku od 6 mjeseci moraju deblokirati i pod hrvatsku upravu vratiti i komunikacija Zadar-Maslenica-Starigrad i zrakoplovna baza u Zemuniku i brana na Peruči. Kao što sam rekao, Vanceov plan stupio je na snagu sarajevskim primirjem od 2. siječnja pa bi čak i takav povjesničar kao Banac koji ima kroničnih problema s datumima mogao zbrojiti da je prepuštanje tri navdena cilja Hrvatskoj trebalo biti realizirano do 2. srpnja 1992. Međutim, Tuđman je znao da će zapad lajati kad Hrvatska krene pa je na tih šest dogovrenih dodao još šest mjeseci i tek tad krenuo u napad. Dakle, vrhunski tempirano.
Ivo Banac: Većina zapadnih vlada kritizirala je akcije Hrvatske. A rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda tražile su od Hrvatske da se povuče. Poluslužbeno stajalište bilo je da zapad kažnjava Hrvatsku zbog njenog udjela u raspadu Jugoslavije. Možda su žrtvena janjad i hipokrizija doista na cijeni u sadašnjem balkanskom sukobu. Ali pouzdanije objašnjenje ponašanja Zapada prema Hrvatskoj treba tražiti u samoporažavajućoj politici hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Njegovi pokušaji da poistovjeti Hrvatsku sa sobom uspjeli su oznad njegovih najsmionijih maštarija, ali uglavnom na štetu njegove zemlje.
Odgovor: Dakle, ponovo, sarajevski sporazum potpisan je 2. siječnja 1992. UNPROFOR je trebao osigurati provedbu dogovorenog, odnosno da se u roku od 6 mjeseci Hrvatskoj vrate cestovna komunikacija Zadar-Maslenica-Starigrad, zrakoplovna baza u Zemuniku i brana na Peruči, odnosno takozvane „ružičaste zone“. Hrvatska je čekala godinu dana, dakle je pokazala je i te kako dobru volju za duplo prolongirajući rok koji je dogovoren i potpisan. Po Bancu i tom vrlom zapadu (dovoljnoje vidjeti kako se danas taj isti zapad odnosi prema institucionalnom teroru kojeg nad Hrvatima u BiH čine Muslimani) valjda smo trebali čekati kao grčki dio Cipra, do onog što naši Zagorci zovu „svetog nigdarjeva“. Nu, nakon diletantskog uvoda Banac u tekst uvodi svoju metu, doktora Tuđmana. I kaže kako je Tuđman poistovjetio Hrvatsku sa samim sobom i to u istom ulomku o kojem on zapravo Sorosa i neoliberalnu ološ poistovjećuje s čitavim zapadom, kao da na zapadu nema konzervativaca i nacionalista. I kaže da mu je to uspjelo „iznad najsmonijih maštarija“ ali, dodaje ovaj neviđeni diletant, „uglavnom na štetu njegove zemlje“. Cijeli ovaj odlomak posvetio je blaćenju Tuđmana da svojata Hrvatsku da bi na kraju rekao da je Hrvatska „njegova“, odnosno Tuđmanova. Da nije žalosno bilo bi smješno.
Ivo Banac: Mašta je kreativna sposobnost koja Tuđmanu sigurno nedostaje. On je došao na vlast u travnju 1990. Na krilima hrvatske pobune protiv nacionalističkih provokacija Slobodana Miloševića uspješno iskoristivši snagu hrvatskog otriježnjenja od komunizma i Jugoslavije, koje se tiho povećavalo barem od 1971.
Odgovor: Tuđmanu nije trebalo mašte i maštarija, nego realnog sagledavanja teškog stanja u kojem se Hrvatska nalazila tijekom srpske agresije. S druge strane, Banac ima bujnu maštu pa vidi više Vance-Owen planova, vidi hrvatsko priznanje u siječnju 1991. odnosno prije nego je Hrvatska uopće proglasila neovisnost, pa i u ovom kratkom ulomku on vidi „dolazak Tuđmana na vlast u travnju 1990., unatoč notornoj činjenici da je Tuđman na vlast došao 30. svibnja 1990. ili vidi „nacionalističke provokacije Slobodana Miloševića“ unatoč tvrdoj činjenici da te Miloševićeve provokacije nisu bile nacionalističke, nego upravo suprotno, unitarističke, a Ivo Banac očito spadaju u one diletante koji ne znaju da su nacionalizam i unitarizam dva dijametralno suprostavljena pojma.
Ivo Banac: Njegova vlast je od početka autokratska (ustav iz 1990. dao mu je praktički kontrolu nad vladom i parlamentom) a njegova strategija bila je strategija kompromisa.
Odgovor: Banac u američkim novinama, dakle u državi koja ima predsjednički sustav, autokratskim naziva polupredsjednički sustav u tadašnjoj Hrvatskoj. Ako je hrvatski sustav autokratski, onda je američki još autokratskiji. Na primjer danas, Trump nema kontrolu nad Kongresom jer tamo sad demokrati imaju većinu, a tko je branio u Hrvatskoj oporbi koju su činili uglavnom liberali, pravaši i komunisti osvojiti više glasova od HDZ-a i preuzeti kontrolu nad Saborom? To što je HDZ osvajao većinu a Tuđman je imao utjecaj na HDZ jer mu je bio na čelu ni po čemu nije nedemokratski ako je tako odlučio narod na demokratskim izborima. Takav model se pokazao funkcionalnijim od svih „demokratskih“ modela nakon Tuđmanove smrti, pa sad Banac mora živjeti s činjenicom da je prije 25 godina napao Tuđmana lažima i glupostima iz kojih se ne ogleda nikakva Tuđmanova autokracija nego samo Bančeva zavist, ljubomora i mržnja prema Tuđmanu.
Ivo Banac: Tuđman je bio uvjeren da je moguća velika hrvatsko-srpska nagodba; da će Milošević pustiti Hrvatsku da veselo ide svojim putem samo ako ga Tuđman ne smeta drugdje, osobito na Kosovu, Vojvodini i Crnoj Gori, te ako je moguće sklopiti nagodbu o podjeli Bosne između Srbije i Hrvatske. Nije teško vidjeti kako je Milošević, koji je nadmašio Tuđmana i u lukavosti i u oružju, te ga potpuno potukao u autokraciji i nedosljednosti, lako nasamrio ovog Hrvata.
Odgovor: Banac opet Bosnu i Hercegovinu naziva „Bosna“. Bunca o podjeli bez ikakvog dokaza, ali njemu nije cilj bio pružiti dokaz nego tu bjednu laž koja je na leđa navalila tešku hašku kalvariju Hrvatima iz BiH upucati u američki medijski prostor. Teza da je tad Tuđman mogao Miloševiću na bilo koji način naškoditi u Vojvodini, Kosovu ili Crnoj Gori toliko je idiotska da mi ju je ispod časti konentirati, a teza da je Milošević nadmašio Tuđmana je oružju je zlobna koliko i idiotska. Tu zlobnu tezu Banac želi provući kako bi abolirao Račana (u čijoj vladi je kasnije bio ministar) koji je predao oružje hrvatske teritorijalne obrane početkom svibnja 1990. pa se to može dovesti u kontekst laži da je Tuđman stupio na vlast u Hrvatskoj u travnju 1990. Dakle, Banac pokušava Račanovu krivnju prebaciti Tuđmanu. A ovo da je Milošević „nasamario ovog Hrvata“ to smo vidjeli u kolovozu 1995. kad su se velike traktorske kolone od Knina kretale put Banja Luke i Beograda. Tu se vidjelo tko je koga na kraju priče nasamario. Miloševiću je ostalo samo da na onom famoznom srbijanskom „Vrhovnom savetu obrane“ (VSO) od 14. Kolovoza 1995. bjesno pjeni kako su ovi u „krajini“ ili kako bi to Banac bez navodnika i velikim slovom napisao – Krajini, „utekli kao zečevi iako su imali sve uslove da se brane“ te „i da smo napravili najveću idiotsku stvar da im pomognemo, nismo imali kuda kad zakrčiše sve puteve u sveopštoj bežaniji“. Toliko o tome tko je koga nasamario unatoč prednosti u oružju, ali i streljivu, obučenom zapovjednom kadru, pomoćnim sredstvima itd. Takvi kao Milošević, Banac, Mesić i slični su preslabi za Tuđmana i tu je izvor njihove zapjenjene zavisti, a ne nekakav a izmišljena Tuđmanova autokracija.
Ivo Banac: Milošević nikad ne bi nanio toliko štete da je hrvatsko vodstvo slijedilo drugačiju strategiju. No umjesto traženja saveznika kako bi zaštitio svoju zemlju, Tuđman je učinio tri očite pogreške. Prvo, da bi dobio podršku od srpskog vođe, Tuđman se nastojao distancirati od veza s anti-Miloševićevom koalicijom. Nade kosovskih Albanaca, Crnogoraca i raznih manjina – kao što je manjina bosanskih Muslimana u srpskoj pokrajini Sandžak – brzo su bile iznevjerene Tuđmanovom susretljivošću u odnosu na apetite Srbije. Drugo, usprkos svojoj odlučnoj retorici, Tuđman je učinio malo kako bi pripremio Hrvatsku za pokolj od strane Jugoslavenske narodne armije. Tuđman je glasno govorio ali je nosio čačkalicu. Treće, i najpogubnije, on je tajno pregovarao sa Srbijom i podjeli Bosne.
Odgovor: Prvo, u to vrijeme nije postojala nikakva „anti-Miloševićevska koalicija“ to je potpuna deluzija, izmišljotina i laž. Pogotovo ne neka u kojoj bi sudjelovali Crnogorci koji su bili u Miloševićevskoj koaliciji. Moguće je da je Stjepan Mesić nadahnut ovim glupostima koje je Banac zapravo prepisao od još jednog sličnog patološkog detuđmanizatorskog i antihrvatskog lažljivca, tadašnjeg vođe stranke prava u jednoj prigodi 2000-ih izjavio kako „mi nismo nikad ratovali s Crnogorcima“. Dubrovnik su vjerojatno napadali marsovci i aboridžini iz podgoričkog korpusa. Sramno po Banca je to što je on od Dubrovnika, a prodaje ovakve gluposti i izmišljotine na koje bi mu se tad smijala cijela Hrvatska. Nu, ovo pismo je ionako bilo namjenjeno američkoj javnosti, a Amerikanci nisu mogli znati da je nekakava fantomska „anti-Miloševićevska koaliija“ obična izmišljotina jednog jalnuškog diletanta koju je prenio drugi jalnuški diletant. Što se tiče teze o „Tuđmanovoj susretljivosti u odnosu na apetite Srbije“ , Tuđman je bio toliko „susretljiv“ da je zapravo jedini u izmišljenoj „anti-Miloševićevskoj koaliciji“ organizirao pružanje oružanog otpora velikosrpskoj agresiji. Za razliku od Tuđmana, primjerice Alija Izetbegović je čak i nakon prvo strateškog vala velikosrpske agresije na BiH u travnju 1992. govorio kako će njih „armija braniti od četnika i paravojnih jedinica SDS-a“ sve do početka svibnja kad ga je ta ista armija (JNA) otela i zatočila u zračnoj luci Butmir kod Sarajeva.
Drugo, Tuđman je učinio sve u okviru tadašnjih mogućnost da obrani što veći dio teritorija Hrvatske. Ponavljam da je ov pismo pisano za američku javnost koja je na temelju ovog mogla steći utisak da smo mi te 1991. bili naoružani i opremljeni u jednakoj mjeri kao i Srbi. Zamislite samo koja je to patološka mržnja prema Tuđmanu kad se američkoj javnosti ide podastirati takva bezočna laž koja je izuzetno štetna po Hrvatsku u tom trenutku? Ništa čudno od jednog Sorosevog lutka na koncu. I treće, laž je da je Tuđman „tajno pregovarao sa Srbijom o podjeli Bosne“. I bez obzira na to što su Hrvati u BiH koji su zapravo bili žrtve unutarnje muslimanske agresije u Haagu osuđeni kao da su oni agresori a ne obratno, i kao da su oni protjerali i pobili najmanje 5 puta Muslimana a ne obratno, do dana današnjeg nitko nije pokazao niti jedan jedini dokaz za ovu tezu. Svi „dokazi“ u Haagu sveli su se na svjedočenje Mesića protiv Blaškića i Manolića protiv šestorke, dakle istog onog dvojca koji je ovim člankom i onim pismom Banca, Pusićke, Goldštajna, Gotovca, Cviića i Žuneca otpočeo radnje koje će završtiti neuspjelim pokušajem puča u proljeće 1994. Osim toga, oba ta svjedočenja iz druge ruke, rekla-kazala, su prepuna dokazanih laži, gdje su obojica reterirali u protuispitivanjima, a njihove teze s glavnog ispitivanja nisu ništa drugo nego konstrukcije kojima su se htjeli osvetiti Tuđmanu za gubljenje poizicija u HDZ-u, na drugom općem saboru te stranke održanom u listopadu 1993. Zbog kojeg je Manolić i naručio ovakav članak kao i ono pismo od Banca i kamarile. Također, nikad nitko nije pokazao niti jedan jedini materijalni dokaz za ovu tezu. Sve se svelo na „salvetu Paddya Ashdowna“ koja je neslavno propala, a kompletno svjedočenje Paddya Ashdowna naknadnom intervencijom, nakon 15 godina uklonjeno sa službene web-stranice haškog suda, i ta činjenica dovoljno govori sama po sebi.
Banac: Zajednička crta Tuđmanovih grešaka bilo je naivno vjerovanje da je Miloševića moguće smiriti. Svakako, srpski vođa je u raznim trenucima popustio. Njegov prvotni cilj 1987. godine bio je preuzeti vodstvo cijele Jugoslavije i ponovo centralizirati zemlju svrgavanjem Titovog federalnog ustava. Kasnije 1990., napustio je zamisao da zadrži Sloveniju. Još kasnije 1992., pomirio se s mogućnošću slabe Hrvatske ( bez teritorija koje su Srbi okupirali) i smekšane Makdeonije. I, nedavno, odustao je od zamisli da zadrži cijelu Bosnu.
Odgovor: Kad Banac naziva Tuđmana naivcem to je jednako smješno koliko i tragično. Točno je da je prvotni Miloševićev cilj bio ne centralizirati nego unitarizirati jugoslaviju (na isti način na koji uz navijanje Mesića, Banca i sličnih danas pokušavaju Muslimani s BiH), međutim, Banac ponovo ne može pogoditi godinu kad kaže da je „napustio zamisao da zadrži Sloveniju“ bilo 1990. godine. Notorna je činjenica naime da je sporazum Milošević Kučan potpisan 24. siječnja 1991. godine, a ne 1990. Dakle „cjenjeni povjesničar“ ponovo ne može pogoditi ni godinu a nekmoli datum. Nije ni čudo da su Amerikanci pravi „eksperti“ za povijest i zemljopis dočim im ovakvi poput Banca predaju na jednom od dva njihova najprestižnija sveučilišta. Banac ovdje preskače vrlo bitnu fazu. Naime, nakon što je odustao od koncepta unitarne jugoslavije, Milošević prelazi na koncept velike srbije koja je svoje zapadne granice zamišljala na crti Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Od ove zamisli Milošević je odustao i prešao na politiku „zadržimo koiko god možemo u Hrvatskoj i BiH“ tek nakon što su hrabri bojovnici Hrvatsklog vijeća obrane zaustavili „sadejstvo“ Srba i Muslimana odnosno njihovu zajedničku ofenzivu pod kodnim nazivom „operacija Neretva“ u jesen 1993. odnosno upravo u vrijeme kad se odvija cijela ova priča, odnosno kad Banac piše ovaj članak i vodi još pet sličnih njemu da potpišu ono pismo kojim traže Tuđmanovu ostavku, dakako, sve po narudžbi Josipa Manolića.
Banac: Ali, Tuđman je pogriješio kad je tumačio ove poteze kao geste pomirenja. U stvari, Miloševićeva povlačenja samo su pojačala njegov zahtjev za proširenom srpskom državom. Na svako to povlačenje bio je prisiljen čvrstim otporom Slovenaca, Hrvata, Makedonaca i bosanskih Muslimana. Stoga je potpuno nerealno pretpostaviti, kao što to Tuđman očito čini, da će se Milošević suglasiti s povlačenjem iz Hrvatske u zamjenu za hrvatsko prihvaćanje Miloševićevih otimačina zemlje u Bosni. Milošević postiže napredak u ostvarivanju svojih ciljeva uvijek kada se njegov cilj stvaranja etnički etnički čiste srpske države pogrešno smatra ideološki neutralnom sitnom trgovinom.
Odgovor: Banac opet bunca. Kakav nesretni otpor Slovenaca ili Makedonaca protiv Srba? Deluzije su inače vrlo jasan simptom ozbiljnog psihičkog oboljenja, a nema naznaka da se Banac od tog vremena do danas oporavio od istih. Država u kojoj takvi nisu hospitalizirani na zatvorenom odjelu psihijatrije ima ozbiljnih problema sa zdravstvenim sustavom. Što se tiče „otpora bosanskih Muslimana“ on je bio sve samo ne čvrst. Istok i sjever BiH koje su Muslimani trebali braniti pao je doslovno u roku od 5 minuta. Mjesta poput Zvornika, Višegrada, Ključa, Sanskog mosta, Prijedora, Bjeline, Donjeg Vakufa itd pala su šaptom. Jedini koji su pružili čvrsti otpor kako u Hrvatskoj tako i u BiH bili su Hrvati. I tu Banac, gle čuda, dakle što se tiče čvrstog otpora Hrvata, malo za promjenu, govori istinu. A drugo je pitanje kako on taj trunak istine koji se našao u ovom članku može pomiriti s tezama iz istog ovog članka, da je Tuđman „učinio malo kako bi pripremio Hrvatsku za pokolj od strane Jugoslavenske narodne armije“ te da je „Tuđman glasno govorio ali je nosio čačkalicu.“ Dakle osim što bezočno laže, izmišlja, montira, ne može pogoditi niti jedan datum, on je toliko zbunjen da ne može pratiti ni tijek vlastitih misli pa u jednom te istom članku u jednom ulomku sam pobija vlastitu tezu iz prethodnog ulomka. Jadna li si moja današnja hrvatska „desnice“ tko je tebi spiritus movens.
Banac: Tuđman je dobacio loptu Miloševiću u ruke na drugi način. Međunarodna zajednica priznala je brutalnosti, srpske agresije u Bosni, no njen bijes bio je veći od njezine volje za intervenciju na strani Bosne. I tako su nastali razni planovi kao Vance-Owenov i Owen-Stoltenbergov, koji su stvorili dojam pravičnosti, ali su zapravo ojačali Miloševićeva nastojanja da ideje o djeljivosti Bosne i pravu Srbije da zadrži ono što je osvojila, učini legitmnima. Ni jedan od ovih planova ne bi vrijedio da je Hrvatska stala uz bosansku vladu. Umjesto toga, Tuđman je promicao podjelu Bosne najmanje već od 1990. a 1992. uspostavio je svoju para-državu Herceg-Bosnu, što je Miloševiću samo olakšalo posao.
Odgovor: Banac ovdje kaže da je Tuđman dobacio loptu Miloševiću na drugi način, a onda počinje totalna bolest kakvu samo teško bolesnici mogu izbljuvati van. On naime ovdje optužuje Tuđmana pa navodi nešto što je učinila međunarodna zajednica a čime stvara dojam da je Tuđman upravljao postupcima međunarodne zajednice (inače ovo je jedna od omiljenih manipulacija soroščadi, detuđmanizatora, udbaškioh otpadnika i muslimanskih unitarista, pridavanje Tuđmana nevjerojatnih, supremenskih, gotovo božanskih moći) a onda niči izazvan opet promašuje cijelu godinu kad kaže da je „Tuđman 1992. Osnovao paradržavu Herceg-Bosnu“. Notorna činjenica je da je Hrvatska zajednica Hereg-Bosna osnovana 18. studenog 1991. godine a Hrvatska Republika Herceg-Bosna 28. Kolovoza 1993. godine. Osim toga, nju nije osnovao Tuđman nego Hrvati iz BiH. Osim toga, a to je ovdje najveća i najbolesnija laž koju ponavljaju svi detuđmanizatori od „desnog“ Parage preko „centrističkog“ Banca sve do „lijevog“ Mesića da je osnivanje Herceg-Bosne Miloševiću olakšalo posao. Ujedno, to je i razlog zašto Banac nije američkom auditoriju objasnio koncept velike srbije na zapadnim granicama Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Naime, notorna i neoboriva činjenica je da je upravo Herceg-Bosna bila mjesto gdje je slomljena kičma konceptu velike srbije. S tim u svezi evo jedne skraćene lekcije iz povijesti ovom povjesničaru 3. srpnja 1991. 600 tenkova iz Srbije preko Batinskog mosta ulazi u Hrvatsku i hvata stareški raspored za ubojno djelovanje u istočnoj Slavoniji i Baranji 6. srpnja 1991. Počinju pregovori između srpske i muslimanske delegacije o pokušaju iznalaženja sporazuma između Muslimana i Srba. Muslimansku delegaciju vodi Izetbegovićev izaslanik Muhamed Filipović a srpsku Miloiševićev izaslanik Radovan Karadžić 2. Kolovoza 1991. Muslimani i Srbi sklapaju ugovor koji je nazvan „Historijski sporazum“ koji je sklopljen iza leđa Hrvata i na račun Hrvata a koji zapravo u svojoj biti predstavlja pakt o nenapadanju sličan onome kojeg su 23. kolovoza 1939. potpisali Sovjetski Savez i Njemačka odnosno Staljinov izaslanik Molotov i Hitlerov izaslanik Ribbentrop.
Kad su Srbi sebi osigurali bok od eventualnog muslimanskog napada krenuli su punim opsegom u agresiju na Republiku Hrvatsku u akciji kodnog naziva „Ram“. Samo ime te operacije „riječ „ram“ u srpskom jeziku znači „okvir“ govori o tome kako je to tek prva faza njihovog plana. 5. i 6. listopada 1991. oni famozni Crnogorci iz mokrih Bančevih snova o „anti-Miloševićevskoj koaliciji“ angažirani kroz podgorički korpus tzv. JNA napadaju selu Ravno u Hercegovini, dakle u državi BiH ili kao to Banac rekao „u Bosni“ hvatajući taktičku širinu za napad na Dubrovnik. Općina Ravno naseljena pretežito Hrvatima je etnički očišćena, sela su spaljena i opljačkana, a istog tog 6. listopada Alija Izetbegović na državnoj televiziji izjavljuje „Zapamtite, ovo nije naš rat!“. U tom trenutku Hrvati u BiH su ostali bez svake iluzije da će Muslimani braniti BiH kad Srbi završe svoj okvir odnosno „ram“ u Hrvatskoj i krenu u drugu fazu realizacije projekta velike Srbije agresijom na BiH, i počinju pripreme za osnivanje Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne kako bi se bar oni, ali i drugi narodi koji s njima to žele, mogli obraniti od očekivanog srpskog napada, koji se dogodio u travnju 1992., kad već to muslimansko vodstvo na čelu s Izetbegovićem očito nema namjeru učiniti.
Nakon održanih priprema osnivačka skupština HZHB zakazana je za 18. studenog. 1991. Na žalost taj dan pao je Vukovar, a kasnije su neki zločesti bolesnici ta dva događaja dovodili u izravnu vezu, kad da je čelništvo HZHB imalo kristalnu kuglu pa je znalo da će Vukovar pasti upravo taj dan. Dobro da takvi u tu konstukciju nisu ubacili i križarsko osvajanje Zadra koje se dogodilo na isti datum 1202. godine. Bilo kako bilo, Srbi su u Hrvatskoj ostvarili značajan dio svojih ciljeva, 2. Siječnja 1992. U sarajevu je potpisano primirje, u Hrvatsku je došao UNPROFOR a Srbi su se počeli pripremati za drugu fazu koja je podrazumjevala „popunjavanje rama“ odnosno okvira osvajanja u Hrv atskoj odnosno prvi val agresije na BiH i drugi val agresije na Hrvatsku kroz takozvana „velika i mala kliješta“. Velika kliješta su značila osvajanja na istoku u rijeku Drinu i na sjeveru i sjeverozapadu koja su onda trebala biti stegnuta oko Sarajeva komunikacijom Jajce-Travnik-Vitez-Kaonik i odatle jednim pravcem preko Viskog a drugim preko Kiseljaka na Sarajevo. Mala kliješta su značila ovladavanje Dalmacijom preko jugozapada Bosne i preko Hercegov ine odnosno sjevernim krakom malih kliješta preko Kupresa, Tomislavgrada i Livna gdje su imali naum izbiti na Vaganjski plato a južnim krakom kliješta preko Mostara i Čapljine izbiti u deltu Neretve. I u tom trenutku, da je taj plan uspio, odnosno da hrabri branitelji HVO-a uz pomoć dragovoljaca iz HV-a među kojima je bio i zapovjednik obrane Livna Ante Gotovina nisu zaustavili taj napad, najužnija točka Hrvatske bila bi selo Ribnik nekih par kilometara južno od Gospića. Prema tome, možda je Banac povjesničar, iako sam ja sigurno što se tiče tema iz Domovinskog rata za njega tata, ovo su činjenice temeljene na vojnoj znanosti a tu sam ja za njega tata-mata.
Ali unatoč tome, on ima obraza biti toliko bezobrazan i reći da je osnivanje Herceg-Bosne koja nije bila nikakva „paradržava“ kako on tvrdi neko zajednica općina koja je imala utemeljenje u tadašnjem ustavu SFRJ kao i u Ustavu SR BiH (ma koliko Bančev istomišljenik Ciril Ribičić, inače sin krvničkog komunističkog ratnog zločinca Mitje Ribičića tvrdio drugačije).
Banac: Ironija situacije jest u tome što više od dvije trećine bosanskih Hrvata živi izvan takozvane Herceg-Bosne. Strahota je to što ih je Tuđman pristao žrtvovati; uistinu, on još očekuje od njih da se povuku sa svojih drevnih ognjišta u središnjoj Bosni, kako bi potvrdio svoju nagodbu s Miloševićem i njenu međunarodnu legitimaciju putem Owen-Stoltenbergovog plana. Ništa se od toga ne bi moglo postići da Tuđman nije fabricirao lažne optužbe protiv Muslimana i poticao brutalnosti protiv njih. Šteteći na taj način dugotrajnoj hrvatsko-muslimanskoj suradnji. A kada su Muslimani digli oružje protiv Hrvata, i oni su sami počinili brutalnosti, krug je bio zatvoren. Na kraju su žrtve Miloševićeve agresije usvojile njegove obrasce ponašanja. Tako je međunarodna zajednica pronašla daljnji izgovor za nedjelotvornost. A Milošević je dobio neočekivano razrješenje kao samo jedan od više poročnih vođa-krivaca.
Odgovor: U ovom ulomku nalazi se famozna, centralna teza iz paragrafa 54. presude šestorci. Dakle, osim namjere da ovim člankom i onim pismom pokuša pomoći Mesiću i Manoliću da sruše Tuđmana, s druge strane provlači ovu tezu kako je „Tuđman žrtvovao Hrvate srednje Bosne“. Ova teza nastala je u laboratoriju Erazmusa koju je Vesna Starešina dobro detektirala kao projekt obitelji Pusić i Goldstein, u suradnji s onim Hrvatima iz BiH koji predstavljaju tešku manjinu, okupljenu oko HNV-a i HKD-a Napredak te pojedinih bosanskih Franjevaca koje je Nino Raspudić običavao zvati „Daidže“.
Nedavno ste imali članak u Globusu u kojem Ivo Goldstein, hineći zabrinutost za Hrvate srednje Bosne, točnije Hrvate iz Vareša, izvrće činjenice i okreće ih u svoju korist. Stjepan Mesić je pak taj koji je ovu tezu, spominjuću upravo Vareš, prvi iznio na haškom sudu svjedočeći protiv Blaškića. A Ivo Banac je onaj koji je ovu tezu prvi upucao u medijski prostor, i to američki medijski prostor.
Paragraf 54. ključan je paragraf haške presude protiv Prlića, Stojića, Praljka, Petkovića, Ćorića i Pušića. Naime, Hrvati u BiH i Republika Hrvatska osuđeni su za aneksiju, secesiju i okupaciju djelova BiH a koji da su dio udruženog zločinačkog poduhvata. Ključna teza je da je postojao progon oko 30 tisuća Muslimana s područja pod kontrolom HVO-a kao dio UZP-a kojim se htjelo uspostaviti etnički čistu Herceg-Bosnu. Međutim, ta teorija je imala ne kamenčić nego ogromnu kamenčinu u cipeli. Naime, uzmimo da je ta teza točna, i da su Hrvati krivi za progon oko 30 tisuća Muslimana. Ali onda se postavlja pitanje tko je kriv za progon oko 150 tisuća Hrvata s područja koje je kontriolirala Armija BiH? Logika nalaže da su Muslimani učinili 5 puta teži UZP, jer je 150 tisuća pet puta više nego 30 tisuća. I onda jednostavno, po dobrom starom Sorosevom običaju, valjalo je napraviti inverziju i optužiti Tuđmana i Bobana i vodstvo HVO-a i Herceg-Bosne da su oni krivi za progon Hrvata, recimo s područja Travnika kako stoji u paragrafu 54. iako im, kako stoji u paragrafu 54. „od mudžahedina nije prijetila nikakva stvarna opasnost“. Vi imate u haškom optužnicama, pa čak i u presudi Rasimu Deliću, činjenični opis zločina u selima Bikoši i Maline kod Travnika upravo u vrijeme kad se dogodio egzodus Hrvata s područja Travnika, dakle u lipnju 1993. u Bikošima mudžahedini su streljali najmanje 24 Hrvata a u Malinama je pronađeno 9 leševa Hrvata kojima je zajedničko bilo da su imali samo tijela, bez glave. Dakle, mudžahedini su ih dekapitirali, odnosno odsjekli im glave. Toliko o tome da „Hrvatima nije prijetila nikakva stvarna opasnost od mudžahedina“.
S obzirom da ću napisati zaseban tekst o paragrafu 54. ovdje je sad bitno jedino utvrditi neoborivu činjenicu, a ta je da je Ivo Banac bio prvi koji je tezu o samoprogonu Hrvata iz srednje Bosne unio u medijski prostor. A tu tezu se može rušiti jednostavnom činjenicom da su Travnik, Bugojno, Fojnica pa i Konjic i Jablanica koji nisu u srednjoj Bosni, i komunikacijski-prometno i zemljopisno puno bliže Hrvatskoj nego Vitez, Busovača, Kiseljak, a pogotovo Žepče, iz kojih Hrvati nisu protjerani jedino zahvaljujući činjenici da se tamo HVO obranio oružjem od muslimanskih napada, a ne zato jer su odbili poslušnost izmišljenom Tuđmanovom nalogu. Uostalom, nek pokušaju uklopiti Darija Kordića u tu tezu pa će vidjeti koliko će ispasti smješni.
Teza da „više od dvije trećine bosanskih Hrvata živi izvan takozvane Herceg-Bosne“ je laž koju je matematički lako dokazati i to lakše od lakoće kakvom Banac i slični iznose ovakve laži. Tezu da je „Tuđman fabricirao lažne optužbe protiv Muslimana“ Banac bi ako ima obraza trebao reći onim Hrvatima koji su nekad živjeli u mjestima kao što su Dusina, Gusti grab, Trusina, Grabovica, Uzdol, Doljani, Hudotsko, Gračanica, Križančevo selo Jurići, Stipića livade, Orlište, Buščak, Jukići, Bjelovčina, Vrca, Radešine, Mrkosoci, Žitače, Čelebići, Donja Orahovica, Trešnjevica, Rodoč, Bistrica, Bojska, Sebešić, Vučipolje-Kaići, Crnići, Kandija, Garački Podovi, Kloster, Goruše, Humac, Zanesovići, Rosulje, Udurlije, Miletići, Maljine-Bikoši, Podovi, Ovnak, Grahovčići, Dolac-Bila, Čukle, Brajkovići, Krpeljići, Orašac, Zenepići, Pribilovići, Šenkovići, Petačići-Budačići, Kasapovići, Kopila, Fojnica, Buhine Kuće, Kiseljak, Prosje, Putiš-Kuber, Busovačke staje, Šarići, Orahovo, Bilalovac, Gojkovac, Nezirovići, Tomići., Hasanbari, Novakovići, Sušanj i druga mjesta u kojima su Muslimani počinili stravične zločine nad Hrvatima. Također, Dusina i Gusti Grab dogodili su s tri mjeseca prije Ahmića, Orlište i Buščak tri tjedna prije Ahmića, pa je Bančeva teza da su Muslimani odgovorili na brutalnost Hrvata pa su onda i sami počinili brutalne zločine jednostavno inverzija kronološkog slijeda događaja.
U ostalim tezama iz ovog ulomka ovog pamfleta Banac stavlja znak jednokosti između Hrvata i Muslimana s jedne te Miloševića i Srba s druge strane a tu doista nije potreban nikakav daljnji komentar.
Banac: Stekao je još jednu prednost. Ako Bosnu treba podjeliti uz pristanak Zapada, što bi moglo spriječiti podjelu Hrvatske i prihvaćanje Miloševićeve paradržave Krajine? Hrvatskoj javnosti prodan je provizorni status područja pod zaštitom UN – s idejom da će UN ponovo uspostaviti suverenitet Hrvatske u unutrašnjem rubnom pojasu zemlje koji Srbi drže pod okupacijom. To se ne čini nimalo vjerojatnim i svjetlu onoga što se dogodilo u Bosni, uz Tuđmanovu aktivnu pomoć. Čini se da Tuđman još nije svjestan činjenice da je pao u Miloševićevu zamku. Njegova tvrdoglavost odbija racionalno rješenje.
Odgovor: S današnje točke gledišta jasno je koliko je gluposti Banac nalupao u ovom ulomku. BiH je podjeljena na RS i Federaciju i to upravo uz blagoslov zapada (primjetite da Banac pojam „zapad“ stalno piše velikim slovom) ali, iako je BiH podjeljena, paradržave „krajine“ (koju Banac opet piše velikim slovom kao da je riječ o priznatom subjektu) jednostavno nema. I to ne zato jer se Tuđman „naivno pouzdao u UN“ nego zato jer je već od akcije Maslenica Tuđman pripremao operaciju Oluja. A kad je Tuđman proveo operaciju Oluja, onda su upravo ovakvi kao Banac i ostala ekipa iz HHO-a kao što su Puhovski, Čičak, Pilsel, Petar i Jadranko Mrkalj itd istu tu Oluju željeli oblatiti lažno multiplicirajući broj civilnih srpskih žrtava operacije Oluja. U svjedočenju pred haškim sudom u predmetu „Gotovina i ostali – operacija Oluja“ dana 17. veljače 2009. godine, svjedok tužiteljstva Žarko Puhovski je tijekom protuispitivanja od strane obrane generala Gotovine, pritisnut teškim argumentima, morao priznati da je njima, dakle HHO-u, Sorosevo „Otvoreno društvo“ plaćalo pola milijuna dolara godišnje za produkciju lažnih vijesti protiv predsjednika Tuđmana, Hrvatske i operacije Oluja. Ivo Banac je, podsjetimo, osim što je bio predsjednik HHO-a, po tvrdnjama Tvrtka Jakovine bio i jedan od predsjednika Soroseve podružnice u Hrvatskoj koje se zvala „Otvoreno društvo Hrvatska“, (iako u Bančevim generaljima na internetu stoji da je bio supredsjednik, ali to je Tvrko Jakovina, poslovično neprecizan) a koju su osnovali Žarko Puhovski i današnja Bančeva supruga Andrea Feldman. Mala digresija: Banac i Feldmanica nedavno su bili počasni gosti na božićnom domjenku stranke „Neovisni za Hrvatsku“. A neki se i dalje pitaju zašto se general ubio? General nije bio glup čovjek, završio je tri fakulteta, a još manje je bio netko tko bježi od borbe, i budući da bi on do sad već izišao jer bi mu istekle 2/3 kazne, on bi se vjerojatno nastavio boriti za istinu. Samo, s kim? I uz čiju pomoć? Jer on kao pravomoćno osuđena osoba sam ne bi imao pravo javnog nastupa.
Banac: Vanjske promatrače koji nisu skloni povjerovati, treba podsjetiti da Tuđman provodi vladavinu tipa Katzenjammer kids. Nakon tri i pol godine što je na vlasti, ima svog sedmog ministra vanjskih poslova. Pretežita atmosfera kamarile, koja dominira zagrebačkim vijećima moći i pojačava Tuđmanovu izolaciju, strogo uzevši, rezultat je njegova solipsističkog stila vladanja. Nije dobro došla nikakva kritika. Stoga postoji i čvrsta kontrola elektronskih medija i velikog djela dnevnog tiska.
Odgovor: Klasične detuđmanizatorske mantre koje nije potrebno posebno rastavljati jer su one manje-više javnosti već poznate. Može se samo dodati da predsjednik ima pravo mjenjati ministre jer mu to dopušta Ustav, taj broj u trenutku kad je ovaj članak pisan nije bio sedam, a osim toga, danas vam predsjednik SAD-a Trump brže mjenja kadrove nego nekoć Tuđman. Nek Banac pokuša ovakvim uvredama i lažima u Americi napasti predsjednika SAD-a za „solipsistički stil vladanja“. Što se tiče slobode medija, ona nikad nije bila veća nego u doba Tuđmana, kao i dosezi demokratskih standarda uopće, i to nije teško dokazati.
Banac: Uistinu je velika odgovornost Zapada za ovakav slijed događaja. Ne samo što je Tuđman bio potaknut napuštanjem Bosne (i, zapravo Hrvatske) tražiti svoje vlastite puteve kako bi izbjegao da ga zahvate srpska kliješta, nego je i stišavanje legitimne obrane Hrvatske 1991., od strane Zapada stvorilo prostor za Tuđmanove protuzapadne insinuacije. Trenutačno se u Zagrebu misli da moralno isprazan Zapad nema pravo držati prodike Hrvatskoj.
Odgovor: Ponovo je Banac u svađi sam sa sobom. Prvo optužuje zapad (nek mu netko kaže da se strane svijeta ne pišu velikim slovom čak ni kad označavaju skup zemalja, u ovom slučaju EU-a i Anglo-Amerike) da je kriv za Tuđmanove poteze za koje je prije optuživao Tuđmana a onda Tuđmana optužuje za protuzapadne insinuacije. Nevjerojatno. Derek Delboy Trotter rekao bi : „kakav mulac“…
Banac: Hrvatskoj oporbi bilo je vrlo teško suprotstaviti se ovom stajalištu, koje se hrani izolacijom i gubitkom iluzija. No, usprkos tome, prema nedavnim ispitivanjima javnog mnjijenja, oporbene stranke osobito Socijalno-liberalana stranka, centristička Narodna stranka, i desničarska Stranka prava, zajedno uživaju lojalnost gotovo polovice biračkog tijela, dok Tuđmanova Demokratska zajednica trenutačno uživa podršku manje od jedne četvrtine hrvatskih glasača. Štoviše, nezadovoljstvo raste u Tuđmanovoj stranci , čije ga umjereno krilo navodi da se usredotoči na ekstremne nacionaliste u stranci, od kojih mnogi podržavaju nostalgiju za hrvatskim fašističkim režimom iz drugog svjetskog rata.
Odgovor: Svi izbori održani devedesetih su pokazali da su te ankete bile u krivu. Hrvatska oporba pokazala je tko je i što je kad je 2000. zasjela na vlast pod vodstvom stranke koju zanimljivo, Banac ovdje ne spominje a riječ je o Račanovom SDP-u. To naravno nije smetalo Bancu da pri kraju mandata Račanove Vlade, nakon što je iz iste istupila Socijalno-liberalna stranka i to upravo zbog Račanovog solipsističkog stila vladanja, uđe u istu kao Ministar zaštite okoliša. Licemjerje na najjače.
Zanimljivo je i da Banac stranku prava opisuje samo kao desničarsku, dok su pak „ekstremni nacionalisti u HDZ-u“ (ovo kao da je prepisano iz Direktive glavnog štaba Patriotske lige BiH od 25. 2. 1992.) ti koji „podržavaju nostalgiju za hrvatskim fašističkim režimom iz drugog svjetskog rata.“ A stranka prava nije osjećala takvu nostalgiju, ona je samo bila desničarska. Naši dragi Zagorci bi rekli: „Kajgod“…
Banac: Usprkos ovakvom razvoju događaja, koji je sam po sebi mjera Tuđmanovog neuspjeha i koji je otežan lošim gospodarstvom, i pričama o korupciji i zloupotrebi vlasti. Tuđman nije bio izravno izazvan. Osim zajedničkog prosvjednog skupa Hrvata i Muslimana u srpnju u Zagrebu i obećanja oštrih sankcija od strane sindikata ove jeseni, njegova politika samo je blago napadnuta od strane tiska i unutar parlamenta. To bi se moglo promjeniti. Iako oporba ne osjeća nikakav snažan sa Zapada, njen osjećaj prisutne opasnosti, kao i izolacija Hrvatske, upućuju je na otvoreniji nastup. Nekoliko oporbenih stranaka već je osudilo Tuđmanovu politiku spram Bosne, uključujući i službeno proglašenje paradržave Herceg-Bosne 24. kolovoza.
Odgovor: Banac iz sigurnosti SAD-a, huška oporbu na Tuđmana i zaziva zapad da podupre tu oporbu koju huška na Tuđmana. Sve se to događa u jeku operacije „Neretva“ nakon što su Izetbegović i Krajišnik potpisali sporazum o podjeli BiH, te je između Srba i Muslimana ne samo sklopljeno primirje, nego i vojni savez, u napadu na Hrvate na području Mostara. Notorna je i dokazana činjenica da su u tom napadu na Mostar Muslimani dali pješaštvo a Srbi topničku i logističku potporu. Zajednički prosvjed Muslimana i Hrvata u srpnju 1993. u Zagrebu bio je toliko „masovan“ da ga nitko osim Banca nije primjetio. A „priče o korupciji“ su posebna priča, pogotovo kad su pitanju interesi Sorosevih liberala i njihovog tala u američkoj dubokoj državi, pa su tako „korumpirani“ svi koji im stranu na put: Helmuth Kohl, Franjo Tuđman, Mečiar, Gruevski, Netanyahu,. Putin, Janukovič, Orban itd. Pitanje je dana kad će se Trumpa optužiti za korupciju. Ne zato jer je korumpiran, nego zato jer je trn u oku Georgu Sorosu. Za kraj ovog ulomka slijedi klasična Bančeva „bravura“. Opet Herceg-Bosnu naziva paradržavom. Kaže da je proglašena 24. kolovoza, ali ne navodi godinu. S obzirom da je članak pisan 1993. godine, jasno je da Banac misli na istu godinu. A to se pak kosi s njegovom tvrdnjom iz prvog dijela ovog antituđmanovskog pamfleta u kojem je rekao kako je „paradržava Herceg-Bosna uspostavljena 1992.“. Osim toga, Hrvatska Republika Herceg-Bosna nije proglašena 24. nego 28. kolovoza 1993. a „veliki“ povjesničar ponovo je promašio datum iako je ovaj članak objavljen niti dva mjeseca nakon tog događaja odnosno, po Aralici, napisan niti mjesec dana nakon ovog događaja. Osim toga. Hrvatske Republika Herceg-Bosna nije bila nikakva „paradržava“ nego konstitutivna jedinica unutar BiH po planu Owen-Stoltenberg čija mapa je predstavljena 20. kolovoza 1993. Dakle proglašanje HR HB nije nikakav krimen, a pogotovo ne onakav i onoliki kakvim ga Banac u ovom pamfletu želi prikazati američkoj javnosti.
Banac: Frustracija oporbe metodama parnog valjka koje Demokratska zajednica primjenjuje u parlamentu mogla bi dovesti do napuštanja parlamenta, što bi stavilo na kušnju Tuđmanove izjave da vodi uzornu demokraciju, ali ga ne bi nužno prisililo na promjenu smjera. Hijerarhija katoličke crkve također preteže na stanu protiv Tuđmanove politike prema Bosni. Zabilježeno je da je nadbiskup sarajevski protiv etničkog čišćenja Hrvata iz središnje Bosne i da je na strani suživota sa svim narodima u Bosni.
Odgovor: Prva rečenica je zapravo medijska najava pokušaja puča u režiji Mesića i Manolića koji će se dogoditi u svibnju 1994. Isti pokušaj puča neslavno će propasti. Ali upravo ova rečenica daje za pravo akademiku Aralici kad kaže da je ovaj članak, kao i pismo Erazmus-šestorice bilo u funkciji podržavanja Mesić – Manolićevog puča protiv Tuđmana. Ovo o hijerahiji Katoličke crkve je malo šira tema, tu je riječ o teškoj manipulaciji, a ja sam o tome već napisao članak pa koga zanima o tome se može informirati ovdje:https://kamenjar.com/sto-je-stvarno-kardinal-kuharic-napisao-u-svom-priopcenju-od-15-svibnja-1993/
Međutim, znakovito je da Banac 1993. u Americi piše članak u kojem pojmove „krajina“ i „zapad“ piše velikim slovom, isto tako riječ „jugoslavenska“ u pojmu „Jugoslavenska narodna armija“ , ali riječ „Katolička“ u pojmu „Katolička crkva“ piše malim slovom. Vrlo znakovito. Nu, od Sorosevog vojnika nije ništa drugo ni za očekivati. Zadnja rečenica u ovom ulomku zapravo je ponavljanje centralne teze ovog pamfleta, koja se našla u paragrafu 54. Ujedno, riječ je o najbolesnijoj rečenici u cijelom pamfletu. Ovo je jednostavno toliko bolesna i morbidna inverzija da se normalnom čovjeku mora okrenuti želudac kad je pročita. Banac ne spominje tko to vrši etničko čišćenje nad Hrvatima u srednjoj Bosni, nego svoje čitatelje u Americi ostavlja u dojmu da ga vrši Tuđman, odnosno da Hrvati sami sebe etnički čiste. Jal, zavist, ljubomora i zloba na najjače. Kad je predsjednik Tuđman spominjao žute vragove mislio je upravo na ovakve kao Banac, a kad je spominjao jalnuške diletante također je mislio na ovakve kao Banac. Tad su predsjednika Tuđmana optuživali da je pregrub. S današnjeg stajališta, nakon što je sve jasno, očito je da je doktor Tuđman bio preblag.
Banac: Oštar zaokret u hrvatskoj politici prema Bosni i Hercegovini i njena brza unutarnja demokratizacija imale bi ogromne posljedice za hitno rješenje bosanske krize, kao i šireg sukoba na Balkanu. Odgovorna Hrvatska, koja odbacuje sve teritorijalne pretenzije prema u Bosni, ali čvrsto podržava demokratska prava za sve nacionalne skupine, našla bi zajednički jezik s bosanskim Muslimanima. Osim toga, na toj bi osnovi mogla naći zajednički jezik s neiredentističkim Srbima i privući ih prema nacionalno pluralističkom viđenju buduće Hrvatske. Hrvatska i Bosna zajedno mogle bi pobijediti Miloševićeve bosanske surogate. Kao rezultat toga, Milošević bi bio oslabljen i manje sposoban da izaziva svjetsku zajednicu.
Odgovor: Tuđman je mrtav već 18 godina. Međutim, ta „brza demokratizacija Bosne“ nikako da se dogodi. Štoviše, događa se majorizacija i obespravljivanje Hrvata u BiH i to upravo od strane Muslimana. I ovdje se Banac pokazao kao „vizionar“ kojem „ne nedostaje mašte kao kreativne sposobnosti“. Ipak, treba ga i pohvaliti jer u ovom ulomku je valjda prvi i jedini put u životu čovjek uz Bosnu spomenuo i Hercegovinu. Aleluja.
Banac: Takva promjena u Hrvatskoj nije nerealna. Potrebno je da koalicija umjerenih stranki, uključivši liberalno krilo HDZ-a, uz pomoć crkve i liberalne inteligencije izađe s programom za prijelaznu vladu mira i pomirenja. Unatoč smetnjama i velikom ratnom pustošenju, Hrvatska još može slijediti put Slovenije, koja je, premda bi se teško mogla nazvati idealnom zemljom, normalna i konzervativna kao Poljska ili Mađarska. Mnogo ovisi o zauzimanju Zapada u korist hrvatskih demokratskih snaga. Treba dokazati da one nude jedini put k uspjehu. S onu stranu rata i stagnacije Hrvatska bi mogla držati ključ mira u Bosni.
Odgovor: Pojam „liberalna inteligencija“ je oksimoron, jer čovjek da je inteligentan ne bi bio liberal. Danas je na društvenim mrežama među desnim i konzervativnim djelom korisnika usluga isti tih društvenih mreža jedan od najpopularnijih i najomiljenijih hastagova upravo hastag#liberallogic. Osim toga, vjerojatno bi ta zamišljena „liberalna inteligencija“ zajedno s „liberalnim krilom HDZ-a“ učinili Hrvatsku „normalnom konzervativnom zemljom poput Poljske ili Mađarske“ ili bar „ne tako idealne Slovenije“. Pa ovo pas s maslom ne bi progutao. Osim toga, u jesen 1993. kad je Banac pisao ovaj pamflet i Poljska i Mađarska bile su daleko od toga da bi ih se moglo nazvati normalnim konzervativnim zemljama. Poljska je to počela postajati tek usponom na vlast braće Kaczynski, a Mađarska tek drugim dolaskom na vlast Viktora Orbana. Iste one braće Kaczynski i istog onog Viktora Orbana koje Bančev šef George Soros tako zdušno prezire i svim silama želi svrgnuti s vlasti. To je ta famozna#liberallogic
Zaključak: Čitav ovaj pamflet pisan je s dva cilja: Prvo kako bi se oblatilo Tuđmana u američkoj javnosti i stvorila klima za provedbu puča u režiji Mesića i Manolića. I drugo, kako bi se Hrvate optužilo da su sami sebe protjerali iz srednje Bosne čime se zapravo opravdavalo etničko čišćenje koje su nad tim istim Hrvatima srednje Bosne, ali isto tako i nad Hrvatima s područja općina Uskoplje, Prozor, Jablanica, Konjic i Mostar, proveli Muslimani. Ovaj tekst je pisan u vrijeme provedbe operacije „Neretva 93“ kojom su Muslimani, po rječima zapovjednika te operacije Sefera Halilovića, proveli strateški napad na području „od Bugojna do Mostara“. Tijekom tog napada na Mostar Muslimani su koristili usluge srpskog topništva i logistike. Tijekom te operacije Neretva dogodio se najveći, najgori i najstravičniji zločin u čitavom muslimansko-hrvatskom građanskom ratu, pokolj 33 hrvatska civila u selu Grabovica u općini Mostar koje je u to vrijeme u jednom doumentu čak i tadašnji Komandant glavnog štaba Armije BiH Rasim Delić nazvao genocidom. To je vrijeme u kojem je počinjen ratni zločin nad Hrvatima u selu Uzdol u općini Prozor, gdje je ubijeno 29 hrvatskih civila od čega troje malodobno djece koji su ubijeni puščanom paljbom iz neposredne blizine. To je vrijeme u kojem Hrvatska stenje pod međunarodnim pritiskom zbog briljantno provedenog i kirurški čistog preventivnog napada u medačkom džepu kod Gospića, zato jer je kanadski bataljun UNPROFOR-a koji je tamo bio stacioniran izmislio nepostojeću bitku protiv 9. gardijske brigade HV-a i zločine koji nisu postojali, nego su uvećani pojedinačni incidenti nakon provedne operacije metodom kojom je HHO uvećavao broj incidenata nakon Oluje.
To je dakle kontekst u kojem današnji duhovni i intelektualni lider „hrvatske desnice“ Ivo Banac piše ovaj pamflet protiv Tuđmana, protiv Hrvatske, protiv Hrvata u BiH, protiv HVO-a, protiv Herceg-Bosne.
Inverzija i zamjena teza omiljeno je oružje Georga Sorosa i njegovih vojnika-liberala poput Banca. A sve nas koji odbijamo invertiranu stvarnost, jer ne želimo živjeti u laži, treba prikazati kao izdajnike. Ako sam ja izdajnik neka sam. Draže mi je biti ovakav izdajnik nego takav domoljub kao što je Banac.
Ja bar ne mješam inverziju i Okamovu britvu, pa kad 30 tisuća Muslimana nestane s teritorija pod kontrolom HVO-a za to, logikom Okamove britve, optužujem Hrvate. A onda, kad s područja pod kontrolom Armije BiH nestane 150 tisuća Hrvata više ne koristim logiku Okamove britve pa optužujem Muslimane, nego logiku inverzije pa opet optužujem Hrvate. Jednog dana svi ćemo umrijeti, a pitanje je s kakvim obrazom će tko doći pred lice Gospodina. Ja sam čitao Evanđelje i znam da Isus nije nikoga mrzio, ali ako nekog nije volio to su bili farizeji i licemjeri. A čitao sam i Danteovu Božanstvenu komediju, posebno Pakao, i znam kome je namjenjeno mjesto u devetom krugu. Pitanje je znaju li to i Sorosevi pijunčići…
