Vratimo Tradiciju
Gledajući današnje intelektualno stanje našega klera, čovjek bi gotovo mogao postati nostalgičan za 1930-ima kad je u Hrvatskoj bila ona prepirka između tomista i skotista.
Naime, neki su tadašnji dominikanci isticali tomizam do te mjere, da su htjeli potisnuti sve ostale skolastičke škole. To u Hrvatskoj nije moglo proći, jer je u Hrvatskoj uvijek živjelo daleko više franjevaca, nego dominikanaca, a franjevci su branili svoju tradicionalnu školu i skotizam.
No, ta vremena su prošla. Postkoncilska revolucija je bacila u zaborav obje škole. Danas u Hrvatskoj nema ni tomista, ni skotista – kao što danas kod nas uopće više nema ni dominikanskog, ni franjevačkog identiteta. Sve je to zamijenio Novus Ordo. Odete li u dominikansku crkvu na Borongaju ili u franjevačku crkvu u Sigetu, odmah ćete vidjeti da je sve potpuno isto: ista modernistička arhitektura, isti Novus Ordo, iste propovijedi… Nikakve razlike više nema između redova!
Uopće nije jasno kako danas osoba, koja ima redovničko zvanje, odluči hoće li ići u franjevce ili dominikance? – kad između njih danas nema nikakve razlike!!! Na temelju čega donese odluku?
Prije uvođenja Novus Orda, čim bi čovjek ušao u franjevačku ili dominikansku crkvu, odmah bi vidio razliku u liturgiji. Dominikanci su imali svoj vlastiti obred. Postojale su i velike razlike u tipovima pobožnosti koje su promicali dominikanci i franjevci. Bilo je i razlika u propovijedima, itd. Ukratko, vidjelo se da svaki red ima svoju specifičnu “karizmu”.
Danas toga nema! Nego vlada totalna jednoličnost u modernizmu i Novus Ordu. Tu jednoličnost ne mogu izbrisati ni kojekakve isforsirane improvizacije, niti maštovite ekshibicije… kojom danas redovi žele privući pozornost.
Možda je zato dobro da se danas sjetimo vremena kad su redovnici držali do svojeg izvornog identiteta i intelektualne baštine, utemeljene na skolastici.-piše B. Vidović.
Fra Karlo Balić je bio naš posljednji vrsni poznavatelj skolastičke teologije. Kad je on umro 1977., možemo slobodno reći da je tada umrla i skolastička teologija u Hrvata. Nemamo više takvih vještih znalaca… A nemaju ih više, nažalost, ni drugi narodi.
Danas na teološkim fakultetima vladaju površnost i neznanje, u kombinaciji s modernističkim krivovjerjem raznih varijanti.
Nećete više naći ljude koji su, poput fra Karla Balića, detaljno proučavali djela skolastičkih teologa – izravno iz samih srednjovjekovnih rukopisa – i ne samo proučavali, nego i njihov sadržaj znali prenijeti kako znanstvenoj, tako i običnoj vjerničkoj javnosti.
Posebna je briga fra Karla bila kritička objava srednjovjekovne rukopisne građe.
Zanimljivo je da svom članku Povjesno proučavanje skolastične teologije (1936. god.) kaže da još niti petina skolastičke književnosti nije objavljena:
“Još nije ni peti dio skolastične književnosti objelodanjen. Veoma važne Summae Theologicae Petra Cantora, Martina de Fugeriis, Petra de Capus, Rolanda Kremorskoga i tolikih drugih leže neizdane u prašini raznih biblioteka. Sve to treba malo po malo proučiti i objelodaniti. Istraživačima skolastične književnosti zadaju posebne poteškoće anonimni rukopisi. Ima ih veliko mnoštvo. Danas se ide za tim, da se pokupe i objelodane ‘Initia’ svih izdanih i neizdanih skolastičnih spisa, kako bi se mogli identificirati razni anonimni rukopisi i naći njihov auktor. Kod izdavanja djela skolastičnih pisaca, nemale poteškoće zadaje određivanje vremena kada je rukopis napisan, čitanje skraćenica, traženje i identificiranje citata. I u tom pogledu danas historijski skolastični pokret nastoji da dođe ususret pojedinim istraživačima. Napokon, ustanovljeno je da se ponajznamenitiji rukopisi nalaze po malim, zabitim bibliotekama, na koje često nitko i ne misli.”
Uz to, skolastika je imala i ima mnogo neprijatelja. Fra Karlo je dobro primijetio da su neprijatelji skolastike kroz povijet ujedno bili i neprijatelji Crkve. Tako u istom članku kaže:
“Poznato je, kako su se humanisti u 15. vijeku izrugivali skolastičnoj znanosti nazivljući je supersticijom, nekulturnom pojavom u povijesti čovječanstva, i slično, skolastika da nije ništa drugo nego ‘ars rixosa’, ‘theologia papalis’, itd. U 18. vijeku enciklopediste, empiriste, materijaliste, racionaliste, i svi neprijatelji Crkve žestoko su napadali skolastičnu znanost.”
Unatoč tome, skolastika je živjela upravo zahvaljujući ljudima poput fra Karla Balića.
Fra Karlo je najpoznatiji kao mariolog. Govorio je da je kršćanska duša po naravi marijanska. Već po tome vidimo da protestanti nisu kršćani, jer odbijaju iskazati dužno štovanje Majci Božjoj.
Papa Pio XII. je imenovao fra Karla članom komisije za proučavanje pitanja Uznesenja Marijina. Rezultat rada je Balićevo djelo Testimonia de Assumptione B. V. Mariae ex omnibus saeculis, čime je dao doprinos papinom proglašenju dogme o Marijinom Uznesenju (1950.)
Fra Karlo je također utjecao na Pija XII. da proglasi sv. Antuna Padovanskog crkvenim naučiteljem (1946. god.).
A sad dolazimo do II. vatikanskog koncila, na kojem je fra Karlo sudjelovao kao peritus. On je bio najistaknutiji među “maksimalistima”, koji su tražili da Koncil proglasi dogmu o Blaženoj Djevici Mariji kao posrednici svih milosti. No, doživjeli su neuspjeh. Njihov je prijelog označen kao smetnja za ekumenizam (jer protestanti-krivovjerci odbacuju štovanje Majke Božje).
Na kraju je u osmo poglavlje konstitucije Lumen gentium, ušao kompromisan tekst, koji je trebao donekle smiriti obje strane: i maksimaliste i minimaliste.
Što je fra Karlo zaista mislio svemu tome, otkriva nam njegov suradnik i prijatelj – poznati tomist Antonio Piolanti. Piolanti kaže da je fra Karlo s dubokom boli ustvrdio: “Tamo je uništen sav moj rad.”
Treba naglasiti da su polemike između “maksimalista” i “minimalista” na Koncilu bile prilično žestoke. Među “minimalistima” su bili svi poznatiji neomodernisti (Congar, Rahner…).
Congar je u svom dnevniku na krajnje primitivan način vrijeđao fra Karla Balića, nazivajući ga “šarlatanom” i “propagandistom”.
O tome se u Hrvatskoj uopće nije pisalo – jer je tada (kao i danas) vladala šagijevska cenzura koja je sprječavala da se bilo što negativno kaže o II. vatikanskom koncilu.
No, vani se o ovim sukobima itekako pisalo. Pogledajte tekst o tome na Rorate caeli.
Toliko o tome. A sad se vraćamo malo više u prošlost, u tekstove fra Karla Balića sa kraja 1930-ih.
Na internetu možete naći dvije serije članaka fra Karla Balića koje govore o odnosu tomizma i ostalih skolastičkih škola.
Iz 1937. – Sv. Toma Akvinski i drugi naučitelji (1, 2, 3, 4)
Iz 1938. – Crkveni auktoritet prema tomizmu i drugim katoličkim školama (1, 2, 3, 4)
U njima se fra Karlo zauzima za integralnu skolastiku, a protiv ograničavanja na integralni tomizam. On pokazuje da su pape, osim sv. Tome, poticali i na proučavanje drugih skolastičkih pisaca. Dakle, potreban je i tomizam i druge skolastičke škole – sve zajedno kao integralna skolastika…
“Franjevci će nastaviti svojim kongresima i svojim radom, ali neće nikada isključiti iz svoga programa ni tomiste ni tomizam, jer znadu da kao što nema integralne skolastike bez franjevačke škole, tako je nema ni bez tomizma.”
Naime, problem je bio u tome što su nakon enciklike pape Leona XIII. Aeterni Patris, neki dominikanci tražili integralni, ekskluzivni, tomizam – koji je isključivao ostale skolastičke škole.
Zato fra Karlo kroz obilje papinskih dokumenata dokazuje da su pape kroz povijest isticali vrijednost i drugih crkvenih naučitelja.
Iz gore navedenih tekstova izdvajam dva pasusa, koji su im zapravo zaključci – i glavne misli.
Prvi zaključak…
I drugi zaključak, ili zapravo poziv hrvatskoj inteligenciji…
I za kraj, dvije lijepe slike gdje fra Karlo Balić služi sv. misu.
Indulgentiam, absolutionem et remissionem peccatorum vestrorum tribuat vobis omnipotens et misericors Dominus. – odrješenje prije pričesti vjernika (nakon drugog Confiteora)…
Ecce Agnus Dei, ecce qui tollit peccata mundi.
