Lakoća s kojom je wunderkind likovnog establišmenta Feđa Gavrilović u bljutarnjem listu´prije nekoliko dana proglasio uradak „WTF umjetnika“ Ivana Fijolića „najboljim Tuđmanom“ je upravo zastrašujuća.
Prvo je u svom članku naravno morao obezvrijediti daleko uspješnije kipare od samog Fijolića, i to posebice Mariju Ujević Galetović. Nadalje je pokušao postaviti neobranjivu tezu o nemogućnosti i čak suvišnosti potrebe za sličnošću likovnog portreta s osobom koju se portretira. Naravno da ne znamo kako je točno izgledao npr. Marko Marulić, ali je svakom idiotu jasno kako je izgledao Franjo Tuđman. Ukoliko je to netko i zaboravio, postoje nebrojene fotografije i video zapisi prvog hrvatskog predsjednika. Ali, zaboravio je to napomenuti ovaj „lumen“ Feđa. Nasuprot tome, za Feđu sveznadara je „duhovito i ekscentrično“ kada umjetnik nazove svoju „ambijentalnu“ izložbu WTF (za one koji ne znaju, to je kratica za psovku na engleskom ´what the fuck´ koju kada prevedete na hrvatski zvuči znatno prostačkije).
Preporuka za „najboljeg autora spomenika Tuđmanu“ je po Feđi wunderkindu skulptura Bruce Leea koju je isti taj Fijolić napravio u Mostaru kao, valjda, sprdnju?! O svom kretenskom iznošenju inspiracije za spomenik Tuđmanu, Fijolić između ostaloga kaže u ´drugarskom razgovoru´ s Feđom: „zamišljam ga (Tuđmana) kao strogog i autoritativnog učitelja koji pokušava dovesti u red učionicu punu dječurlije koja neprestano brblja”. Znači, Domovinski rat je za prostaka Fijolića „učionica puna dječurlije koja brblja“?! A Tuđman je u toj tzv. učionici „strogi učitelj“?! Naravno da pročitavši ove bedastoće, čovjeku dođe da odmah uvede obavezni vojni rok, kako bi doveo ovakve odrasle balavandere u kakav-takav red. No, za Fijolića, pa čak i za mlađahnog Peđu je to prekasno, ne toliko zbog godišta, već zbog toga jer oni nemaju apsolutno nikakvog poštovanja prema obrambenom ratu u kojem je Hrvatska krvavo stekla neovisnost.
Kako bi opravdao svoju umjetničku genijalnost, Fijolić naziva prosječne ljude „likovno polupismenima“. Pa samo slijepi bi poželjeli gledati uratke ovog kipara na javnim površinama! Za njega je umjetnost „izobličenje istine“, a svatko, pa i Feđa wunderkind bi mu trebao znati odgovoriti da je umjetnost univerzalnost istine te da se umjetnost nikada i ni u kom slučaju ne bavi izopačenjima. Ovaj nesuđeni krojač je najponosniji na svoju kiparsku izvedbu Tuđmanovog odijela, jer je ono „speglano“! A Feđa onda u tom apsurdnom razgovoru kaže da je to Fijolić „majstorski uočio i prenio u svoje djelo“! Kakve mi to budale stavljamo na pijedestal umjetnika i likovnog kritičara?! Likovi koji prepuni sebe raspravljaju je li odijelo čini čovjeka ili ne? Je li Tuđman važan u kontekstu „ispeglanog odijela“?!
S izložbe ponovljenog, drugog natječaja za spomenik Tuđmana u Kninu sjećamo se uratka Fijolića koji podsjeća na spljošteni keks junaka iz animiranog filma, a ne na Tuđmana. Upravo iz ove smjehotresne ideje nastala je skulptura koju glorificira neznalica Gavrilović u svojem čudnovatom članku. Podrobnije o tom natječaju možete pročitati ovdje:
Iz drugog članka u kojem spominjem tog istog Fijolića izdvajam slijedeće: „U drugom krugu (natječaja) pozvani umjetnik Ivan Fijolić je u prvom krugu imao ulogu rezervnog člana prve ocjenjivačke komisije. Kako je to moguće i uopće dopustivo?“ Cijeli članak možete pročitati ovdje:
Što je ustvari dosada iskipario taj Fijolić? Masu prototipa za nevješto stilizirane lego-partizane koji ne bi prošli ni na natječaju za nove figurice za lego igračke… Iz svega viđenoga su jasno vidljive dvije činjenice; da Ivan Fijolić nije talentiran kao kipar i drugo – njegov svjetonazor je zapeo u infantilizmu obožavanja titoizma, partizanštine i NOB-a, što ga u ovom nelustriranom i izopačenom društvu odmah katapultira u vrh komunističke kvazi-umjetničke produkcije smeća.
Ingrid Runtić, mag.art.
HOP