Saga o Danki Winninghoff

Život je nekad zbilja čudan roman, no dramatično pismo što smo zaprimili od jednoga našeg čitatelja može se svrstati u malu obiteljsku melodramu.I zato smo riješili prenijeti ovo potresno pismo o ljudskim sudbinama u cijelosti.

U njemačkom gradu Kolnu već 25 godina živi i radi moja rođena sestra Danka Winninghoff.Kad sam imao samo dvije godine ja sam joj dao ime! Igrao sam se doma malim, drvenim vlakom, mama i tata listali su kalendar su stajali pokraj crno – bijelog televizora u kuhinji. Razmišljali su i pričali koje ime dati tek rođenoj mojoj mlađoj sestri. U tome trenutku na TV ekranu našega doma u Zemunu pojavila se spikerica po imenu Danka Novović i čitala je vijesti. I prve dječje spoznaje o svijetu i svijest da sam dobio mlađu sestru izazvala su spontanu reakciju. Uzviknuo sam: Neka se zove Danka! Roditelji upitaše, a što Danka? Eno Danke čita vijesti na televiziji. Kao mali sam čuo roditelje da svake večeri izgovaraju ime te poznate spikerice tijekom emitiranja TV Dnevnika u 19,30 i tako sam kao dijete od dvije godine i čuo za to ime i urezalo mi se u najranije dječje sjećanje.Tata i mama se na taj usklik djeteta koje viče Danka dok gura drveni vlak, slatko nasmijaše. I prihvatiše i rekoše, dobro onda, neka bude Danka.

Kao stariji brat uvijek sam joj bio zaštitnik i uvijek je podupirao u njenim željama i htijenjima, imajući puno razumijevanje za nju i kad je neki drugi nisu podržavali. Nesebično sam joj poklonio kao stariji brat i veću sobu u koju je premješten glasovir, na kojem je svirala tijekom njezinih fakultetskih studija. Branio sam je pred roditeljima i kad su joj tata i mama htjeli pod svaku cijenu ograničiti kasne noćne izlaske i dolaske doma. Izlazila bi noću često i u društvu na koncerte ozbiljne glazbe, koji su trajali do duboko u noć, a naš kraj je bio slabo osvijetljen, nezgodan i opasan za noćnu šetnju,posebno za mlade djevojke i još u kasne i sitne sate.Jedini sam joj u obitelji dao za pravo izabrati životni poziv pijanistice, premda su roditelji bili izričito protiv njene odluke, jer je tata biolog, mama ekonomist i nitko nije imao muzički pedigre, da bi se sestra lakše probila u životu s tim zanimanjem. To su bili razlozi roditeljskog protivljenja. Kad je sestra stigla u djevojačke godine, dao sam joj iskrenu i bratsku podršku da je prirodno da se u toj dobi počne zabavljati s momcima. Tata je bio tu vrlo strog i nije htio ni čuti da ona ima prije svršetka studija voditi ljubav.Nekoliko puta je nekolicini momaka sam odbrusio, govoreći u “njezino ime” što ona “želi i misli” i tako joj pokvario veze. Tata i mama su me molili da utječem na sestru da se prestane družiti sa stanovitom Marijom Radusin, koju je upoznala za gimnazijskih dana, onda su i studirale zajedno i nastavile druženje. No, ispostavit će se da je Marija uzela Danku posve pod svoje, nametnuvši joj svoj negativni sustav ljudskih i moralnih vrijednosti. Ta Marija je također pijanistica i danas živi i radi u Beču, a Danki je na očaj naše obitelji tijekom višegodišnjeg druženja i kroz svoje okružje i društvo u koje je uvodila Danku, njoj nametnula njezin okvir, blago rečeno prosrpskog razmišljanja i suprotan našem izvornom svjetonazoru. Tu kobnu promjenu sam uočio od sestre prekasno, kao i izvor nevolje u Mariji Radusin i njezinoj obitelji. Sem toga, moji roditelji su bili dodatno protiv njihovog kontakta, budući Marija kao kćer oca poštanskog inkasanta i majke prodavačice tekstila u robnoj kući ne može nikako imati referentni okvir kao moja sestra, koja dolazi iz intelektualne obitelji.

Kako je vrijeme odmicalo i godine prolazile sestra se postupno sve više udaljavala od naše obitelji,prvo od mene, onda i od mame, jer je tata davno umro, još prije više od dva desetljeća.Kad se udala 2000. godine za njemačkog džezista Christiana Winninghoffa, ni mene, niti mamu nije čak ni pozvala na vjenčanje, kao da ne postojimo. To je vrhunska sramota.Otkako se udala 2000. mamu koja je odavno u poznim životnim godinama je i bolesnu zbog kroničnih problema s kralježnicom, maltretirala pozivajući je da u Koln dođe biti kućepaziteljka njene tek rođene djece. I to sve pored žive i zdrave muževljeve majke Hiltrud, umirovljene Nijemice i profesorice engleskog jezika koja živi u Osnabrucku i to sama nakon smrti muža i mlađega sina koji je nesretno i naprasno preminuo od meningitisa u svojoj 32. godini života. I to je zbija bila velika tragedija i smrt mladoga odvjetnika, koji je do tad bio potpuno zdrav i prav, ali je kobna bolest prekasno otrivena i smrt je bila brza. Dankine kćeri bliznakinje ove godine navršit će 13 godina, a sin ove godine puni 9 godina. Oni ne znaju da ja i postojim na ovome svijetu, jer za sve ove godine mene jedina i rođena sestra nije nikad i nijednom nazvala ni telefonom, da pita jesam li uopće i živ i zdrav, kamoli da me pozove u goste i upozna sa svojom njemačkom obitelji. Samo je jednom bila kod nas u gostima s mužem Christianom 2004. i to onoga ljeta kad je bila Olimpijada te godine u Ateni. Išli su kod nekih prijatelja u goste u Grču i samo usput na proputovanju ka Grčkoj svratili kod nas. I da te godine ne bi Olimpijade u Ateni, nikad u životu ne bih ni vidio, ne sreo Dankinog muža Christiana. Njenu djecu kojoj sam ujak u životu nisam ni vidio, ni čuo, njezinu svekrvu Hiltrud samo dvaput i to telefonski.

Gdje leže razlozi ovakve divlje, nezapamćene i nepojmljive životne nezahvalnosti sestre prema bratu? Ljudski um i razum to ne može nikako shvatiti i prihvatiti, tim prije kad na nedavnu rođendansku čestitku, sestra bratu u telefonsku slušalicu kaže samo hladno: “Ja te mrzim,” na na moj upit što smo ja i ona uopće brat i sestra odgovara kratko: “Tako je priroda htjela!” Danka je o meni posijala laži, prijevare i podvale pred njenom njemačkom obitelji samo da bi pokušala vječno prikriti tragove izdaje i mene i naše obitelji, kad je još zarana i tijekom života u našoj obitelji pala pod utjecaj proklete velikosrpkinje Marije Radusin, koja sad živi i radi u Beču.

I ona Mariju Radusin osjeća kao “rođenu sestru,” iako Marijine povratne emocije prema Danki na taj način nema, a Marijinu majku Ljiljanu drži za “rođenu majku” i njoj se stalno i telefonski javlja iz Njemačke, a sa rođenom majkom kontaktira samo jednom godišnje, kad se javi oko Nove godine i taj jednogodišnji razgovor s mamom koja je rodila potraje pet do deset minuta. Sve ove grozne, neljudske i odvratne stvari Danka radi meni iz straha da ću prije ili kasnije kazati istinu njenoj njemačkoj obitelji, njenom mužu Christianu i njenoj svekrvi Hiltrud da je ona nevjerojatno, neviđeno i neobjašnjivo mrzela i Njemačku i Nijemce dok 1998. nije upoznala Christiana, za kojega se onda 2000. godine i udala. I životno strijepi kako bi oni reagirali i bi li je možda i muž ostavio i raskinuo brak kad bi čuo i saznao tu tešku istinu o Danki. I zato njen bezobrazluk i drskost prema meni ima preventivni karakter obrane jer iskreno se plaši konačne reakcije njene njemačke obitelji, općenito i cijele njemačke sredine u kojoj živi i radi već četvrt stoljeća  kad bi se to otkrilo. Boji se da bi onda bila u potpunosti izopćena iz njemačkoga društva, a ona pored svega ima odavno i njemačko državljanstvo. Bio sam strpljiv i istrajan i dugo sam čekao i očekivao da se moja sestra dozove razmu i opameti. No, jasno mi je nakon svega da se to, nažalost, nikad neće dogoditi. Ovo je čin najveće moguće izdaje koju je sestra učinila bratu koji je u životu samo dobrim zadužio. I na kruh je vratila kamenom. Ni trenutak kad je postala majka troje djece nije nju nimalo ljudski oplemenio i vratio izvornom čovjekoljublju, koje je u djetinjstvu i ranoj mladosti imala u svojoj duši i srcu. Ali, ova prokleta sredina njoj je zatrovala i dušu i srce.

Zbilja je jadna i bijedna ovakva izdaja najbližih, najpije mene, onda i mame koja je Danku rodila, a kojoj ona u telefonsku slušalicu veli da su joj ona i tata upropastili djetinjstvo!? Imala je kod nas doma svega, samo joj je još ptičje mlijeko falilo u sreći i izobilju u kojem je odrasla. Ali, i to su ljudske sudbine, pa i iznevjerene i prodate ljubavi od strane onih najbližih. Nekad davno, u djetinjstvu bili smo primjer sloge brata i sestre.Kad mi je bilo pet godina plakala je kao kiša, dok sam cijeli tjedan proveo na operaciji dvostruke hernije na Institutu za majku i dijete. Kad sam sa sedam godina pjevao u školskom zboru na priredbi u čast budućih prvašića, Danka je u oduševljenju ispred ostale djece, pristigle iz vrtića u školsku salu preskočila klupu i uzviknula: “Hoću i ja da idem u školu i pjevam u zboru kao moj brat!” Eto, izvorno sam joj dao od malih nogu poticaj za pjevanje i glazbu, što će onda postati i njen životni izbor zanimanja. Od toga su sad ostale samo blijede uspomene i sjećanja u koricama požutjelih slika iz obiteljskog albuma. Njena ljubav prema bratu davno je okopnila i istopila se kao i ovi zimski ogromni snijegovi. No, unatoč svemu život ide dalje. Svatko u životu nosi na sebi svoj križ sudbine. I lijepo je rečeno da nakon kiše dolazi sunce. Eto, nedavno sam kao inovator patentirao video igru za djecu i to po modelu igre, koju sam, koje li ironije sudbine, igrao skupa upravo sa sestrom u djetinjstvu, dok smo bili nerazdvojni. Onda su nam se putevi nepovratno razdvojili. Tko zna, možda od toga mini patenta bude na kraju i neko veliko bogatstvo… Vidjet ćemo, ima dosta potencijalnih interesenata na tržištu industrije video igara. I to autorsko djelo meni je veliki užitak i priznanje. Treba uvijek biti skroman, čak i onda kad je možda i nevjerojatna financijska prigoda na vidiku. U životu mnoge stvari ovise od novca, ali se srce i duša ne mogu kupiti novcem. One najdublje ljudske stvari nemaju cijenu.

To znaju ljudi koji su i materijalno i duhovno bogati. Jedno bez drugog ne ide i ne može opstati.

Igor D.

HOP