Na gotovo svim tramvajskim i autobusnim stanicama grada Zagreba možete vidjeti reklame za predstavu “Bakhe” u režiji Lenke Udovički. Praktički smo bombardirani Lenkom i najavom drame “Bakhe” u ZKM-u. Ne mogu ni pojmiti koliko to košta, tko to plaća i kakva se lova tu pere, samo vidim da se takva reklamna mašinerija ne pokreće slučajno, nego samo za rijetke odabrane.
Osim što je Šerbedžijina žena, redateljica Lenka Udovički je i umjetnička direktorica kazališta Ulysses na Brijunima kojeg je osnovao njezin muž Rade zajedno s njihovim sinom Danilom, također redateljem. Rade je bio umjetnički voditelj Ulyssesa do 2012., pa je onda to postala Lenka. Ako vam se zavrtjelo u glavi od prekomjernog granatiranja umjetnošću u režiji talentirane obitelji Šerbedžija na bajnim Brijunima, čiju čaroliju je privatno za sebe još prije Šerbedžije znao rezervirati samo Tito, znači da ste zdravog razuma. Ako mislite da je slučajno kako jedna redateljska obitelj neprofitno (sudeći po statutu) može posjedovati kazalište na Brijunima jer je toliko genijalna da Hrvatska ne može bez nje u svijetu, pogledajte koji Danilov uradak, ili bolje, pogledajte u čemu je Rade toliko genijalan kao glumac. Hollywood ga u filmovima izuzetno cijeni kao primjer balkanskog ili ruskog mafijaša, svodnika ili klošara. Sukladno tome su njegove uloge često sporedne. Ja sam ga zapamtila u ulozi ljigavog, beskarakternog i pohlepnog vlasnika trgovine kostimima Mr. Milicha, svodnika vlastite kćeri u posljednjem filmu Stanleya Kubricka “Oči širom otvorene”. Kubrick je bio poznat po tome da je znao izvući u svakom svom filmu srž glumca kao osobe, a svakako je to bio slučaj i sa Šerbedžijom, jer, otkako sam ga vidjela u tom filmu, ne mogu ga ni u stvarnom životu zamisliti drugačijeg. Naravno, ne konkretno kao svodnika, ali definitivno kao čovjeka bez truna savjesti i morala. Takvim se pokazao i prema svojoj domovini Hrvatskoj, prema zemlji od koje je dobio sve i kojoj osim svojih kukanja, prenemaganja i stalnih prijetnji da će ju napustiti – nije vratio ništa, osim vlastitog častohleplja.
No, vratimo se privatnom carstvu umjetnosti koje je sam sebi i svojoj obitelji uz pomoć naših novaca na Brijunima izgradio ovaj neporecivo talentirani glumac koji nam svojim izjavama već godinama izaziva nelagodu jer polako svi osjećamo kako smo i u umjetničkom smislu postali taoci velikosrpstva. Problem je utoliko veći što se Radetu i njegovoj ekipi šutke otvaraju sva vrata, daju u ruke sva sredstva na raspolaganje kao nekakvom kazališnom magnatu, miljeniku države i ministarstava, ali ni to mu nije dovoljno. Njegova žena Lenka (bez sumnje također ludo talentirana) daje otkaz na Akademiji dramskih umjetnosti u Rijeci (gdje usput i veliki Rade predaje) i kuka jednako kao i on da ju nitko neće. Onda napravi predstavu u svojoj privatnoj prćiji Ulyssesu, pa kuka i prigovara i dalje. Naravno da je u njezinoj predstavi jedna od “briljantnih” 12 glumica i Urša Raukar. Naravno da svi oni dijele isti, leftardski svjetonazor kuknjave i indignacije, zgražanja nad ustaškim zmijama, prosipanja otrova i prepametnog gnušanja nad ultrakonzervativnim hrvatskim desničarskim tovarima po intervjuima za Pupovčeve Novosti. Nikada im dosta nije hrvatskih kuna, divljačkih i prostačkih umjetničkih sloboda i pljuvanja po hrvatskom narodu. Sve je to uvijek ista ekipa koja bi najsretnija bila kada bi Jugoslavija ustala iz groba. Jer, da je grobnica hrvatskog naroda šugoslavija preživjela, ne bi bilo rata. A oni su naravno – pacifisti.
Zato Lenka u svojoj režiji Euripidove drame treba hektolitre crvene boje (krvi) koja će dokazati njezinu progresivnost kao redateljice, pa makar i silom. Lenka ovom predstavom u kazalište uvodi rodnu ideologiju onako umjetnički i napredno, jer treba dokazati da žena nije biološki definirana, nego onako kako joj valjda naprednjaci kažu. Ako treba gurat Istanbulsku, napredna Lenka će to požrtvovno učiniti sa svojom predstavom, htjeli mi to ili ne. Za naše kune. A tko je platio PR i reklamu po cijelom gradu, ostaje tajna. Možda je zagrebački doživotni car Bandić sponzor ove predstave i njezinog mega-PR-a? Ne bi me čudilo jer Bandić dobro zna kome se treba podilaziti, a znamo da su Šerbedžije, Udovički i Frljići zaštićene svete krave hrvatske suvremene kulture.
Ingrid Runtić, mag.art.
HOP