(Dez)Informerov urednik Dragan J. Vučićević čovjekolika prikaza i moralna nakaza
Tko je i što je Vučićev isprdak i i ispljuvak Dragan J. Vučićević, urednik SNS biltena zvanog Informer?
To je ljudski otpadak, kao i poludjeli mu gazda Vučić, tek jedan nus produkt srbijanskoga sustava poremećenih vrijednosti civiliziranoga ponašanja od ratnih devedesetih i naovamo. Ta čovjekolika nakarada i moralna nakaza onečišćuje godinama prostor u srpskome novinarstvu, svjesno šireći i potpaljujući nacionalnu, vjersku mržnju, političku i ideološku isključivost. Povremeno nije nesklon ni rasnoj segregaciji ljudi na ovome planetu. Dragan J. Vučićević, s onim srednjim slovom “j” između imena i prezimena uistinu je pravi jebivjetar srpskoga žurnalizma. Gdje se sve i kako taj teški poltron i odvratna i pokvarena ulizica svih režima u Srbiji nije prometao od svoje mladosti i prvih novinarskih koraka, pa do današnjih dana? To vjerojatno ne zna ni on sam. Suviše je to teško pitanje za jedan lak odgovor. Koliko je samo političkih dresova promijenio Vučićević, teško je pobrojati,a možda bi se i sam zabrojao u računici. Radi se o jednom do koske i do srži iskvarenom srbijanskom i pomoravskom prostaku i primitivcu, koji godinama glumi lažnu ljudsku vertikalu ponašanja kroz paškvile što ih svakodnevno riga kao zmaj vatru na stupcima Informera. Najmanje je on pozvan dijeliti prodike bilo kome, pogotovo izigravati moralnoga suca o bilo kome i o bilo čemu, budući je sam primjer čovjeka koji laže, krade i u ime i za račun svojih političkih poslodavaca čak i otrovnim i ogavnim škrabotinama u tisku, crta metu na čelu svih političkih protivnika vlasti fašističkoga diktatora Aleksandra Vučića.
Kad je kao mlad gotovo četveronoške dobauljao iz Ivanjice, pomoravskom mjesta naseljenog dinarskim, davno posrbljenim Hrvatima iz istočne Hercegovine u srpski glavni grad Beograd, taj car praznoslovlja i vječiti student životne škole, smucao se i potucao od redakcije do redakcije po Beogradu, nudeći svoje spektakularne priče. Eseje na razini mašte djeteta predškolske dobi nitko ozbiljan nije htio objavljivati. Rodile su se odmah frustracije u Vučićevićevoj duši i ne bi li udovoljio sujeti koja ga je razarala i razbijala na sastavne dijelove, on ode u policiju ponuditi im usluge i odvojiti uho za skupljanje znanstvenih otkrića tajne političke policije u Srbiji. Netom je kao policijsko njuškalo skupa s još jednim takvim šljamom i ološem Cvijetinom Milivojevićem, poslat kao neškolovani i nepismeni žutokljunac pisati u listu “Demokratija.” Bilo je to u jeku političkih prosvjeda protiv diktature ratnog zločinca Slobodana Miloševića krajem 1996. i u prvoj polovici 1997. godine.Tad je Vučićeviću bilo oko 30 godina i od tad počinje njegova sramotna karijera novinara u pokušaju, a policijskog cinkatora na djelu. Po nalogu Miloševićavog glavnog čovjeka državne sigurnosti Srbije i ratnog zločinca Jovice Stanišića, 1996. Vučićević se s još jednom novinarskom gnjidom i protuhom Cvijetinom Milivojevićem, lažnom “izbjeglicom” iz Bijeljine, učlanjuje u Đinđićevu Demokratsku stranku, a zapravo je iznutra špija i potkopava, dostavljajući informacije Miloševiću i Šešelju. Javno je kao novinar uposlen na rubrici praćenja rada stranaka najjače kritizirao, ponekad u svojoj maniri i pljuvao po Miloševiću, Šešelju, Nikoliću, Miri Marković, dakako i njihovim tadašnjim junošama, a sad srpskim stjegonošama Vučiću, Dačiću, Vulinu i ostaloj gamadi.
Kad se promijenila vlast u Srbiji petoga listopada 2000. godina nije se više imao potrebe skrivati i glumiti protivnika bivših vlasti SPS-a i SRS-a u čije ime i za čiju korist je špijao novu vlast, odnosno oporbu do konca 2000. godine. U novootvorenom glasilu združenih srpskih komunista i fašista SPS-a, JUL-a i SRS-a Vučićević je kao povjerljivi kadar skupa sa Svetomirom Marjanovićem, julovcem i čovjekom povjerenja Mirjane Markovića, supruge Slobodana Miloševića, urednikovao političkom rubrikom lista Nacional, prezvanom kasnije u Internacional, pa Srpski Nacional, nakon što se Ivo Pukanić bunio i prijetio im tužbom za plagiranjem imena njegove tiskovine u Zagrebu.
Nije to Srbima prvijenac u krađi i prekrađi nazivlja tiskovina. I građanski i proliberalno orijentirani, blago ljevičarski dnevni list Danas ukrao je bez ikakvog problema naziv lista od nekadašnjeg zagrebačkog političkog tjednika Danas.Vučićević je u tome ostao vjeran i vlastitoj, općenito i srpskoj novinarskoj tradiciji, otimanja i prisvajanja tuđih ideja. Kad je osnovan današnji Informer, po prvotnoj zamisli Dragana Vučićevića, trebao se zvati Insajder, poput medija istraživačkog novinarstva Srbije pod vodstvom novinarke Brankice Stanković. Tek nakon pritiska i prijetnje sudskom tužbom zbog pokušaja plagiranja, Vučićević je odustao od naziva Insajder i izmislio Informer. Tako je i rođeno to medijsko nedonošče srpskoga žurnalizma.
U međuvremenu, Vučićević je prije dolaska u Informer mijenjao redakcije kao Ciganin konje. U Pressu, dnevnom glasilu kojega su sponzorirali naizmjenično i Dragan Đilas, tadašnji medijski tajkun Demokratske stranke, kao i srpski politički tajkun općih poslova Miroslav Mišković, Vučićević se pročuo po neviđenom skandalu. Zajedno sa Svetomirom Marjanovićem, redakcijskim povjerenikom Mirjane Marković, tada političke pobjegulje u Rusiji, kao i stanovitim Damirom Dragićem, posrbljenim i popravosavljenim Hrvatom i otuda i najvećim mrziteljem svega hrvatskog i katoličkog, Vučićević je pripisao sudskim krivotvorenjem dokumenata imovinu lista na sebe i skupa sa Marjanovićem i Dragićem želio prodati novinsku kuću kao registrirano pravno lice drugom zainteresiranom fizičkom licu na tržištu. Za to teško djelo lažnog predstavljanja i pokušaja prodaje tuđe imovine u svoje ime i za svoj račun, Vučićević nikad nije kazneno odgovarao.
I prethodna višegodišnja epizoda Vučićevićeva urednikovanja u Kuriru ispunjena je najvećim novinarskim skandalima i aferama. Tamo se proslavio svakodnevnom objavom na naslovnicama te bedaste tiskovine pornografskih naslova.
Uvijek su bili upereni protiv tada vladajućeg, barem deklarativno prodemokratskog i djelomično prozapadnog režima u Srbiji u razdoblju od 2000. do 2012. Jedna od udarnih naslovnica toga vremena u Kuriru pod paskom Vučićevića bila je prepirka predsjednika Srbije Borisa Tadića i premijera Srbije Zorana Živkovića. Vučićević im je na naslovnici Kurira stavio u usta ono što u biti nisu rekli jedan drugome: “Borise, jedi govna!” ; “Zorane, ti si luđak!” Ni radi ove očigledne političke kompromitacije spomenutih političara, a za račun Nikolića i Vučića i njihovoga tadašnjeg gazde Šešelja koji je bio na duljem odsustvu u Haagu, Vučićević opet sudski nije kazneno odgovarao. Dok je radio u Kuriru, stigla mu je obavijest da mora čim prije pribaviti po strogim odredbama novoga zakona o uposlenima u novinarstvu potvrdu o fakultetskoj školskoj spremi. I preko noći su ga opskrbili lažnom diplomom vlasnik Kurira, ujedno intelektualno ograničeni glupan na ivici debiliteta Radosav – Raja Rodić i potplaćena bagra Fakulteta političkih znanosti u Beogradu. Tim su potezom obezvrijedili mukotrpan rad i trud vrsnih studenata i studetica toga fakulteta, a Vučićević je nastavio jahati na valu svojih novih laži i krađa. Taj kralj medijske manipulacije nije imun niti od duhovne, ali i ljudske prostitucije.
Magazin Tabloid pisao je u nekoliko nastavaka o njegovom uživanju droge na tulumima, gdje bi uživao u seksanju s muškarcima u pojedinim noćnim gay klubovima širom grada Beograda.
Naposlijetku, savio je taj lešinar gnijezdo u Informeru. To je vrhunac odurne i ogavne karijere te pustopašne muške prostitutke Dragana J. Vučićevića. Tamo svakodnevno pljuje i psuje, vrijeđa, prijeti, blati, mokri i olakšava se po cijeloj političkoj konkurenciji vlasti paranoidnog šizofreničara Aleksandra Vučića. Nije se još uneredio ni nakon spoznaje da je bjelodano uhvaćen na djelu sa Željkom Mitrovićem u akciji medijskog sondiranja terena, medijske sotonizacije, onda i čina ekzekucije Vučićeva političkog oponenta na Kosovu Olivera Ivanovića. Prikupljeni su dokazi i obimna dokumentacija kako su Vučićević i Mitrović mjesecima uoči ubojstva Olivera Ivanovića često boravili na sjeveru Kosova u društvu ljudi iz srpskoga podzemlja, koji su poslije locirani, identificirani i uhićeni kao akteri ubojstva Olivera Ivanovića. O svemu tome portal istraživačkog novinarstva Ricchetspecial.com pisao je vrlo opširno, pregledno i argumentirano u više nastavaka. Dakako, Vučićević opet nije kazneno odgovarao. I kad ga nakon silnih i bezbrojnih tužbi, neki tužitelj i procesuira, njegove klevete sudski isplaćuju iz državniga proračuna, ne njegove mafijaške stranke SNS, nego iz džepova građana Srbije na ime povrede ugleda, časti i dostojanstva oštećenih, koji su na taj način dobili nekoliko sudskih sporova protiv Vučićevića. Njegov džep nisu nikad izravno ispraznili, nego je društveni parazit, lopov i lažov Vučićević podmirio odštetu oštećenima iz džepova opljačkanih građana Srbije.
Nije daleko dan kad će se Vučićević neminovnim i neizbježnim padom Vučića s vlasti u Srbiji vratiti na nivo svoje mladenačke jadne i bijedne materijalne stvarnosti. Imao je 34 ljeta 2000. godine kad su ga u nazočnosti putnika gradskoga autobusa na liniji 88 u gradskome naselju Banovo Brdo ( po imenu dubrovačkoga Hrvata Matije Bana ), kontrolori izbacivali vani kao klošara koji nije imao lovu platiti kartu. Ali, je kao rođeni lopov imao love švercati ukradenu umjetničku uljanu sliku, kojoj je poslije i u policiji morao pružuti u očevidu, budući je pružao i verbalni i fizički otpor kontrolorima kao švercer u gradskome prometu. Htio je kao slijepi putnik dati uljanu sliku kontrolorima u gradskome prometu u zalog da mu ne pišu novčanu kaznu, a onda je otkriveno da ni slika nije njegovo vlasništvo. Dragan J. Vučićević kad se bude uskoro životno okrenuo oko vlastite osi za 360 stupnjeva, vratit će se u svoje jedino i prirodno stanje švercera bez karte u gradskome prometu. Kolnici mu postaju skliski i vlažni i u novinarstvu smjenom vlasti u Srbiji koja je vrlo vjerojatno na pomolu. U novinarstvu, kao i u životu, Dragan J. Vučićević nikad ne stiže do glavnog autobusnog kolodvora.
HOP
