Krici i jauci razležu se srpskom folk estradom nakon pogibije, opredijeljenoga Srbina islamske vjere i velikosrpskoga i četničkoga praznovjerja Šabana Šaulića. Vatreni arkanovac za života je mrzio Hrvate i Hrvatsku iz dna duše i to je uvijek i svugjde isticao. Takvi su i oni što sad pate, žaluju i tuguju za čovjekom, čije se ime Šaban u slengu gradskih mangupa u Beogradu i Srbiji rabi u podrugljivome smislu. Šaban je šatrovačkim žargonom ulice nekulturni, neotesani i sirovi prostak. Najčešće je to podsmješljiv izraz, što ga gradski frajeri, šmekeri i mangupi koriste za porugu životno neizgrađenih, nedovršenih i neizbrušenih ljudi bez stila i ukusa. Reći netkom da je šaban je u ravni odrednice i imenovanja onoga tko je ponašanjem seljak u gradu, a građanin na selu, takorekuć potpuni polutan. Šaban je obilježje čovjeka skorojevića, snoba i pomodara kome je novac stigao u životu prije pameti, premda može kao tvrdi srebroljubac biti odjeven i skockan po posljednjoj modi, takav ostaje u biti primitivac do koske i do srži do kraja života.
Zato su upravo svi srpski indijski šamani, kao oni iz indijski šamani iz romana slavnoga nobelovca Hermana Hessea, pisca “Sidarte” pohrlili obnarodovati Srbima koliko tuguju, žaluju i pate za svojim duhovnim vođom i veteranskim guru predvodnikom svih šabana i šamana srpske politike, estrade i sporta. Duga je i pompozna lista ožalošćene srpske obitelji.Na stranicama srbijanskoga dnevno doziranog velikosrpskog tiska, našla su se imena Ivice Dačića, Saše Popovića, Svetlane – Cece Ražnatović, Marije Šerifović, Zlate Petković, Halida Bešlića, Aleksandre Kovač, Željka Joksimovića, Nikole Rokvića. Lepe Brene alijas Fahrete Jahić, konspirativno i nakon srbizacije u ratu poznate i kao Jelena Živojinović… Tu su u nizu tugom obavijenih i obuzetih i Rada Manojlović, Tea Tairović, Ljuba Aličić, Suzana Jovanović, Radiša Trajković, Goca Božinovska, Dragan Kojić – Keba, Haris Džinović, Verica Šerifović, Aleksandra Prijović, Ana Bekuta i najpogođeniji i neutješnim bolom skrhani Šaulićev brat od tetke Hasan Dudić.
Zbilja je duga niska ovih istaknutih i prokušanih hrvatomrzaca iz Srbije, što plaču za jednim od istih takvih mrzitelja Hrvata i svih katolika na svijetu Srbinom islamske vjere i četničke ideologije, a velikosrpskog srbocentričnog doživljaja života i svijeta Šabanom Šaulićem. Tu su pod istim kišobranom srpski kurir Jovica, poznatiji kao etnički Hrvat Ivica, a politički Srbin Jovica Dačić, Arkanova udovica Ceca Ražnatović, Fahreta Hahić alijas Lepa Brena, što je u ratu slavila u srpskoj odori i s kokardom na fronti, progon njezine braće i sestara islamske vjere iz rodnog joj Brčkog, Šešeljeva obožavateljka vrele ciganske krvi Marija Šerifović u njenoj pjesmi “Molitve” ( vjerojatno molitve za nedosanjano i nikad doživljeno Dušanovo Carstvo ), supruga SPS marodera Milutina Mrkonjića, ponosnog fanatika ratnoga zločinca i masovnoga ubojice Slobodana Miloševića…
U beskraju i moru ove nepregledne liste nečasnih imena srpskoga javnog života, što oplakuju jednoga od njih Šabana Šaulića, posebno se izdvaja njegov brat od tetke Hasan Dudić. Izgubio je svoga najmilijeg rođaka, dvaput mu je doma dolazila i hitna pomoć povratiti ga u život nakon što je čuo i nije mogao preboliti šokantnu vijest. No, za iznenađenje i čuđenje je što bešćutni ljevičarski mediji u hrvatskoj uopće pridaju bilo kakvu pozornost tragediji Šabana Šaulića, koji je smrtno stradao u prometnoj nesreći u Njemačkoj nakon stravičnog sudara s autom, kojim je upravljao stanoviti 34 – godišnji njemački državljanin. Čime je to za života Šaban Šaulić zadužio bilo čime ljudskim i pozitivnim Hrvate i Hrvatsku da ga se uopće i spominje u vijesti kao čovjeka koji je tragično završio život? Ničim, osim činjenicom da je bio osvjedočeni neprijatelj svega hrvatskog i katoličkog i to je svuda isticao. Takvo mu je bilo i okruženje prijatelja i rođaka i zato to i treba biti samo njihova intima i njihova privatna stvar. Svaki hrvatski čovjek koji drži do sebe, u najmanju ruku može biti samo ravnodušan na smrt Šabana Šaulića.
Jedan od onih što svojom melankoličnom glazbom, kao kaznom za uši probirljivih slušatelja melodija, para uši i kvari sluh publici je i Šaulićev brat od tetke Hasan Dudić. I on kao i pokojni Šaulić pjeva u ritmu i uz zvuke elegične i turobne, više zagrobne, nego izvorne narodne muzike. Dudićeva skaradna glazba u vidu kazne za uši onih što nisu muzički tvrdi na ušima, može se dopasti samo onima što se oduševljavaju taktovima i ritmu uvezenog azijatskog folk šunda i kiča zvuka “rodnog Teherana.” I u tome smislu i Dudić, kao i njegov pokojni brat od tetke Šaulić i sva gore pobrojana srbijanska folk estrada, zloduhom takvoga arapskoga i turskoga melosa, više odgovara mentalitetu i temperamentu sjevera Afrike, Bliskoga istoka i Male Azije, naravno i čitave jugozapadne Azije. I tempo im je afroazijski, samo su prepjevi na srpskome. Unakazili su si od reda izvornu srpsku narodnu glazbu, oskrvnuli i osramotili duh i tradiciju narodne glazbe u Srba, koja izvorno nema ništa s Turskom i Iranom. Može li se onda zamisliti koji je samo nivo muzičke neobrazovanosti kojekakvih ljevičarskih i opskurnih i oskudnih medija po Hrvatskoj, kad jednoga protagonista toga turkofilnog glazbenog šunda, od čijih se arija samo može zaplakati, posthumno proglašava srpskom glazbenom legendom i idolom štovatelja srpske glazbe!? Šaban Šaulić svojom glazbenom izvedbom za života nikad nije bio nikakvim miljenikom srpskih poklonika glazbene umjetnosti, nego samo onih prirodno operiranih od sluha.
Glazba treba ponajprije razveseliti, oraspoložiti, razvedriti, obradovati i okrijepiti čovjeku dušu i srce. To zavijanje i arlaukanje na (polu)mjesec istočnjačkih srpskih kvazi narodnjaka po ritmu i taktu melodija iz podneblja od Teherana preko Ankare, pa preko Damaska i sve do Kaira, samo je na sramotu i srpskoga ministarstva (ne)kulture, koje se također očitovalo i poslalo brzojav sućuti poslije pogibije jednoga od najvećih reprezenata uništenja srpske izvorne glazbe i njezinoga pretvaranja i poistovjećivanja s turskom glazbom, pjevanom na srpskom jeziku. I za očekivati je da se u popis ožalošćene obitelji upiše kolektivno i NK Crvena zvezda, budući njene “Delije” i pjevaju kako se igraju delije nasred zemlje Srbije i kako im se sitno kolo do kola čuje sve do Stambola… Da su svi oni iole pismeni znali bi da su im pismenost, ali i kulturu, tradiciju, običaje, foklor, donijeli Ćirilo i Metodije i davni srpski preci iz krajeva današnje Češke i Moravske, te da su srpska plemena nekoć došla na današnje prostore iz graničnoga trokuta istoka Njemačke, jugozapada Poljske i sjevera Češke, te da ih od svih Slavena u srednjoj Europi najbolje i bez prevoditelja razumiju Slovaci. Što to znači beslovesnoj i amorfnoj masi srpskih šabana i šamana, kad se i dalje kunu u Turke i i Ruse, a ni sa jednima, ni sa drugima, nikad ništa izvorno zajedničkoga nisu imali. Povijesno je došlo kasnije i to stjecajem nesretnih okolnosti.
Naravno, uvijek se nađe na svakome dugom spisku i poneko ime koje su vrli poslenici srpske medijske mašinerije dezinformiranja javnosti preskočili ili treba malo pričekati, da se još i oni naknadno jave. Osim Šaulićeva brata Hasana Dudića, čovjeka koji se u Srbiji najviše pročuo kad je u reality show programu kao sudionik tog ogavnog serijala i u nastupu nekontroliranog bijesa krvnički premlatio boksačkim udarcima jednu djevojku, sudionicu istoga reality kič programa, tu bi se mogli naći još i Dudićev najbolji prijatelj među novinarima Novo Keranović iz Foče u bosanskome Podrinju, poznatiji još i kao estradni divlji menadžer Pederanović, te dokazani i neskriveni i deklarirani homoseksualni pjevač sevdalinki Srbin Božo Vrećo, Keranovićev, pardon Pederanovićev, zemljak rodom iz Foče.Keranović je svojedobno dobio nadimak Pederanović kad je srpskoga glumačkog naturščika i hermafrodita Gorana Stojićevića – Karamelu medijski promovirao i reklamirao tu ženu u tijelu muškarca i zloćudnog pedera pogane naravi od kojega se sklanjaju svi ljudi koji drže do sebe. Sad bi Novo Keranović alijas Pederanović, veliki prijatelj Hasana Dudića, brata od tetke Šabana Šaulića, mogao svoje usluge menadžerske pornografije ponuditi i Boži Vreći, onome što je svoju sreću našao u tome da ga drugi pederi trpaju od straga kao prase vreću… I taman je zreo i on zasjesti u srpsku estradnu klupu magareću. Srpska je turbofolk scena općenito kao i srpska politika. Treba ih sve takve nikakve i izopačene natovariti, strpati i napuniti u jednu Božinu Vreću i sve ih zajedno poslati u klupu magareću. Jer, za normalan i uravnotežen svijet takvi nastrani nisu nikako niti dozreli, niti prispjeli.
Dragan Ilić
HOP
