U zadnje tri godine smo objavili na našem portalu masu članaka u svezi pljačke oko INA-e, kada je počela, tko su pravi vlasnici INA-e i koja je njihova odgovornost (Franjo Gregurić i njegovo društvo), kako je MOL preuzeo tržišta INA-e, o povezanosti INA-e s Privrednom bankom i mnogim tvrtkama poput Končara i Đure Đakovića, stvarnim kapacitetima i održivosti rafinerija u Rijeci i Sisku – a sve to je u javnost na našem portalu ekskluzivno iznosio Nikola Kovačević, nekadašnji direktor INA-e, stručnjak i svjedok mnogih krucijalnih događanja u povijesti INA-e, privatizacija i manipulacija kojima se javnost već desetljećima obmanjuje u svezi INA-e. Saznanja i stručna pojašnjenja Nikole Kovačevića su bila blokirana od svih drugih medija, zbog njegova gostovanja je bila ukinuta emisija Ozane Bašić na MrežiTV, jer je u toj emisiji iznio cijelu istinu o INA-i, strateškoj i ključnoj točki hrvatskog propalog gospodarstva. Nikoli Kovačeviću se čak prijetilo likvidacijom, jer previše zna o INA-i.
Ovdje ponovno iznosimo intervju s g. Nikolom Kovačevićem, kojeg smo objavili još 26. listopada 2016. godine:
Kako komentirate situaciju u Saboru u kojem je sjednica prekinuta zbog INA-e? Ministar tvrdi da će se zatvoriti Sisačka rafinerija? Kako to tumačite?
– INA je strateška točka Hrvatske o kojoj se ne može nestručno raspravljati i o kojoj može odlučivati samo predsjednica i hrvatski Sabor. Zato mi je drago da je Sabor počeo raspravljati o INA-i, ali nije dobro da je sjednica prekinuta. Vjerojatno će se obavljati konzultacije jer INA je strateško pitanje Hrvatske i energetski gigant, prema tome – INA se mora očistiti. Nažalost, svi od toga bježe. Kao što sam i rekao, mi sada razgovaramo o dvije rafinerije koje imaju kapacitet preko 5 milijuna tona. Dakle, MOL je napravio i ostvario ono što je i želio. Dobio je tržište Hrvatske i tržište Bosne, dakle INA-ino tržište. To je za njihovih 10 milijuna preradbenog kapaciteta u Budimpešti bilo potrebno. Mi sada nažalost moramo razgovarati o Sisku o kojem smo razgovarali i 1995. godine, međutim – tržišta više nema. Za čak dvije rafinerije tržišta nema. I kad ekonomisti razgovaraju, oni tako razgovaraju. Sada se postavlja pitanje odgovornosti vlasnika. Kad govorim o vlasniku INA-e, moramo znati da MOL nije vlasnik INA-e. Najkraće rečeno: vlasnik INA-e mora obeštetiti Hrvatsku, a tu se radi o onih 6 milijardi dolara koje je izračun pokazao gubitkom tržišta i nemodernizacijom rafinerije.
Nažalost, ja vam kao ekonomist isto moram reći da je na milijun i pol tona derivata koje INA prodaje, nama Rijeka sasvim dovoljna. Međutim, šteta je milijun tona domaće nafte, zapostavljen je Naftaplin, što je još veći grijeh, jer se nafta iscrpljivala bez ulaganja u crpilišta. Mi smo komotno mogli imati milijun tona naše nafte, a Sisak je mogao lagano raditi s milijun tona domaće nafte i milijun tona uvozne, pa se rafinerija Sisak tako mogla održati. Međutim, tržišta nema i sada će to biti jako teško sprovesti. Teško će privreda Hrvatske moći držati dvije rafinerije.
Naša nalazišta u Hrvatskoj koja su procijenjena na preko milijun tona, nalaze se na područjima koja su bila okupirana od četnika kao što su Đeletovci. Đeletovci su davali milijun tona nafte, a to je samo jedno nalazište. Međutim, to nitko nije obnavljao. Prvo su četnici Đeletovce koristili i eksploatirali naftu na najprimitivniji način, prema tome, to su nalazišta koja su devastirana i u koja treba ulagati. Tu je najveći propust MOL-a; nisu ulagali u nalazišta, nije se crpila nafta onako kako kako Bog zapovijeda i nisu modernizirane rafinerije. A što se tržišta tiče, MOL je preuzeo Bosnu, Hrvatsku, Sloveniju, Albaniju i Srbiju, bivša tržišta INA-e. Praktički INA više nema ni malo prodajno tržište ni trgovinu na veliko. Svi govore da je to greška MOL-a kao vlasnika, no on to nije. Ja i dalje uporno tvrdim da MOL ima samo leasing preko kojeg se sve vrti. Njima je interes bio savršen: oni su svoje postigli i dobili tržište, a domaći izdajnici su radili na tome da se ne obnavljaju izvori, da se ne moderniziraju rafinerije, čemu se MOL nije suprotstavljao. Njima je bio interes tržište i to su ostvarili. Svi govore protiv MOL-a, no MOL je samo išao za svojim interesima, što je sasvim normalno. Aldott je kao generalni direktor INA-e trebao čuvati kompaniju – jer on nije generalni direktor MOL-a, nego INA-e. On je trebao štititi interese INA-e, odnosno to su trebala činiti dva najveća dioničara. A on kaže da štiti interes MOL-a. Gdje to postoji da generalni direktor jedne firme štiti interese jednog dioničara?! Sada je potpuno jasno da su MOL-ovci dopustili da naši domaći izdajnici izvrše ono što je MOL-u najvažnije, a to je da dobiju tržište.
Gregurić i njegovo društvo su pravi vlasnici INA-e i to je njihovo djelo. Sabor mora otvoriti osnovno pitanje, a to je tko je vlasnik INA-e. Samo što to za sobom povlači pitanje tko je vlasnik Privredne banke. Zato je to vrlo opasno pitanje. Tko je vlasnik Privredne banke? Kako je INA uopće bila devizno kupljena? Gdje je bio nerezidentni račun? Tako bi se vratilo na našega guvernera Rohatinskog i na to kako je mogao prekršiti devizni zakon u Hrvatskoj i ne otvoriti nerezidentni račun? Kako su dolari ušli, pa se tek onda otvara kunski račun i dolari se pretvaraju u kune?! To sve nije napravljeno po zakonu i zato se sad svi boje postaviti pitanje tko je vlasnik Privredne banke i tko je vlasnik Zagrebačke banke. To je isti sustav leasinga kao i MOL. Pa INA je bila s 30% vlasnik Privredne banke, sve firme u Hrvatskoj od Končara, Đure Đakovića do Turbine… sve te firme su osnivale banke. Prema tome, osnovni kapital je bio iz rada. To se nekad zvalo “udruženi rad” i OUR-i (Organizacije udruženog rada), zar ne? A firme kao Končar, Đuro Đaković i INA su bili glavni dioničari banaka. Prema tome, te banke se nisu mogle upuštati u pretvorbu bez da se obeštete vlasnici, osnivači tih banaka, što se nikada nije napravilo.
Mi smo 1995. godine već razmišljali o tome jesu li nam potrebne dvije rafinerije, da Rijeka radi “full” punim kapacitetima, a da Sisak postane pretovarište ne MOL-a, nego INA-e i Rafinerije Rijeka, da željeznicom derivati idu u rafineriju. A što su oni napravili? Oni su iz Budimpešte vozili derivate u Sisak. Kada sam ja još prije 12 godina 2004. godine rekao društvu u Sisku da moraju osnovati štab za obranu rafinerije i zabraniti da cisterne ulaze u rafineriju s derivatima, onda nije bilo ni sluha ni razumijevanja za moje riječi. Sada kada je tržište uništeno, a prije je 600.000 tona INA izvozila samo u Bosnu, o čemu mi još trebamo govoriti???
U Rijeci smo imali uvoz s Petrolom i Istrabenzom, zajedno smo kupovali sirovu naftu i prerađivali ju u Rijeci, a o tome danas nitko ne priča. Da ne govorimo o prodaji na benzinskim postajama na kojim smo imali i veleprodaju. Znate li što to znači? Da vi kao recimo veliki prijevoznik dolazite na pumpu, tankirate na benzinskoj postaji sa svojim kamionima i autobusima, a mi smo radili papirnati prijenos te robe na skladište i ispostavili firmi (odnosno vama kao npr. Zagrebačkim transportima) račun. Jer je vaših 100 kamiona tankiralo kod nas i mi smo vama praktički prodavali robu u veleprodaju. Vi jeste tankirali na pumpi, ali je prodaja bila preko fakture. Toga više nema. Zašto su Čermak, Petrol i ove firme oduzeli INA-i licencu? Zato jer je ukinuto pravo veleprodaje na benzinskoj postaji. A to su bili autobusi i kamioni, zamislite kakav je to bio promet kada samo jedan kamion toči tisuću i pol litara! To je isto kao 10-15 malih autića…
Upravo zato kažem; treba razgovarati sustavno o kompletnom poslovanju INA-e, a za to su odgovorni razni Dragičevići i generalni direktori INA-e. Dragičević je zadnji grobar INA-e (od 2000. do 2009. godine) koji je dozvolio i priredio sve, a MOL-ovci i Aldott su došli i napravili elegantno sve onako kako bih i ja vjerojatno napravio da sam bio na njihovom mjestu. Kada smo mi 1995. odlučili kupiti MOL, on je tada vrijedio samo milijardu maraka, a INA dvije i pol milijarde! Mi smo s OMV-om 1995. godine napravili program da kupimo MOL i da idemo sa Slovacima i Poljacima kako bi stvorili jednu veliku kompaniju koja ide prema Baltiku. To je bio plan INA-e. Kolinda sada priča o Baltiku, o vezi Slovačke, Poljske, Hrvatske, a to smo mi sve 1995. godine već dogovorili na Bledu s OMV-om. Zato oni mene ne žele čuti jer sam ja svjedok svih tih sastanaka. Mene su 1995. godine htjeli likvidirati, jer ne valja kada jedan čovjek sve zna. Da ne spominjem kako je ugovor pripremljen, kako je provedena privatizacija INA-e, kako se sa sindikatom radilo… O tim svim stvarima sam napisao kronologiju, govorio svih ovih godina i o tome ću i dalje govoriti… –
Ovaj intervju s Nikolom Kovačevićem je vodio Igor Drenjančević, glavni urednik HOP portala u listopadu 2016. godine.
29. ožujka 2016. godine objavili smo još jedan članak u kojem je Nikola Kovačević izravno ukazao na odgovorne za propast INA-e:
Vlasnici skrbničkog računa INA-e su tehnomenadžeri Hrvatske koji su prošli školovanje u bivšem SSSR-u i koji su sudjelovali u generalnoj privatizaciji, ne samo INA-e, nego i kompletne Hrvatske – da li u funkciji premijera ili u funkciji generalnog direktora INA-e – uglavnom, osobe koje su uvijek bile pri vlasti – tvrdi Nikola Kovačević u emisiji Ozane Bašić. Ina je surađivala sa svim stranim kompanijama, Shell je izrazio interes da ide sa INA-om ali je izašao zbog mukotrpne i dugogodišnje papirologije, sa OMV-om smo 1996. planirali kupiti MOL i biti lider na ovom tržištu. U sportskom rječniku reklo bi se da se INA kao igrač prve lige spojila sa trećeligašem MOL-om. 1993. godine počelo je propadanje gospodarskog diva Hrvatske INE pod upravljanjem Franje Gregurića. Rasuti su INA-ini stručnjaci po svijetu i uništen istraživački tim i centar INA-e. Planski se uništavala vrijednost INA-e i izabrao se pogrešni partner, sve za vrijeme Gregurićeve i Valentićeve vlade.
N. KOVAČEVIĆ: ‘INA UNIŠTENA SVJESNO DA BI NJOME VLADALI ŠTERN, GREGURIĆ I MATEŠA’
HOP
