Bihać je kao povijesni i stolni hrvatski kraljevski grad dobio status slobodnoga grada 1262. godine
U Bihaću je zasjedao i Hrvatski Sabor,a posebno je postao bitan hrvatski utvrđeni grad nakon Krbavske bitke 1493. godine
Proučavanjem etimologije imena povijesnog kraljevskog hrvatskog grada Bihaća dolazimo do pouzdanih podataka o njegovoj dalekoj prošlosti. Sama riječ “bihać” pojavljuje se u različitim jezičnim oblicima i to kao bišće, bijać, bihak, bihag i ima značenje kraljevskog dobra. Na području bihaćkog kraja nalazi se razmjerno veliki broj starodrevnih hrvatskih župa. One su ustrojene na različitim razinama društvenog, političkog, vojnog, gospodarskog i crkvenog života. Na tome širokom području razlikujemo brojne povijesne hrvatske župe kao što su psetska, zagrebačka, unska, unačka, lapačka, nebljuška, humska, brinjska i drežnička župa. Bihaćko je područje i povijesno i zemljopisno središnje mjesto i srce srednjevjekovne Kraljevine Hrvatske. Budući je Kraljevina Hrvatska bila organizirana prema policentričnom sustavu stolnih gradova, to je Bihać svojedobno bio i prijestolnim gradom Kraljevine Hrvatske, središnjim hrvatskim kraljevskim gradom, kojim su stolovali hrvatski banovi. Prije Bihaća tim se laskavim nazivom stolnog hrvatskog grada na Uni ponosio i Pset ili Psat, kako je glasilo prijašnje ime današnjeg Bosanskog Petrovca. U sastav Pseta ili Psata ulazilo je i kraljevsko dobro, drukčije nazvano i bišće, iz kojega se povijesno i razvio grad Bišće ili zvan i znan i pod sadašnjim nazivom Bihać.
Kroz Bihać protječe rijeka Una, točno kroz zemljopisno gledano, središnji dio Kraljevine Hrvatske. Zato je i rijeka Una u srednjevjekovnim povijesnim spisima svih znamenitih povijesnih kroničara nazivana poglavitom rijekom u Hrvatskoj. Kako je Bihaću pripadajuća župa Pset bila ujedno i središnja hrvatska župa u cijelom Hrvatskom Kraljevstvu, posve je logično što je stolujući hrvatski kralj tamo imao svoje posjede, poznate i pod nazivom bišća. Prema povijesnim dokumentima ustanovljeno je da je Bihać proglašen slobodnim kraljevskim gradom 1262. godine. Nadalje je u hrvatskom slobodnom kraljevskom gradu Bihaću više puta tijekom srednjega vijeka zasjedao i hrvatski Sabor. Strateški značaj Bihaća osobito je naglašen nakon bitke na Krbavskom polju 1493. godine. Hrvatski Sabor zasjedao je u Bihaću 1494. godine i poslao papi Aleksandru VI zamolbu da utječe na kralja Vladislava glede statusa grada Bihaća i dalje kao slobodnog kraljevskog grada, što je izborio 1262. godine. Tome je udovoljeno, te je Bihać i u naredna tri desetljeća zadržao status jednoga od stolnih hrvatskih gradova. U njemu su se susretale čak tri hrvatske biskupije i to Zagrebačka, Senjsko – modruška i Kninska, te više dijeceza. Za područje oko Bihaća, koje je u srednjem vijeku bilo sastavnim dijelom Hrvatske, uvriježio se u doba turske vladavine naziv Turska Hrvatska, čime su i Turci stavili do znanja da je prije njihovoga zauzeća Bihaća i cijele oblasti između Une i Sane, to golemo i prostrano područje bilo sastavnim dijelom hrvatske srednjevjekovne države. Tek od 1878. godine i uspostave austrougarske vlasti nakon povlačenja Turaka, ta se oblast počinje nazivati sadašnjim imenom Bosanska Krajina, čime se pogodovalo nadolazećem i nadirućem srpskom etničkom faktoru na cijelom i prostranom predjelu između rijeka Vrbasa i Une, odnosno čitavoga središnjeg tisućljetnog, povijesnog i etničkog hrvatskog područja stare Kraljevine Hrvatske. U Bihaću se do turske invazije na te iskonske hrvatske krajeve govorila čakavica, ista onakva kakva se i danas rabi hrvatskim otocima, primjerice na otoku Sušak. I popis imena bihaćkih kapetana od 16. do 19. stoljeća u vremenu tijekom turske okupacije, upućuje na činjenice da je Bihać oduvijek bio povijesni hrvatski grad. To nam svjedoče i imena i prezimena katoličkih i pretežito hrvatskih kapetana, imenovanih i od strane turskih vlasti upraviteljima grada Bihaća. Tako su prema kronološkom nizu na popisu bihaćkih kapetana i prije Turaka, ali i nakon toga za vrijeme vladavine Turaka bili redom: Jakov Ravnikar, Erazmo Turn, Petar Keglević, Bartol Ravnikar, Martin Gal, Vilim Šnicenbaum, Juraj Zauer, Juraj od Zobelsberga, Mihajlo Špalatin, Juraj Kronšal, Adam Šramf, Danilo Lozer, Fridrik od Višnje Gore, Sebastijan Lamberg, Benko Krajner, Juraj Paner, Franjo Resel, Danilo Obričan, Ladislav More,Jakov Prank; Franjo Horner i Tomo Dornberg.
Dragan Ilić
HOP
