Povijesna vrela govore da je sjeverozapadna Bosna od pamtivjeka središnji dio države Hrvatske i prirodni trbuh nekadašnje Kraljevine Hrvatske
Prava Bosna na njezinom današnjem sjeverozapadu u oblasti od Vrbasa, preko Sane, pa do Une, nikad izvorno nije pripadala niti jednoj bosanskoj državi. Dapače, to su sve povijesni krajevi hrvatske države, još od doselidbe Hrvata u 7. stoljeću na današnje hrvatske prostore jugoistoka Europe. Glasoviti bizantski povjesničar Konstantin Porfirogenit spominje među 12 župa BIjele Hrvatske poimenice Hlivno ili današnje Livanjsko polje, Pset ( oko Bosanske Krupe i Bosanskog Petrovca ) i Plivu oko Jajca i rijeke Plive. Pliva, Luka ( Dnoluka ) i Uskoplje na gornjem Vrbasu su već vladavine Kulina bana odvojeni od Hrvatske i pripojeni Bosni. Kasnije, za Stjepana Kotromanića 1325. godine, na kratko se širi vlast bosanskih banova preko starohrvatske župe Triju polja, koje su tvorili Duvno, Livno i Glamoč. Ta se oblast kasnije prozvala Završje ili zapadne strane. No, sve ove povremene i privremene granične promjene između Hrvatske i Bosne pod dinastijom Kotromanića u to predtursko doba nemaju osobito značenje, jer poznato je da su Kotromanići dinastija katoličkih Hrvata doseljenih iz Slavonije u Bosnu, a u to je vrijeme ionako i u Bosni, kao i u Hrvatskoj živio isključivo katolički hrvatski narod u dvije podijeljene hrvatske države Hrvatskoj i Bosni, te su opisane i povremene promjene granica Hrvatske i Bosne imale utoliko manju važnost. Pučanstvo svih spomenutih krajeva današnje sjeverozapadne Bosne ostalo je sve do dolaska Turaka stopostotmo hrvatsko i katoličko. Glede Završja ili Tropolja, recimo još nekoliko značajki. U Duvnu je početkom 14. stoljeća osnovana biskupija, a Duvno je uz Glamoč i Livno spadalo pod splitsku nadbiskupiju. Primjerice, u Livnu je još 1400. godine, prema dokazima Miklošića, uspostavljen kaptol s arhivom i ispravama. S druge strane, oko Une znamenita župa Pset, a to su današnja mjesta sve od Bosanske Krupe, pa do Bosanskog Petrovca, nikada prije Turaka nisu dolazili pod vlast niti jednoga bosanskoga vladara. Bili su oduvijek dio države Hrvatske, a nakon turkse okupacije i sami Turci su to područje zvali Turska Hrvatska, da bi stavili do znanja da su prije njihove vojne invazije te oblasti bile isključivo dio hrvatske države. I to je zapisano i u turskim defterima i u samome Istanbulu.
Donji krajevi, poznati u starijoj literaturi i kao Donji kraji ili na starohrvatskom Dolnji kraji, je naziv za 12 župa današnje sjeverozapadne Bosne ili Bosanske Krajine, koji su listom bili dio staroga Hrvatskog Kraljevstva. To su sve od strane Turaka nasilno oteti hrvatski predjeli, poslije turskom samovoljom administrativno pripojeni ostatku prave Bosne, od rijeke Bosne pa do Drine. Prvi spomen Donjih krajeva datira iz 1244. godine i njima u neprekidnom nizu sve do turskoga prodora vladaju hrvatski velikaši. Osim Plive i Luke oko Jajca, u Donje Krajeve još su se brojili župe Banica oko Ključa, Zemljanik između Sane i Vrbasa na središnjem Zmijanju, Vrbanja oko istoimene rijeke, a kasnije Glaž na međi Usore i Soli i ostalih krajeva sjeveroistoka današnje Bosne. Još 1372. godine papa Grgur XI pisao je kako je župa Glaž oko današnjega Prnjavora i Ukrine “u vlasti hrvatskoga kralja”, a nešto kasnije dobiva ih na dar ban Tvrtko. U Donjim Krajevima od Kotor Varoša, te preko Jajca i sve do Glamoča, vladala je moćna hrvatska obitelj Stipanića, koja se kasnije prozvala Hrvatinićima. Iz nje potječe najsilniji bosanski velikaš hrvatske krvi Hrvoje Vukčić Hrvatinić, ” veliki vojvoda bosanski i herceg splitski.” Sam naziv njegove vladarske titule upućuje na državnopravno jedinstvo Bosne i Hrvatske, jer objedinjuje nazivom vladarski tron i u Bosni i u južnoj Hrvatskoj, ili drukčije kazano Dalmaciji i njenom najvećem gradu Splitu. Istočna granica Donjih Krajeva išla je u pravcu od današnjeg Kotor Varoša i sve prema ušću Ukrine i sve blizu mjesta Dervente u Posavini. To su bili su izvorno samo hrvatski i katolički krajevi.
Predjeli oko Bihaća, Krupe, Cazina, Sanskom Mosta, Dubice, Petrovca, Gradiške, Prijedora i Banje Luke sve do turske okupacije od 16 stoljeća nikad nisu bili dio Bosne, nego samo Hrvatske i tamo su do pojave Turaka živjeli samo katolički Hrvati, a nakon toga su se pojavili današnji posrbljeni Vlasi i islamizirani Hrvati pod imenom Bošnjaka. I jedni i drugi su produkt turske višestoljetne okupacije tih povijesnih hrvatskih područja. U vrijeme hrvatske vladavine tim područjem postojala je upravna podjela te široke oblasti Donjih Krajeva, tako da je zapadni dio dolazio u sklop središnje Hrvatske, a istočni dio Donjih Krajeva s najistočnijom točkom do Ukrine i u smjeru Dervente u Posavini pripadao je područno hrvatskom istočnom dijelu i spadao je pod Slavoniju. U sastav središnjeg dijela hrvatske države dolazile su plemenske župe gorička, drežnička, psetska, lapačka sa sjedištem u Konobi, a to je danas Rmanj, zatim humska oko Ripca i unačka. Tu se danas nalaze mjesta Unac, Drvar, Petrovac, Krupa ( u srednjem vijeku zvana Pset ), Cazin, Vrnograč i napose Bihać. Kad je Bihać 1592. pao u turske ruke, mletački poslanik u svojemu izvješću duždu, taj povijesni hrvatski grad na Uni naziva ” glavnim gradom metropolitana Hrvatsske, jer je u Bihaću više puta zasjedao državni Hrvatski sabor i tamo je stolovao i hrvatski podban.Rijeka Una tad je smatrana najvažnijom hrvatskom rijekom. Srednjevjekovnoj Slavoniji pripadale su, među ostalim, i župe dubička oko današnje Bosanske Dubice, te sanska oko Prijedora, mrenska oko Sanskog Mosta, vrbaška oko Banja Luke i Gradiške i glaška oko Prnjavora. U crkvenom pogledu sve one su pripadale zagrebačkoj biskupiji.
Iz navedenih krajeva potječu glasoviti hrvatski velikaški rodovi Babonići Blagajski iz Blagaja na Sani, Kolonići iz istoimenog mjesta kod Petrovca. Jedan je Kolonić postao i bečkim nadbiskupom. Tu su još od slavnih hrvatskih velikaša iz tih krajeva Kobasići od Brekovice, Šturlići, Jelačići, Farkašići, Alapići, Križanići, Kopčići, Korići, Nemčići oko Jezerskog nadomak Jajca. Svoje posjede tamo su imali Frankopani u Tržaču, Keglevići u Bužimu, Šubići – Zrinski u Ostrovići, Karlovići i Kružići, sve sama velika imena u hrvatskoj povijesti. Od katoličkih hrvatskih plemića iz tih krajeva potječu i begovska obitelj Poprženovića, Beširevića, Badnjevića, Grošića i Evlijića i današnji muslimani iliti Bošnjaci navedenih prezimena iz sjeverozapadne Bosne su izravni potomci islamiziranog dijela srednjovjekovnog hrvatskog plemstva u tom području. Bitno je naglasiti i da je veći broj glagoljaških listina, pisanih u Bihaću, Krupi ( tadašnjem Psetu ) i drugdje osobno otkrio hrvatski znanstvenik Lopašić. U tim je krajevima od Une do Sane, što se danas ubrajaju u Unsko – sanski kanton Bosne i Hercegovine, nađen i veći broj latinskih natpisa s grobova i gradina hrvatskih plemića. Sve to ukazuje nam da je to od pamtivijeka hrvatska državna kolijevka. U Slatini kraj Banje Luke, kao i kod Bosanske Gradiške, nađeni su prastari hrvatski grobni natpisi na kamenu iz srednjevjekovnoga razdoblja. Treba li grobno kamenje da progovori i zemljina utroba da se još dublje otvori, pa da Srbi napokon shvate da oni danas tamo žive na drevnoj hrvatskoj zemlji? A, ponašaju se, nevješto glumeći ludilo i to naočigled svijeta, kao da tamo nitko i nikad prije njih nije živio. U svojoj ekspanziji ka povijesnim hrvatskim zemljama Srbi se, kao i Bošnjaci, pozivaju na legitimitet turskih vojnih osvajanja hrvatskih zemalja. Srpski i bošnjački turski gospodari davno su otuda protjerani, ali su se negdašnje turske sluge sad proglasile samozvanim i samoproglašenim gazdama tih hrvatskih povijesnih krajeva, gdje su Srbi i Bošnjaci i dalje samo nezvani gosti i kućepazitelji, nikako i vječni domaćini u staroj hrvatskoj kući od Vrbasa, preko Sane, pa do Une i Save.
Donji krajevi hrvatskoga plemića, vojvode i ratnika Hrvoja Vukčića Hrvatinića na vrhuncu njegove moći brojale su devet povijesnih hrvatskih župa na sjeverozapadu današnje Bosne
Oko Jajca i srednjeg Vrbasa bilo je u srednjem vijeku stjecište Donjih krajeva, ili na čakavskom koji se tamo tad rabio Dolnjih kraja. Oni su bili sastavljeni od niza župa, dugo vremena neotuđivim dijelom hrvatske banovine. Njihov osnutak bio je još u 12. i 13. stoljeću. U Donjim krajevima od Kotor Varoša preko Jajca i Glamoča vladala je moćna hrvatska obitelj Stipanića, koja se kasnije prozvala Hrvatinićima. Iz nje potječe najsilniji velikaš srednjovjekovne Bosne Hrvat Hrvoje Vukčić Hrvatinić, veliki vojvoda bosanskog rusaga i herceg splitski. Kako je rasla i jačala moć obitelji Hrvatinića, koja je u tim krajevima odavno gospodarila, kao i Šubići u župi Bribriskoj, tako su se vremenom granice Donjih krajeva širile na sjever i istok prešavši Vrbas. Za vladavine najmoćnijeg Hrvatinića vojvode Hrvoja, Donji krajevi su dosegli vremenom i najšire prostranstvo. U to doba sačinjavale su ih župe Pliva, Luka, Zemljik ili Zemljanik, Vrbanja, Glaž, Mren, Vrbas, Sana, a privremeno i Dubica. Pogledajmo sad kako je tekao pojedinačni razvitak svih ovih pobrojanih devet povijesnih župa Donjih krajeva.
Plivsku župu pri put spominje kao dio hrvatske države car Konstantin Porfirogenit, a prostirala se s obiju obala rječice Plive, koja se kod Jajca ulijeva u Vrbas. Na jugoistoku je graničila sa Skopljanskom župom, na jugozapadu sa Glamočkom, na sjeveroistoku sastajala se kod Jajca s Lučkom, na istoku bio joj je Vrbas granica, a na sjeveru Zemljička župa. Glavno mjesto je bio Sokol grad na lijevoj obali Plive, čiji se ostaci vide još i danas. Ta se župa u izvorima opet spominje drugom polovicom 14. stoljeća za navale Ludovika I Anžuvinca. Negdje koncem 14. stoljeća podigao je u Plivskoj župi, upravo ondje gdje se Pliva ulijeva u Vrbas herceg Hrvoje tvrdi i glasoviti grad Jajce, koji se za turske najezde izdigao nad svim ostalim gradovima bosanskih Hrvata, postavši kraljevskim i prijestolnim gradom bosanskih Hrvata. Godine 1434. spominje se u jednoj ispravi Tvrtko Milatović kao plivski vlastelin, Predio oko Plive poznat je pod narodnim imenom Plivski podovi.
Lučka župa prostirala se na desnoj obali Vrbasa, Jajcu na istok, te joj se ime sačuvalo u današnjem nazivu onoga kraja Dno Luka, kojima protiče Lučina potok. Izvori je rijetko spominju. Zna se samo da je u njoj herceg Hrvoje bio gospodar, a njen knez Milat Čučić, te da se u joj dizao grad Komotin, kome se još i danas vide ostaci nad vrelom komotinskog potoka.
Zemljička ili Zemaljnička župa širila se s obiju strana srednjega Vrbasa do nadomak današnje Banje Luke, koja toj župi nije pripadala. zemljička župa se privi put spominje godine 1287. kad ju je 8. svibnja te godine bosanski ban Prijezda poklonio “prvorođenom sinu” slavonskoga bana Stjepana III Babonića, po svoj prilici svome zetu Vladislavu, mužu njegove kćeri Katarine. Tom se prilikom navode njezine granice. Na zapadu je graničila s Glaškom, na istoku sa Sanskom, na sjeveru s Plivskom i na jugu s Vrbaškom župom. Od mjesta što se u njoj spominju, razumljiva su i poznata Bistrica, Kola i Ponikve, dok nije točno određen položaj glavnog mjesta Zemljika. Međutim, Babonići nisu bili dugo u posjedu Zemljičke župe, jer je prešla u posjed Hrvojevih predaka. Već 1232. spominje se Pavao Hrvatinić kao gospodar “svemu Zemljiku.” Dana 12. kolovoza 1434. spominje se u jednoj ispravi vojvoda Marko, svjedok “od Zemalnika.”
Vrbanjska župa protezala se na lijevoj obali Vrbanje, a na desnoj obali Vrbasa. U njoj je bilo glavno mjesto Kotor, kome se i danas vide ostaci, a pod njime varoš istoga imena. Kotor je bio najmlije prebivalište hercega Hrvoja. Napose se spominje u jednoj ispravi od 2. travnja 1412. kada ga Hrvoje prepisuje svojoj ženi Jeleni kao jamčevinu za unajmljene mu novce. Istom se prigodom navodi kao svjedok i vojvoda Pripko “iz Vrbane.”
Glaška župa širila se oko obiju obala rijeke Ukrine na istok Dubičkoj i Vrbaškoj župi, sve do vreliša savske pritoke Usore. Ona je još godine 1334. pripadala Hrvatskoj, odnosno ondašnjoj Slavoniji, te potpadala u crkvenom obziru zagrebačkoj biskupiji, a godine 1391. pripada Hrvojevim Donjim krajevima. Glavno mjesto je bio Glaški grad, a pod njime se nalazila varoš Srida. Točniji položaj obaju mjesta do danas nije poznat. U tom se gradu nalazio na ljeto 1244. kralj Bela IV i od tada sklapao mir s Venecijom. Godine 1285. bio je glaški župan knez Radoslav iz obitelji Babonića.
Mrenska župa se nalazila u porječju gornje Sane oko grada Ključa i Mrena na Sani, pod kojima se nalazila varoš Kljevci, koja postoji i danas pod ovim imenom. U toj su se župi nalazili i Lušci, koji se godine 1392. u jednoj listini jednostavno spominju kao mjesto u “Donjeh Krajih.” Grad Ključ se navodi prvi put 1325. godine kao vlasništvo obitelji Hrvatinića , no zacijelo je imao status grada davno prije toga. Opet se spominje Ključ 1354. kao baštinski posjed najstarijeg sina kneza Hrvatina Stipanića, Vukoslava Hrvatinića i sina mu Vlatka Vukoslavića. Grad Mren prešao je iz izravne hrvatske vlasti u posjed hercegu Hrvoju u razdoblju od 1385. i 1391. godine.
Vrbaška župa zapremala je obje obale donjeg Vrbasa. Sve do potkraj 14. stoljeća pripadala je tadašnjoj Slavoniji, a tek onda ju je pripojio vojvoda Hrvoje svojim Donjim krajevima. Središte je u njoj bio Vrbaški grad, današnja Banja Luka. Još 1299. godine Vrbaški grad je imao status kraljevskog grada. U sklopu Vrbaške župe mjesta Vojskovo, Turjak, Gradac, Ivanjska i Lipovac još se polovicom 14. stoljeća spominju kao župe biskupije zagrebačke.
Sanska župa je obuhvatala obje obale srednje i donje Sane i također je krajem 14. stoljeća pripadala Donjim krajevima. Spominje se od 1264. godine veoma često u spisima biskupije zagrebačke, kojoj je pripadala, a dugo je njome vladala porodica knezova Babonića Blagajskih, čija je kolijevka tu postojala. To su bila mjesta Kozar, Blagaj, Japra, Vodica, Oštra Luka i Hrvaćani.
Dubička župa je bila ogranićena Unom na jugu između ušća Sane te Kozare i Prosare planine. Pripadala je Donjim krajevima tek u razdoblju od četiri godine od 1398. do 1402. kada ju je Hrvoje osvojio na sablji. Tu su bila mjesta Dubički Trg, Greda, Slabinja i Strigova.
Dragan Ilić
HOP
