Bosna i Hercegovina je povijesno bila dio Kraljevine Hrvatske a sa Srbijom nikad ništa zajedničko nije imala.
Svi Bosanci su Dinarci a ne Balkanci kako ih laže stotinu godina srbijanska politička i medijska propaganda.
Za budućnost Bosne i Hercegovine jedino pravo rješenje je konfederacija cijele Bosne i Hercegovine s Republikom Hrvatskom s glavnim gradom Zagrebom.
To treba provesti samo narodnim referendumom i mirnim putem za dobrobit i bolju budućnost svih u Bosni i Hercegovini, a Srbi i Bošnjaci iz BiH-a će u novom i srednjoeuropskom ozračju sjedinjene Hrvatske i Bosne i Hercegovine vremenom se emancipirati i postati i etnički i politički Hrvati i vratiti se svojim etničkim korijenima.
Turska Hrvatska je ime za okupirane krajeve srednjovjekovne hrvatske države koji danas obuhvaćaju prostor cjelokupne zapadne Bosne pod nazivom Bosanska krajina i Cazinska krajina. Prostor Turske Hrvatske obuhvaća tlo između rijeke Vrbas na istoku gdje su gradovi Jajce i Banja Luka, zatim na sjeveru prostor južno od rijeke Save i sve do planine Dinare na jugu, graničeći prema zapadu sa današnjim granicama Republike Hrvatske. taj otuđeni hrvatski prostor etnički su desetkovali Turci uz pomoć islamiziranih stanovnika sa svih strana carstva i pravoslavnih Vlaha. Nakon okupacije ovih hrvatskih krajeva nad preostalim dijelom Hrvata katolika nasilno je vršeno odnarođivanje, islamizacija ili su Hrvati zbog zabrane djelovanja hrvatske Katoličke crkve bili prisiljeni prihvatiti tada privilegirano srodno pravoslavlje, kako ne bi postali muslimani. Tako je odnarođen znatan dio preostalog hrvatskog puka, a ostaci Hrvata koji su opstali sakrivali su se od Turaka i pravoslavnih Vlaha više od stoljeća. Zbog položaja u pograničnim krajevima između slobodnih ostataka Hrvatske i islamizirane Turske Bosne krajevi Turske Hrvatske bili su pod stalnim neposrednim ratnim i političkim pritiskom gotovo tri stoljeća.
Povijesno gledano, Hrvati su se naselili na područje Turske Hrvatske ili danas zvane Bosanske krajine, isto kao i na cjelokupnome hrvatskome tlu od 7. stoljeća oko 626. godine, te su bili pokršteni do 9. stoljeća i zarana prihvatili kršćanstvo po zapadnom kršćanskom obredu. Valja napomenuti da je srednjovjekovna ili prava Bosna obuhvaćala puno manje područje nego današnja Bosna i pružala se samo na užen području današnje središnje Bosne uz tok rijeke Bosne i istočno od njega. Najstarija biskupija na području današnje Bosne i Hercegovine je ona u Trebinju ( Crvena Hrvatska ), osnovana 1022. godine. Bosanska biskupija koja je sigruno postojala već 1067. godine sa sjedištem kod današnjeg Sarajeva od 13. stoljeća je imala svoje sjedište u Đakovu u Slavoniji izvan teritorija Bosne. Za vrijeme turske okupacije vlasti, biskupi iz Đakova i slobodnih dijelova Hrvatske nisu se uopće usuđivali doći u te hrvatske krajeve današnje Bosne, jer bi bili pretvoreni u roblje. Veliki dijelovi današnje Turske Hrvatske ( Bosanske krajine )pravno i politički pripadali su biskupijama u današnjoj Hrvatskoj. Tako se Splitska nadbiskupija protezala sve do Glamoča i Kupresa, Kninska biskupija protezala se od Unca i Oštrelja ( Drvar ), Krbava do Pastva ( Bosanski Petrovac, Ključ, Jajce ), Zagrebačka biskupija obuhvaćala je prostor od Usore i Žepča na istoku do Bihaća i Cazina na zapadu i Banje luke u središnjim predjelima.
Padom Bosne pod otomansku vlast 1463. godine Hrvatska se našla na prvoj crti bojišnice prema Turskom carstvu, a na udaru su im najrpije bili krajevi Turske Hrvatske ( danas zapadne Bosne ili Bosanske krajine ). Započela su teška razaranja i stradanja Hrvata i Katoličke crkve na ovim prostorima, islamizacija i pravoslavizacija Hrvata na tom području, nestajanje mnogobrojnih župa i samostana, širenje islama i pravoslavlja na račun nestanka katoličanstva, a time i temeljita nasilna promjena vjerske i etničke slike Turske Hrvatske. Zbog nemogućnosti biskupa da pohode svoje biskupije ili župe ili njihove dijelove koji su pali pod tursku vlast, godine 1735. Sveta je Stolica osnovala Apostolski vikarijat za katolike u Turskoj Hrvatskoj i Bosni, te susjednim pokrajinama pod turskom vlašću. On je 1846. godine podijeljen na Bosanski i hercegovački apostolski vikarijat i tako je ostalo sve do 1881. godine kada je u Bosni i Hercegovini ponovno uspostavljena redovita hijerarhija. te su godine osnovane biskupije u Banjoj Luci i Mostaru, te nadbiskupija i metropolija u Sarajevu. U sastav je ušla i Trebinjsko – mrkanska biskupija. Njome trajno upravlja mostarski biskup kao njezin apostolski nuncij.
Prema starim hrvatskim toponimima vidi se kako s ona velikom većinom nisu promijenila od srednjovjekovne Kraljevine Hrvatske zbog toga što je glavnina stanovnika ostala starosjedilačka, mada većim dijelom odnarođena nasilnom islamizacijom i pravoslavizacijom zbog straha da ne dignu ustanak u zaleđu granice Turskog carstva. Zbog toga prema Hrvatima tih krajeva nije bilo milosti od strane Turaka. Preostale oaze Hrvata oporavljaju se tek nakon oslobođenja Bosne i Hercegovine od Turaka 1878. godine. Novo nasilje nad Hrvatima Turske Hrvatske započelo je u Kraljevini Jugoslaviji političkim progonima, a raspadom Kraljevine Jugoslavije i nastankom Nezavisne Države Hrvatske doživljava kulminaciju, kada Srbi etnički čiste hrvatska naselja po Turskoj Hrvatskoj. Tom prilikom su uništeni Krnjeuša, Oštrelj, Risovac i još mnoga druga hrvatska sela po krajevima Turske Hrvatska iliti Bosanske krajine, općenito cijele zapadne Bosne. Za vrijeme nove SFR Jugoslavije za Hrvate se stanje nije promijenilo na bolje jer su nastavljene političke torture prema njima koje su 1992. godine ponovno doživjele kulminaciju progonima, paljenjem i uništavanjem svega hrvatskog širom Turske Hrvatske, prilikom čega su etnički očišćenikrajevi od Komušine kraj Teslića i Kotor Varoši na istoku preko Ivanjske, Ljubije, Sasine i Mačkovca na zapadu.
Današnji pojam Bosanske krajine javlja se vrlo kasno. Prijašnji naziv Turska Hrvatska za teritorij cjelokupne zapadne Bosne bio je važeći u svim europskim literaturama 18. i 19. stoljeća, a sadašnje ime Krajina tome području dale su Osmanlije, iako sama riječ nije turska nego slavenska.Austrijski, talijanski, njemački i nizozemski kartografi su novi naziv Bosanska krajina umjesto višestoljetog i povijesnog naziva Turska Hrvatska prihvatili 1860. godine. Ime ove oblasti su tako promijenili u Bosanska krajina, što se prvi put spominje na kartama 1869. godine. Po starohrvatskim toponimima vidljivo je da se oni nisu promijenili još od doba Kraljevine Hrvatske, što također upućuje na zaključak da su islamizirani i pravoslavizirani Hrvati ostali većina na tom području.
Dragan Ilić
HOP
