„Hrvatski tjednik“ od 19. srpnja 2018. objavio je izjavu dr. Ivana Dujmovića u svezi s njegovim 50-dnevnim boravkom u klagenfurtskom zatvoru te u svezi s tijekom suđenja i konačnom oslobađajućom presudom.
U nastavku donosimo tu izjavu:
„Dogodi se, ali rjeđe, da pravda pobijedi, kao u slučaju suđenja meni 29. lipnja 2018. godine u Klagenfurtu, nakon uhićenja na komemoraciji bleiburškim žrtvama 12. svibnja 2018. godine. Uhićen sam zajedno s još petoricom Hrvata, a pušten nakon pedeset dana provedenih u pritvoru. U ‘Jutarnjem listu’ 30. lipnja pisano je: ‘Na sudu u Klagenfurtu ovog su tjedna zbog isticanja nacističkih simbola i pozdrava već osuđena četiri Hrvata kojima su izrečene uvjetne osude. Šesti optuženik, 79-godišnji Hrvat, jučer je pak oslobođen optužbe jer sud nije mogao nedvojbeno utvrditi je li on desnicom mahao prijateljici, kako je tvrdio, ili se radilo o zabranjenom pozdravu.’
U ‘Jutarnjem listu’ dalje piše: ‘Tijekom komemoracije koju je posjetilo oko 12 000 osoba, i koju su pratili brojni zastupnici medija, Ivan Dujmović, koji se u tom trenutku nalazio neposredno ispred spomenika prilikom polaganja vijenca. dignuo je svoju ispruženu desnu ruku također s ispruženim prstima na Hitlerov pozdrav, na karakterističan način u visini očiju, što su službeno zapazili policijski službenici Stefan Franc Kronas i okružni kapetan Völkermarkta, mr. Gert Andre Klösch.’
Nakon uhićenja kriminalistička policija ističe: ‘Iz njegova ponašanja, koje su promatrali neograničeno vjerodostojni svjedoci, nedvojbeno se može zaključiti da je on svjesno zlouporabio komemoraciju za djelovanje u smislu svog nacionalsocijalističkog svjetonazora, znajući da je takvo ponašanje zabranjeno.’
Iste sam večeri saslušan u policijskoj postaji u Bleiburgu, potom odveden i zatvoren u Klagenfurtu. Već sljedećeg jutra, u nedjelju 3. svibnja, saslušao me je istražni sudac dr. Christian Liebhauser-Karl. Nakon saslušanja 
spomenuti sudac me optužuje i upućuje na kazneni sud i upozorava me da se za takvo djelo predviđa kazna od jedne do deset godina zatvora.
U daljnjim saslušavanjima nisam priznao navode iz optužnice te je navedeno: ‘U istražnom postupku, pred kriminalističkom policijom djelo nije priznao, pred sucem pojedincem u istražnom je postupku izbjegavao odgovore…’
Dodijeljeni su nam odvjetnici po službenoj dužnosti, a meni je dodijeljen odvjetnik Max Axel Seebacher iz Klagenfurta.
Pokušaj obrane sa slobode uz jamčevinu tužitelj je odbacio. Nisam prihvatio prijedlog odvjetnika da se uz priznanje spomenutoga inkriminiranog čina kazna ublaži uvjetnom kaznom, kao kod nekih već osuđenih.
Polovicom lipnja državno odvjetništvo u Klagenfurtu traži ‘provođenje glavne rasprave pred zemaljskim sudom u Klagenfurtu kao porotnim sudom’. I zaista, 29. lipnja priveden sam u pratnji policije na sud.
Na suđenju koje je održano 29. lipnja s početkom oko 13,30, po već ustaljenom pravilu, u sudnici su bila nazočna 
tri sudca, prevoditeljica i zapisničarka, s lijeve strane deset porotnika, s desne državna tužiteljica i moj odvjetnik po službenoj dužnosti. U sredini pred sudcima stajao sam ja kao optuženi, u pratnji policajca. U dvorani je bio i velik broj zainteresiranih građana, među kojima i gospodin Branimir Lončar, zamjenik hrvatske veleposlanice u Beču, koji nas je prije toga svaki tjedan posjećivao u zatvoru. Sudac me je na početku suđenja upoznao s mojim pravima kao optuženika i pročitao mi optužnicu. Potom mi je postavio niz pitanja glede sadržaja optužnice, na koja sam se očitovao. Državna tužiteljica potom je više od dvadeset minuta obrazlagala optužnicu, tijekom čega joj se obratio član porote, koji se očito nije slagao s njezinim tvrdnjama. Na njezino izlaganje osvrnuo se i moj odvjetnik po službenoj dužnosti, gospodin Max Axel Seebacher.
Poslije izlaganja sudac je odredio stanku od 30 minuta pa me je policajac izveo iz sudnice. Trojica sudaca i zapisničarka povukli su se u zasebnu prostoriju (valjda na nekakav dogovor). Nakon polusatne stanke suđenje je nastavljeno. U sudnici je postavljen veliki zaslon (3-4 m) i u nju su ušli svi koji su bili i na početku suđenja, a pozvani su i svjedoci optužbe s Bleiburga – policijski službenici Stefan Franc Kronas i okružni kapetan Völkermarkta, mr. Gert Andre Klösch. Na velikom su zaslonu potom u više navrata prikazane snimke s Bleiburga koje je optužba predala u svrhu dokazivanja je li se radilo o nacističkom pozdravu ili o uobičajenom pozdravu mahanjem rukom, kao što sam tvrdio u svojim iskazima. Pozvani su ‘neograničeno vjerodostojni svjedoci’ gospoda PresudaSudac je spomenuo izjavu mojega odvjetnika po službenoj dužnosti, zaključke porote i donio presudu da je ‘Ivan Dujmović oslobođen po svim stavkama optužnice’. Poslije izrečene presude sudac me je upitao imam li kakve primjedbe na presudu. Odgovorio sam da nemam i da se slažem sa svime što je tvrdio moj branitelj u procesu. Suđenje je trajalo oko tri sata, a od deset porotnika devetorica su glasovala u moju korist.Stefan Franc Kronas i mr. Gert Andre Klösch da zauzmu mjesto za davanje iskaza. Na postavljeno pitanje glavnog sudca: ‘Znači li ispružena ruka na snimci nacistički pozdrav?’, ni jedan ni drugi svjedok nisu bili sigurni, nego su se počeli izmotavati. Glavni sudac procijenio je da su obojica nevjerodostojni svjedoci i obojica su napustila sudnicu.
Glavni sudac zatim je odredio još jednu stanku od 30 minuta tijekom koje su sudci, zajedno s tužiteljicom i porotom, vijećali o svojem viđenju prikazanih snimki.
Konačno je oko 15,30 sati uslijedila presuda. Sudac je spomenuo izjavu mojega odvjetnika po službenoj dužnosti, zaključke porote i donio presudu da je ‘Ivan Dujmović oslobođen po svim stavkama optužnice’. Poslije izrečene presude sudac me je upitao imam li kakve primjedbe na presudu. Odgovorio sam da nemam i da se slažem sa svime što je tvrdio moj branitelj u procesu. Suđenje je trajalo oko tri sata, a od deset porotnika devetorica su glasovala u moju korist.
Ovom prigodom važno je navesti sadržaj pisma Hrvatskoga žrtvoslovnog društva koje je na njemačkom jeziku poslano mojem odvjetniku i koje je zasigurno imalo svoje značenje u izlaganju mojega odvjetnika na sudu. Uz pismo, mojem je odvjetniku priložen i prijevod članka predsjednika HŽD-a Ante Belje koji je objavljen u Hrvatskom tjedniku od 24. svibnja 2018.
U nastavku navodim to pismo:
‘Poštovani mag. Axel Seebacher, ovaj dopis Vam šaljem u ime Hrvatskoga žrtvoslovnog društva, nevladine udruge iz Zagreba čiji sam predsjednik, a dr. Dujmović je njezin član dulje od dva desetljeća i nikada se u njegovu djelovanju nije očitovala ni najmanja naklonost prema bilo kakvom totalitarizmu, a hrvatski narod bio je jedna od najvećih žrtava u Europi od svih triju totalitarizama dvadesetog stoljeća: fašizma, nacizma i komunizma. Dr. Dujmović je i osobno bio zatvorenik savjesti u bivšem jugoslavenskom komunističkom sustavu. Prvenstvena zadaća Hrvatskoga žrtvoslovnog društva i jest u tome da se bori protiv svake totalitarističke ideje ili pokreta, a da stoji u zaštiti njihovih žrtava iz prošlosti i sadašnjosti. U svim državama nastalim raspadom bivšega komunističkog sustava i današnjim novonastalim državama ostali su još uvijek duboki tragovi tog sustava i njegova represivnog aparata, pa je to slučaj i s Hrvatskom. Napisao sam poslije događanja na komemoraciji u Bleiburgu 12. 5. 2018. i članak pod naslovom ‘Ostatci jugoslavenskoga komunističkog totalitarizma’ u kojem se govori o gore navedenom slučaju. Bit će mi iznimno drago ako budete imali malo vremena potrebnoga za čitanje tog članka i ako Vam to bude od pomoći u obrani našega člana dr. Dujmovića na suđenju. Uz iskrene pozdrave i zahvalu, Ante Beljo, predsjednik Hrvatskoga žrtvoslovnog društva.’
U vrijeme mojega zatočeništva u Klagenfurtu o mojem položaju, kao i o položaju drugih zatvorenih pisalo se podosta u tisku u Hrvatskoj, a moja zahvalnost, a vjerujem i ostalih zatočenih, ide ponajviše ‘Hrvatskom tjedniku’, ‘Političkom zatvoreniku’ i predsjedniku Hrvatskog društva političkih zatvorenika gospodinu Marku Grubišiću, Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća, Udruzi ‘Hrvatski domobran’ iz Samobora, dr. Zvonimiru Šeparoviću, počasnom predsjedniku HŽD-a, hrvatskom svećeniku u Klagenfurtu o. Pavi Dominkoviću, već spomenutom mr. Branimiru Lončaru te Hrvatskom žrtvoslovnom društvu i njegovu predsjedniku, kao i svima koji su nam davali podršku i iskreno se zanimali za našu sudbinu, a posebno mojim dvjema sestrama, suradnicama Marici Jurić i Jadranki Lučić, kao i ostaloj rodbini i prijateljima koji su mi bili podrška kroz ova nimalo ugodna događanja.“
dr. Ivan Dujmović-izvor HKV portal
O slučaju prof. Ive Dujmovića trebamo razmišljati kao jednom od glavnih simbola prošlogodišnjeg, vrlo ponižavajućeg postupka austrijskih vlasti prema ljudima koji su iz Hrvatske došli odati počast žrtvama Bleiburga, Križnog puta i komunističko- socijalističkog sustava.
Ivo Dujmović bez razloga je bio zadržan u austrijskom pritvoru 50 dana!
Mahnuo je prijatelju, a prerevni austrijski policajac ocijenio je to ‘nacističkim pozdravom’!
Hrabri prof. Dujmović nije pristajao na kompromis. U pritvoru, ostavljen zamalo od svih, ustrajno je austrijskim tužiteljima tvrdio da u njegovu svjetonazoru nema mjesta nekakvom “nacizmu”, niti “nacističkim pozdravima”.
Na kraju, pregledavajući snimak uhićenja, i austrijski policajac i 10 austrijskih porotnika morali su priznati da u postupanju prof. Dujmovića nema ni “n” od nacizma, ni “f” od fašizma.
Poštovani prof. Dujmović pušten je na slobodu, na sramotu austrijskog policijskog sustava.
Postupak protiv njega neka bude pouka i za ovogodišnju komemoraciju u Austriji.-piše Igor Vukić
HOP
