Suvremeni bošnjački povjesničari u tuzlanskim školama i na Sveučilištu mlade Tuzlake uče lažnoj srpskoj “istoriji” Tuzle iz srpskih udžbenika tiskanih u Beogradu
Svim islamskim Bošnjacima iz Tuzle dostupna je istina o njihovim hrvatskim i katoličkim korijenima u povijesnoj arhivi i u knjižnici grada Tuzle.
Nimalo slučajno Srbi su od 1945. godine širili sustavnom političkom promidžbom jugoslavizaciju i srbizaciju duha Tuzle, podignutu na temeljima hrvatskih Soli i među Hrvatima katolicima iz Tuzle.
Rezultat toga je činjenica da je u Tuzli i u Sarajevu uoči početka velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu zabilježen najveći broj izjašnjenih Hrvata ateista i Jugoslavena među etničkim Hrvatima katolicima.
U sastav Bosne oblast Soli ulazi prvi puta 1204. godine. Ime hrvatske županije Soli se prvi put spominje 1225. godine, a od 1253. se nalazi u sastavu ugarske Banovine Usore i Soli. Od 1284. do 1316. godine hrvatsko – ugarski vladari oblast Soli su dali na privremenu upravu srpskom kralju Stefanu Dragutinu. To nije dugo potrajalo, te je bosanski ban Hrvat Stjepan II Kotromanić osvojio Soli 1324. godine i priključio Bosni. Ono će ostati u Bosni sve do njezinog pada pod Turke 1463. godine.U sklopu Soli postoje Gornje i Donje Soli. Naselje Donje Soli su utvrđene najkasnije tijekom prve polovice 15. stoljeća. Pod osmansku vlast i Donje i Gornje Soli pale su prije drugih dijelova Bosne i to 1460. godine, istovremeno s padom hrvatskih utvrda na Drini Srebrenice i Zvornika. Hrvatsko – ugarska protuofenziva poduzeta je vrlo brzo. Kršćanska se vlast brzo vraća nakon prvog jakog turskog udara. Već 1463. godine hrvatsku župu Soli u Bosni od Turaka oslobađa hrvatsko – ugarski kralj Matijaš Korvin i od tad su u sastavu hrvatsko – ugarske Srebreničke banovine. U hrvatsko – ugarskoj državi Soli će ostati do 1474. godine i od tad Solima ponovno vladaju Osmanlije.
Turci su po zauzeću Soli vrlo brzo uspostavili ustroj oblasti primjeren Osmanskom carstvu. Tako se u pismu bosanskog sandžak bega i hrvatskog poturčenjaka Mustafe bega Juriševića iz 1515. godine u najstarijem spomenu gornjotuzlanske nahije, opisuje oslobađanje laika franjvačkog samostana u Gornjoj Tuzli od plaćanja avarizi divaniye. To navodi na zaključak da je Tuzla, uključujući cijelu župu Soli i Srebreničku banovinu pod turskom vlasti već od 1512. godine. Na području današnje Tuzla razlikujemo Gornje Soli i Donje Soli. Kad su Turci okupirali hrvatsku oblast u Bosni Soli, oni su cijeli kraj i ujedno i sam grad Soli, preimenovali u Tuzlu. Ime je dovila po turskoj riječi tuz, što na turskom znači isto što i na hrvatskom riječ sol.
Gornje Soli od razdoblja turske vladavine pa sve do današnjih suvremenih vremena nosi naziv Gornja Tuzla. U periodu Bosne postojala su u župi Solima dva naselja. To su bili Gradovrh u dolini Soline i Grad u Gornjoj Tuzli. Nalazio se na vrhu strmog brijega, istočno od današnjeg naselja Varoši. Brijeg se danas zove grad. Naselje Grad je bilo zaštićeno ogradom od visokih kolaca. Ispod grada je bilo podgrađe na mjestu zvanom Varoš. Dva mjesta u blizini zovu se Crkvina. Franjevci su prvi samostan na području Soli podigli krajem 14.ili u prvoj polovini 15. stoljeća. U Gornjim Solima spominje se 1447. godine samostan sv. Marije. Za godinu 1506. franjevački povjesničar Waddinga navodi samostan u Gornjoj i Donjoj Tuzli, a 1514. godine spominje gornjotuzlanski samostan.
Sela Gornje i Donje Soli preimenovali su Osmanlije u “Memlehai – bala” i “Memlehai-zir”, što u prijevodu znači Gornja i Donja Solana. U svakom od tih naselja djelovao je po jedan samostan, što upućuje na to da su u Solima živjeli Hrvati katolici. Zbog slabijeg otpora turskim osvajanjima samostan i crkva Blažene Djevice Marije preživjeli su turska razaranja, za razliku od katoličkih crkava u Bijeljini, Zvorniku i Srebrenici koji su srušeni, spaljeni i uništeni i mnogi od njih nikad nisu ni obnovljeni. Mnogi su katolici prebjegli preko Save u Slavoniju i Bačku, ali neki su ostali na svojim višestoljetnim ognjištima. Gornja Tuzla, do tada stoljećima poznata pod hrvatskim nazivom Gornje Soli, postaje sjedište nahije Gornja Tuzla.
Vlašću sultana Selima I Surovog ( 1512 – 1520 ) i Sulejmana Veličanstvenog ( 1520 – 1566 ) dolaze užasna vremena katolicima posvuda, pa i u Solima.Bosanski namjesnik Gazi Husrev beg, podrijetlom Bosanac, želio je potpuno islamizirati Bosnu i Hercegovinu. Bijes zbog neuspjeha u ratovima protiv Austrije i Mađarske Osmanlije su iskalile na hrvatskim katolicima u Bosni. Katolički vjerski objekti su srušeni, opljačkani, katolici izbjegli ili prešli na islam. Gornja Tuzla je već u turskome popisnom defteru Zvorničkog sandžakata 1533. imala 144 muslimanske i tek 10 kršćanskih kuća. Popis Zvorničkog sandžakata iz 1548. godine spominje selo Izvorište. Ono je kasnije najvjerojatnije promijenilo ime u Gradovrh kao dio kasabe Memlehai – bala kao dio kršćanske kasabe s dvije mahale. Gornja Tuzla je smatrana razvijenom kasabom s pet muslimanskih mahala. Crkve na tom popisu više nema. Za porušenu crkvu u Gornjoj Tuzli Osmanlije su dopustile kao svojevrsnu zamjenu gradnju crkve u Gradovrhu, poslije srušenu za mletačko turskih ratova između 1537. i 1540. godine. Izvješća Bonifacja iz 1581. i fratra Baličevića iz 1591. godine opet spominju crkvu u Gornjim Solima, ali vizitatori koji su pohodili Soli u 17. stoljeću ne spominju tu crkvu.
U sastavu hrvatske županije Soli u Bosni nalazile su se pored Gornjih Soli i Donje Soli. One su utvrđene najkasnije tijekom prve polovice 15. stoljeća. Turci su Donje Soli preimenovali u Donju Tuzlu, koja u defteru Zvorničkog sandžakata nema niti jedno naselje. Zbog toga bi se, čitajući usporedo i druge izvore, dalo zaključiti kako je crkva sv. Petra podignuta 1516. godine. Podizanje crkve svjedoči o Hrvatima katolicima koji tu žive. Varoš Donja Tuzla od 56 kuća imala je 43 kršćanska kućanstva. Od drugih katoličkih naselja tu su bili Tušanj i Izvorište. Popis pučanstva proveden 1548. u Donjoj Tuzli kazuje da su od kršćanskih mahala bile dvije mahale, očigledno koncentrirane oko crkve sv. Petra. Vizitatori koji su pohodili Soli u 17. stoljeću spominju crkvu u Donjoj Tuzli. Sama Donja Tuzla već je imala samostan. Franjevački povjesničar Waddinga za godinu 1506. navodi samostan u Gornjoj i Donjoj Tuzli.
I u drugoj polovini 16. stoljeća franjevci samostana Donja Tuzla bili su izloženi progonima. Godine 1570. morali su pobjeći u samostan sv. Ilije u Modriči, ali su se ubrzo vratili. Godine 1580. turska su djeca zapalila samostan u Donjoj Tuzli. Turske vlasti dale su dopuštenje obnove izgorjele kuće i crkvena starom mjestu. Godine 1623. samostan sv. Petra u Donjoj Tuzli imao je tri župe: grad Soli ( današnju Tuzlu ), Pojale i Gračanicu. Samostan je postojao do kraja 16. stoljeća. Zajedno sa fratrima iz Donje Tuzle, mjesno stanovništvo se povuklo pred Turcima i zadržalo u Usori u Modriči, Blaževcu, Skakavi, Brki, Tramošnici, Crkvištu ( Crkvini kod Šamca ), Kornici, Ledenicama i drugim mjestima u Usori, a zbog nesigurnog života nisu se dugo zadržali, nego su krenuli dalje ka sjeveru. U Donjoj Tuzli osnovana je podružnica Hrvatskog kulturnog društva Napredak 1906. godine. Djelovala je do komunističke zabrane rada 1949. godine u Tuzli, a rad je obnovljen 1991. godine.
Na koncu, spomenimo da su Srbi na području hrvatskih Soli ili današnje Tuzle, stigli tek u novije vrijeme, kao što su tek znatno nakon Hrvata došli i u sve druge krajeve Bosne i Hercegovine. Njihov dolazak u predjele oko Tuzle uvjetovan je spletom povijesnih okolnosti. Slom turske vlasti u Ugarskoj i Srbiji, gladne godine i prenaseljenost u Polimlju, Crnoj Gori, Hercegovini, Dalmaciji, središnjoj i zapadnoj Bosni, natjerala je ljude iz svih tih predjela u opustjelu tuzalnsku oblast. U 18. stoljeću tako se na područje sjeveroistočne Bosne i Tuzlanske kapetanije doseljavaju u valovima doselidbi i muslimani, Hrvati, Srbi i Cincari. I to je tada stvorilo mješovitu etničku i vjersku sliku grada Tuzle i njene okolice, premda je to kao što se vidi izvorno i povijesno etnički hrvatski i katolički kraj još od pamtivijeka.
Dragan Ilić
HOP