Zvornik ili nekadašnji hrvatski Zvonik legendarna srednjovjekovna hrvatska utvrda na Drini
Kod Zvornika su u 10. stoljeću Hrvati pod vodstvom kralja Tomislava potukli do nogu Bugare i od tada Zvornik živi u hrvatskoj narodnoj predaji.
Svjetski čuvena Gospina slika potječe iz franjevačkog samostana u Zvorniku.
Današnji zvornički Srbi i Bošnjaci potomci su davno pravoslaviziranih i islamiziranih Hrvata iz zvorničkog kraja.
Prvi franjevački spomen Zvornika seže u 15. stoljeće između 1410. i 1412. godine, premda je taj nekoć hrvatski grad na Drini bio povijesno poznat još u prvoj polovici 10. stoljeća. Tada je vojska hrvatskoga kralja Tomislava zgromila i sa zemljom sravnila vojsku bugarske carevine u boju na Drini kod Zvornika. U doba franjevaca taj se drevni hrvatski grad javlja pod imenom Zvonik, koji je dobio po zvoniku franjevačkog samostana Zonicurn, Zuonich, Suonivh. Godine 1519. hrvatski naziv grada Zvonik Turci su preimenovali u Zvornik. No, zvornički stari grad ili tvrđava, nastao je znatno ranije, već u drugoj polovini 13. ili na početku 14. stoljeća.
Hrvatska velikaška obitelj iz Usore Zlatonosovići u jednom duljem periodu srednjega vijeka vladala je Zvornikom. Grad se razvio tijekom srednjeg vijeka u jedno od najznačajnijih obrtničko trgovačkih središta zbog povoljnog prometnog položaja na križanju puteva koji su vodili ka središnjoj Bosni, ka Srbiji, Hrvatskoj i Ugarskoj. Razvitku Zvornika su umnogome pridonijeli i Hrvati iz Dubrovačke Republike, čija je velika kolonija 1415. godine djelovala u Zvorniku. Usporedo s gospodarskim razvojem Zvornik dobija sve odlike naprednog gradskog naselja. Zato nije slučajno što su od njega Turci kasnije napravili svoj administrativni centar Zvorničkog sandžakata.
Do turskih osvajanja kraj je crkveno pripadao ujedinjenoj Bosanskoj vikariji. U vremenu prije turskih upada i osvajanja Bosne, istočna Bosna imala je najviše katoličkih samostana baš uz Drinu, ali i sa srbijanske strane Drine. Iz toga vremena dokumentirane su crkve u Srebrenici, Zvorniku, Solima, Gradovrhu, Labu kod Soli ( kasnije turske Tuzle ), Teočaku, Svetoj Mariji kod Bijeljine, Bijeljini, Bratuncu… Godine 1462. Osmanlije su osvojile hrvatski grad Zvonik na Drini. Tijekom osmanske vladavine ime dobiva “r” i oblik Zvornik. Godine 1533. napušten je mjesni franjevački samostan i crkva sv. Marije. Crkva je pretvorena u džamiju, dobivši ime Fethija džamija ili u prijevodu “osvojena džamija.” Te 1533. napušten je i porušen zvornički katolički samostan. Propali su i okolni samostani, a katolici su se dali u bijeg. Dio je ostao i postupno se asimilirao. Od rušenja samostana sve do 1878. godine i oslobađanja od Osmanlija ništa se bitno nije promijenilo za malobrojne preostale katolike Zvornika i okolice. Tavorili su u sjeni većinskih muslimanskih i pravoslavnih stanovnika sve do dolaska austrougarske uprave 1878. godine.
Nakon pada Bosne pod tursku vlast formirana su tri sandžaka i to Bosanski sandžak 1463, Hercegovački sandžak 1470. i Zvornički sandžak sa sjedištem u Zvorniku 1480. godine. Zvorničkom sandžaku pripadala je administrativno cijela sjeveroistočna Bosna. Prva desetljeća 16. stoljeća su bila iznimno teška za katolike zvorničkog kraja. Turski zakoni iz 1516. značili su početak velikog progona katolika. Dio je pobijen, dio protjeran ili izbjegao. Od onih koji su ostali, imućniji su Hrvati prešli na islam, a siromašniji na pravoslavlje. Osmanska državna politika davala je povlašteni status pravoslavnoj Crkvi, koja je to obilato koristila za pritisak na Hrvate katolike. U srednjem Podrinju bilo je mnogo prelazaka katoličkih Hrvata na pravoslavlje oko Srebrenice, Zvornika i Bratunca. Do konca 16. i 17. stoljeća mnogi su zvornički Hrvati katolici nestali zbog velikog egzodusa masovno protjeranih, pobijenih, a preživjeli su nasilno prevedeni na drugu vjeru, bilo na islam ili na pravoslavlje.
Dio protjeranih podrinjskih Hrvata iz Zvornika, Srebrenice i Bratunca završio e svoju seobu u Slaviniji, poglavito njenom istočnom dijelu, osobito oko Đakova i Našica. Drugi dio protjeranih podrinjskih Hrvata završio je u mađarskom dijelu Baranje sve do Pečuha, Mohača i još dalje do Baje. I današnji naraštaji hrvatske nacionalne manjine u Mađarskoj čuvaju uspomene i sjećanja na progon od strane Turaka u 16. i 17. stoljeću s njihovih ognjišta kraj Drine, točnije iz Zvornika, Srebrenice i Bratunca.
U Zvorniku se nalazi franjevački samostan i crkva sv. Marije po čijem zvoniku je grad dobio ime. Godine 1538. franjevački samostan su Osmanlije srušile, a crkvu pretvorile u džamiju. Franjevci su napustili Zvornik ponijevši sa sobom čudotvornu Gospinu sliku, te se nastanili u Gornjoj Tuzli. Odande su morali iseliti 1541. godine kad je kasaba doprla do kršćanske varoši Izvorišta. Uz seobu franjevaca iz Zvornika je vezana jedna legenda. Kad su Turci zauzeli franjevački samostan u Zvorniku redovnici su se zaputili u Gornje Soline. Sa sobom su nosili sliku Majke Božje. Putem su naišli na jednog Turčina, koji je kopljem proboo Gospinu sliku. Iz slike je potekla krv, a taj Turčin na to je skočio s konjem u Drinu. Potom se okamenio i počeo se valjati po vodi, a prizoru su svjedočili i nazočili brojni katolici, pravoslavci i muslimani iz Zvornika. Hrvati katolici zvorničkog kraja doživljavali su velike i teške nepravde i kroz cijelo 20. i početak 21. stoljeća. Primjerice, netom nakon Drugog svjetskog rata jugoslavenske komunističke vlasti zatrle su u potpunosti trag Katoličkoj crkvi u Zvorniku. Nacionalizirali su zgradu Katoličke crkve, srušili ju 1946. godine, a materijal iskoristili za izgradnju žitnog spremišta, dok je na mjestu crkve podignuta zgrada zvorničke pošte. Ostao je samo drveni zvonik.
Zaboravljena i zapostavljena nekad davno hrvatska i katolička Bijeljina srce odavno pravoslavizirane i posrbljene regije Semberije
Prije turske invazije Semberija je kao i Srijem i Mačva odisala hrvatskim i katoličkim duhom.
Uz Drinu je prije turske provale u Bosnu bilo najviše katoličkih crkava i samostana, čak i sa srbijanske strane Drine u današnjoj zapadnoj Srbiji.
Bijeljina je prije Turaka imala hrvatski naziv Biljina jer su u njoj živjeli Hrvati ikavskog narječja.
Semberija je ravničarska regija na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine sa sjedištem u njenom najvećem gradu Bijeljini. Samo ime Semberija je, baš kao i Mačva, mađarskog jezičnog korijena. To i ne čudi, budući su Mađari tom plodnom ravnicom vladali, pogotovou razdoblju nakon 12. stoljeća. Tijekom osmanlijske vladavine Semberija se spominje u povijesnim turskim dokumentima od 1533. godine. Današnji naraštaji malo znaju o činjenici da je to nekad bio u davnini izuzetno i vrlo naglašeno katolički i hrvatski kraj. No, dolaskom Turaka i njihovim terorom nad Hrvatima Semberije u dugome razdoblju od 1463. do 1878. godine Semberija je postupno gubila i na koncu u suvremeno vrijeme, gotovo u potpunosti izgubila negdašnja istaknutta hrvatska i katolička obilježja, što su je krasila stotinama godina kao dio njene izvorne etničke i vjerske tradicije. U vrijeme turskih vojnih pohoda i osvajanja, istočna Bosna imala je najviše katoličkih samostana upravo uz Drinu, a od toga u Bijeljini su bila dva povijesno istaknuta samostana. U Semberiji je bilo u manjem broju i bogumila, od čijih tragova su ostale nekropole stećaka. Tijekom turske okupacije Semberija je pripadala Zvorničkom sandžakatu. U periodu dvije Jugoslavije, kao i nakon raspada te umjetne državne tvorevine, Hrvati katolici su doživjeli nastavak ubijanja, progona ili asimilacije. Što su Turci davno započeli, to su Srbi nastavili i dovršili, tako da je hrvatstvo i katoličanstvo Semberije i Bijeljine danas, nažalost, ostalo živjeti samo u sjećanjima i uspomenama na negdašnja vremena kad je Semberija odisala hrvatskim i katoličkim duhom.
Duga je i bogata hrvatska i katolička prošlost Bijeljine. Popis kustodija bosanske vikarije Bartula Pizanskog nastao prije 1378. godine spominje franjevački samostan u Bijeljni. Među osam samostana u mačvanskoj kustodiji spominje se u tom popisu i samostan Biblina u Bijeljini ili tada poznatoj pod hrvatskim ikavskim nazivom grada Biljina. To ine čudi, s obzirom da su Hrvati katolici do turske najezde u Semberiji govorili ikavskim narječjem. Godine 1389. spominje se u analima Locum de Bilina, kao i samostan Svete Marije u Polju, kao i u popisu 1514, ali bez točne ubikacije. Iz toga se može zaključiti da je Bijeljina prije osmanskog doba bila zasebna župa, čije je sjedište bila crkva, odnosno samostan.
Kao utvrđeni grad Bijeljina se prvi put spominje 1446. godine. Od Zvornika je kroz Bijeljinu prolazila srednjevjekovna cesta, koja je išla prema Mačvi, Srijemskoj Mitrovici i Iloku. U 14. stoljeću Bijeljini je pripadalo trinaest stećaka, od kojih su dva ukrašena, a na četiri krase fragmentarno čitljivi natpisi. U zaselku Mitrovićima sela Gornji Drageljevac, tri su stećka na dva lokaliteta, od kojih je jedan ukrašen motivima biljne stilizacije i prikazom životinje, te je prenesen na zgradu drageljevačke osnovne škole. Bijeljina se u to doba nalazila u sastavu hrvatsko – ugarske Srebreničke banovine uz Drinu, utemeljene i ustrojene u vidu obrambene vojne zone prema nadirućim Turcima s Istoka.
Bijeljinsko područje je u srednjem vijeku naseljavalo katoličko hrvatsko pučanstvo. Hrvatski znanstvenik, povjesničar, arheolog i etnolog Ćiro Truhelka je istražujući povijesne spise, otkrio podatak da se Bijeljina prije turske provale u Bosnu izvorno zvala na hrvatskom Biljina, jer se u to daleko vrijeme među tamošnjim Hrvatima katolicima rabila ikavica. Doselidbom ijekavskih srpskih doseljenika, koji su došli skupa s Turcima, Bijeljina mijenja svoje etničko i vjersko određenje, te tijekom stoljetnih protjerivanja, ubijanja i asimiliranja Hrvata, ona od hrvatskog i katoličkog grada, postaje danas srpski i pravoslavni centar u isto tako davno posrbljenoj i pravoslaviziranoj Semberiji. Starina bijeljinske ikavice izvorna je i u njoj obližnjoj Vlasenici, na što upućuju i brojni očuvani mjestopisi, primjerice lokalitet Sikira kod Vlasenice.
U povijesti se Bijeljina spominje još i pod nazivima Bibtina, Belina, Biljena, Bjelina i Četvrtkovište, što je bilo je ime sjedišta turske nahije iz 1533. godine. Sadašnje ime Bijeljina ustalilo se u 17. stoljeću, kad je već polako počeo prevladavati utjecaj doseljenih Srba pravoslavaca. U osmanskom popisu Zvorničkog sandžakata, čiji je Bijeljina bila sastavni dio, spomenuto je 1548. godine i selo s izvornim ikavskim i katoličkim korijenom Bili Potok. Ono danas više ne postoji, a onda je bilo u sastavu timara Murata, hatiba i imama u tvrđavi u Srebreniku jedno selište mezra u korajskoj nahiji, na kojem se nalazila katolička crkva Sv.Marije. Danas postoji potok Bijela Rijeka, čije korito je istočno od samog Koraja s njegove istočne strane. Sasvim je izvjesno da je u dolini tog potoka kod Koraja postojalo narečenohrvatsko srednjevjekovno selo Bili Potok, u čijoj se blizini nalazila crkva, odnosno samostan Sv.Marije.
Do turskih osvajanja bijeljinski kraj crkveno je pripadao ujedinjenoj Bosanskoj vikariji. U vremenu prije turskih upada i osvajana Bosne, istočna Bosna imala je najviše katoličkih samostana baš uz rijeku Drinu, ali i sa srbijanske strane rijeke Drine u današnjoj zapadnoj Srbiji. Iz toga vremena dokumentirani su crkve i samostani u Srebrenici, Zvorniku, Solima ( današnjoj Tuzli ), Gradovrhu i Labu kod Soli, Teočaku, Svetoj Mariji kod Bijeljine, te u samoj Bijeljini i Bratuncu. U tursko doba župa Bijeljina pripadala je nahiji Koraj. Godine 1634. dokumenti ga spominju kao sjedište kadiluka u Zvorničkom sandžakatu. S osmanskom vlašču Bijeljina i okolica gube katoličko pučanstvo višestoljetnim iseljavanjem i progonom hrvatskog puka od 1463. do 1878. godine. Bijeljina je pala pod Osmanlije prema poznatoj povijesnoj građi 1512. godine.
Dokument iz 1623. godine i izvješće provincijala fra Marijana Pavlovića, fra Jure iz Neretve i fra Pavla Papića spominju župu Balatino, koja je pripadala samostanu Olovo. Bečki rat od 1683. do 1699. ostavio je dodatni trag i turski pritisak daljnjem iseljavanju katoličkih Hrvata iz Bijeljine i Semberije. Doduše, u tursko doba zabilježen je pod prisilom i val iseljavanja doseljenog srpskog i pravoslavnog stanovništva Bijeljine. Ljeta 1687. iz dunavsko savskog međurječja Srijemske Mitrovice, Rume, Iriga, Petrovaradina, Karlovaca,te Rače, Morovića, Nimaca, Grgurevaca, čerevića, Bonštara, Iloka i okolice, zatim Sotina i Vukovara, veliki broj muslimana nakon poraza osmasnske države u ratu s Austrijancima od 1683. do 1699. masovno odlazi i zauvijek napušta ta područja, koja su prethodno u vrijeme turske inicijative i vojen nadmoći već napustili katolici i pravoslavci u Bosni, među ostalim i u Bijeljini i cijeloj Semberiji.
Grad Bijejina doživio je velika vojna razaranja i 1876.kad su Austrijanci poveli vojnu akciju protiv Turaka s ciljem njihovog konačnog izbacivanja iz cijele Bosne i Hercegovine. U to vrijeme se psomen na katoličku srenjevjekovnu crkvu očuvao u dijelu naselja zvanom Varoš ili Janja, kao i u mjestopisu. Na Crkvištu u selu Obrijež istočno od groblja, bila je “mađarska” crkva. Vlasnik zemljišta Hadžibeg Hurembegović dopsutio je da se zidovi te katoličke crkve sruše i kamen uzida u temelje nove srpske pravoslavne crkve koja se gradila 1882. godine u Janji. I danas su još uvijek prepoznatljivi zidovi te stare katoličke crkve, nasilno pretvorene u pravoslavnu crkvu 1882. godine.
U oba svjetska rata, te tijekom velikosrpske vojne agresije na Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. Hrvati katolici su doživjeli nove i neopisive i neviđene pogrome. Godine 1992. Srbi su župnika protjerali, a crkvu i župnu kuću opljačkali. Danas hrvatski katolici u Bijelini žive u teškim uvjetima, bilo iz političkih, bilo iz ekonomskih razloga, te su zato primorani na nove seobe iz Bijeljine i Semberije. Danas je u Bijeljini i njenoj okolici ostalo još samo 80 katoličkih obitelji, premda je taj broj zasigurno i veći jer ima i dosta Hrvata u miješanim brakovima, kao i mnoštva nekrštene djece, budući se svi oni radi pritiska, ucjena i prijetnji u većinski srpskoj i pravoslavnoj Bijeljini ne mogu uvijek i slobodno očitovati Hrvatima i katolicima. Dodatna nevolja i golema poteškoća za opstanak preostalih malobrojnih Hrvata katolika je u nebrizi i zaboravu i hrvatskog političkog vodstva Bosne i Hercegovine, kao i države Hrvatske. Preostali malobrojni Hrvati Bijeljine i Semberije ostali su prepušteni sami sebi i sudbini, kao i uobičajenoj zlovolji većinskih Srba pravoslavaca u gradu i cijeloj regiji Semberije.
Dragan Ilić
HOP
