Srebrenica je bila dijamant u kruni hrvatske Srebreničke banovine i prirodna granica civilizacija Zapada i Istoka na rijeci Drini

Slavna tradicija glasovite franjevačke provincije Bosne Srebrene i nekad hrvatske i katoličke Srebrenice

Srebrenica  je bila dijamant u kruni hrvatske Srebreničke banovine i prirodna granica civilizacija Zapada i Istoka na rijeci Drini.

Kao najjača i posljednja oaza hrvatstva i katoličanstva na Drini Srebrenica je pala i napuštena bijegom franjevaca i katoličkog hrvatskog puka 1687. godine.

Cijelo Podrinje uključujući i Srebrenicu bilo je prvom i početnom metom etničkog čišćenja Hrvata katolika i Hrvata muslimana iz Garašaninovog plana Velike Srbije.

To je poduprla i SPC i SANU, a posljedice tog zločinačkog velikosrpskog državnog projekta najviše su se osjetile u Podrinju u poljednjih stotinu godina.

Šire srebreničko područje u razdoblju od 9. do 15. stoljeća bilo je razdijeljeno među nekoliko župa: Vratar, Birač, Osat i Trebotić. Kroz dolinu rijeke Drine ide prometnica koja je povezivala jadransku obalu s Podunavljem. Deset dana jahanja udaljena od Dubrovnika, Srebrenica je u srednjovjekovnoj Hrvatskoj činila veoma važan prostor zbog vrijednih nalazišta plemenite rude, tako da su je posjećivali putnici iz svih krajeva svijeta, ostavljajući u srebreničkom kraju tragove različitih kultura. Zbog svog važnog trgovačkog i prometnog položaja i rudnih bogatstava, Srebrenica je privukla hrvatske trgovce, obrtnike i gospodarstvenike iz Dubrovačke Republike. Trgovci, obrtnici i gospodarstvenici dolazili su tamo onom važnom prometnicom, što povezuje Srebrenicu s Jadranom. Neki su u Srebrenici samo poslovali, a neki su se od njih i nastanili.

U predrgrađu ili podrgrađu tvrđave Srebrenika  nastala je naseobina, prava i izvorna kolonija tih hrvatskih poduzetnika iz Dubrovačke Republike. Osim tih poduzetnika i domaći su poduzetnici pridonosili gospodarstvu. Pisani dokumenti prvi put spominju Srebrenicu 1352. godine pred kraj vladavine hrvatskog bana Stjepana II. Za vladavine hrvatskog vladara iz Bosne Tvrtka I kraj je iznimno napredovao. Razvijenosti je pridonosila kovnica novca, vlastito sudstvo i pečat. Do konca 14. stoljeća postala je najvažnije rudarsko središte i najznačajnije  gradsko naselje istočnohrvatske banovine u Bosni. za napredak i važnost Srebrenic jako je bitan dolazak franjevaca u Srebrenicu. Oni su u te krajeve došli kao dušebrižnici Hrvata skupa s trgovcima iz dubrovačkih krajeva. Na neki je način potvrdio davno postavljenu granicu između istočne i zapadne civilizacije.

Provincija Bosna Srebrena ili Bosna argentaria formirana kao najistočnija naseobina franjevaca pokazala je značaj toga prostora  i potvrdila Drinu kao granicu između različitih kultura. U Srebrenici, po kojoj je vikarija, odnosno franjevačka provincija Bosna Srebrena dobila ime, tih je stoljeća postojao samostan i crkva. Srebrenički samostan bio je na glasu kao ugledan i vodeći. Samostan je iz 13. stoljeća. Prvi je franjevački samostan u Bosni i Hercegovini. Bio je rasadnik za sve druge samostane po Bosni i Hercegovini. Neko je vrijeme u Srebrenici bila i odgojna zajednica budućih fratara. Uz srebrenički, najvažniji samostani hrvatske banovine u Bosni tog doba bilisu samostani u Zvorniku, Ljuboviji i Teočaku. Godine 1394. tamo je sagrađena katolička crkva sv. Nikole koja je bila konkatedrala u vrijeme sjedinjenih biskupija Srebreničko visočke. Građena je u primorskom stilu. Po svemu sudeći, danas je vjerojatno sačuvana zidovima takozvane Bijele džamije. Dva su biskupa iz reda franjevaca djelovala u ovoj crkvi, a to su bili Stjepan Radošević  ( 1434 – 1439 ) i Toma Matić 1440. godine.

Srebrenička okolica imala je crkve u Sasama, Čaglju, Jasenovi i Lešnju. Crkva sv. Marije i gradska crkva sv. Nikole bile su franjevačke crkve. Dubrovački su poduzetnici bogato darivali darovima i oporukama samostan, novčano, u gotovom srebru, srebrnoj rudi, prihodima iz jama…Dubrovački arhiv spominje gradnju još jedne crkve u Srebrenici, ali ime zaštitnika nije poznato. Možda se radilo o novoj crkvi ili o obnovi franjevačke crkve koja je mogla nastradati u nemirima 1411. godine. Zahvaljujući konjukturi potražnje za srebrom u Evropi, Srebrenica je postala jedno od najrazvijenijih rudarskih i trgovačkih nselja u srednjovjekovnoj bosanskoj državi. Oko 1410. bila je pod vlašću hrvatskoga velikaša Hrvoja Vukčića Hrvatinića.

Veliki napredak i bogatstvo Srebrenice privuklo je pozornost njenog suverena hrvatsko ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog, kao i susjeda, vladara srpske despotovine Stefana Lazarevića. Promjeni vladara pridionio je uskogrudni carinik ugarsko  hrvatskoga kralja Žigmunda. Sve je više ometao dubrovačke trgovce i domaće stanovništvo proizvođače srebra. Posljedica je bila pobuna 1411. godine u kojoj su njegovi kraljevi vojnici porušili gradsko naselje. Zbog toga je u gradu osobno boravio sami kralj Žigmund. Vjerojatno je da je tad grad povjerio srpskom despotu Stefanu Lazareviću na upravu. Srebrenica je prvo bila u okviru kraljevskog lena, poslije u Zemlji Kovačevića.

Taj čin nije umirio stanovništvo, nego su se neredi nastavili. Despot ih je krvavo ugušio, a neke dubrovačke trgovce dao oskakatiti. Osorni čin prema dubrovačkim državljanima nije prošao nekažnjeno. Dubrovačka Republika je na to zapovijedila prekid svake trgovine i uz to je dio trgovaca otišao iz grada. Promjena srpskog vladara na prijestolju nije ništa riješila. Lazarević je umro 1427. i umjesto njega došao je despot Đurađ Branković koji nije bitno poboljšao stvari. Uskoro su se aktivirali hrvatski banovi Bosne i oni su preuzeli Srebrenicu pod svoju vlast. No, osmanska osvajanja postajala su sve izvjesnija svakodnevna realnost. Gospodarska djelatnost preživjela je ta turbulentna vremena uprave srpskih despota. Od 1431. do 1435. rastao je broj obrtnika i trgovaca iz Dubrovnika, bilo je mnogo zlatara, krojača, suknara i drugih, te se 1434. broj obrtnika i trgovaca skoro udvostručio.

Godine 1439.zabilježeno je prvo osmansko osvajanje Srebrenice. Hrvatski kralj i ban Bosne Stjepan Tomašević vratio ga je u hrvatski posjed 1444. godine. Na kraju su je zauzeli Turci 1462. godine. Do turskih osvajanja srebrenički kraj je crkveno pripadao ujedinjenoj Bosanskoj vikariji. U vremenu prije turskih upada i osvajanja Bosne, istočna Bosna imala je najviše katoličkih samostana baš uz samu Drinu, ali i sa srbijanske strane Drine. Iz toga vremena dokumentirani su crkve i samostani u Srebrenici, Zvoniku ( danas Zvorniku ), Solima ( danas Tuzli ), Gradovrhu i Labu kod Soli, Teočaku, Svetoj Mariji kod Biljine ( danas Bijeljine ), Bratuncu.

Posljedica osmanskih osvajanja u srednjem Podrinju bilo je zamiranje gospodarstva. Napustili su ju dubrovački i drugi poduzetnici, obrtnici i trgovci. Vremenom je od rudarskog, obrtničkog i trgovačkog grada Srebrenica postala obično rudarsko naselje bez ozbiljnijeg gospodarskog značenja. Smanjuju se obrtnički i ini poslovi i općenito opada broj katolika. Zbog toga je sve više osiromašivao ovaj utjecajni franjevački samostan. Usprkos tome, tijekom 16. stoljeća ( Franjo Gonsaga ) i 17. stoljeća ( Varadinac ), pa sve do nestanka samostana, srebrenički je samostan bio vodeće časti u franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj. Samostan je nestao 1688. godine. Osmanska osveta zbog poraza u Bečkom ratu ( 1683 – 1699 ) bila je pogibeljna za franjevce i cijeli hrvatski puk srednjeg Podrinja. Hrvati i njihovi franjevački dušebrižnici su zauvijek napustili samostan u Srebrenici, posljednje hrvatsko i katoličko uporište na Drini, te od 1687. do danas ne postoji više niti jedna veća hrvatska, niti katolička točka uz Drinu, a Srebrenica je bila ta posljednja utvrda i najjači bedem.

Osmanlije su nakon desetljeća naizmjeničnih smjena bosanske i osmanske vlasti zauzele Bosnu pohodom 1462. godine, koji je vodio sultan Mehmed II. Sami sultan smatrao je franjevce za predstavnike grada. Zato ih je osobno pohodio radi toga da se nastavi proizvodnja srebra. Izdao im je ahdnamu, odnosno posebnu Srebreničku ahdnamu. Mehmed II franjevcima je tom prigodom darivao “srebreni lakat”, za koji se pretpostavlja da je to vjerojatno neki relikvijar iz Dalmacije. Franjevci ga nisu smatrali za blagoslovljenog, pa su ga držali u blagovaonici. Sultanov dar ponekad je stvarao neugodnosti i teškoće franjevcima, jer su znatiželjni muslimani dolazili u franjevačku blagovaonicu vidjeti taj relikvijar. Mehmedov sin Bajazit potvrđuje očevu ahdnamu 1499. godine.

Popisu samostana i župa iz 1623. Srebrenici su područne župe Beograd i Smederevo. Pripadalo im je samo devet franjevaca. Četrnaest godina poslije toga biskup Jeronim Lučić zapisao je da je srebrenički samostan najsiromašniji zbog siromaštva okolnih katolika. Vizitacija Pavla Rovinjanina 1640. godine ubicirala je položaj samostana usred naselja. Vizitacija biskupa Maravića 1650. godine donosi bilješku o velikoj islamiziranosti dojučerašnjih katolika ovoga kraja. Srebrenički je samostan imao pod sobom samo ovo naselje, a 53 kuće i 379 katolika, dok je usporedbe radi, sutjeski samostan služio devet župa sa 2228 katoličkih kuća i 18940 katolika. Biskup Nikola Ogramić 24 godine poslije toga bilježi još veće smanjenje broja katolika Srebrenice i njene okolice. U njegovo vrijeme bilo je samo 25 katoličkih kuća u kojima je živjelo 125 katolika, a uz to biskup Ogramić bilježi i prisutnost nešto pravoslavaca, ali maje nego katolika. Pravoslavci u to vrijeme u 17. stoljeću nisu imali svoje crkve u Srebrenici. Muslimana je bilo u 120 kuća i 4 džamije.

Osmanska državna politika davala je povlašteni status pravoslavnoj Crkvi, koja je to obilato koristila za pritisak na Hrvate katolike. U srednjem Podrinju bilo je mnogo prelazaka katoličkih Hrvata na pravoslavlje oko Srebrenice, Zvonika ( Zvornika ) i Bratunca. Do konca 16. i 17. stoljeća mnogi su ovdašnji Hrvati katolici nestali zbog velikog egzodusa, masovno protjerani, pobijeni, a preživjeli su nasilno prevedeni na drugu vjeru, na islam, a oni siromašniji, što nisu imali kao bivši katolici što materijalno izgubiti kao bivši materijalno bogatiji katolici, umjesto na islam, prelazili su na pravoslavlje. I tako su ostali u kršćanstvu, ali ne zapadnog, nego istočnog obreda. Vremenom su i etnički putem srpskoga svetosavlja nacionalno srbizirani i sad su gorljivi velikosrbi i ogorčeni neprijatelji svega katoličkog i hrvatskog, iako su im i etnički preci Hrvati katolici.

Potkraj 17. stoljeća osjetio se već polako nadolazeći pad moći Osmanskog Carstva. Ono je prije toga već doseglo svoj vrhunac i od tad je imalo silaznu putanju. Već 1686. franjevački samostan u Srebrenici su muslimani zauzeli, jer su se bojali da ga ne zaposjedne kršćanska vojska, kojoj bi ova kamena građevina mogla poslužiti kao tvrđava i uporište. Tih su godina u tajnosti radi čuvanja ostali gvardijan Luka Kreševljak i dvojica franjevaca. Nada u oslobađanje kršćana postojala je 1688. i 1689. godine. Ovim se krajevima povlačila kršćanska vojska. Dolazak kršćana natjerao je osmanske snage u bijeg. S njima je pošao i gvardijan Kreševljak, kojemu su Osmanlije jamčile život “na vjeru.” Preostala dva franjevca nastavila su se skrivati. Osmanlijska riječ gvardijanu nije se pokazala iskrenom. Uskoro su ga ubili iz imovinskih motiva. Nadali su se da će kod njega naći novaca. Mijenjanje ratnih okolnosti i neizvjesnost opstanka u Srebrenici  dovelo je Osmanlije do odluke da ne drže samostan kao utvrdu, nego su ga odlučili zapaliti. Crkva i samostan su izgorili, a dvojica skrivajućih franjevaca spasili su se bijegom. Svaki se zaputio na drugi kraj. Jedan se potajice provukao do Dalmacije. Drugi je pošao s katoličkom vojskom koja se ovuda provlačila i produžio do Mohača u mađarskom dijelu Baranje. Tamo se u Mohaču i nastanio. Baranjski grad Mohač je namjerno izabrao, jer su srebrenički franjevci svojedobno djelovali kao misionari u obližnjoj Bačkoj. Ondje je podignuo mohački samostan.

U 18. i 19. stoljeću za Osmanlija i poslije za Austro – Ugarske, u Srebrenici je najčešće boravio redovnički i crkveni starješina za Bosnu i Hercegovinu. Podrinjski je kraj prema Garašaninovu planu Velike Srbije morao postati jedan od strateških ciljeva Kraljevine Srbije. Prema tom srpskom velikodržavnom projektu, plan je bio da će sve na području 50 kiloimetara zapadno od rijeke Drine biti čisto srpsko i to pod svaku cijenu. Jovan Cvijić je oblikovao prijedlog etničkog čišćenja podrinjskih krajeva u vrijeme aneksijske krize u Bosni i Hercegovini 1908. godine. Da bi Austro Ugarska dobila suglasnost Srbije za pripajanje Bosen i Hercegovine, Cvijić je predložio neka to Srbija uvjetuje time da se Srbiji ustupi Podrinje, “odnosno koridor duž njene istočne granice dubine oko 50 kilometara sa 12 srezova i površinom preko 10 000 četvornih kilometara.” Zapadna granica Podrinja bila bi razvodnica rijeka Drine i Bosne pod izlikom “prometnih razloga.” Južni dio tog koridora išao bi duž puta Foča – Trebinje i izašao bi na Jadran u Sutorini u Trebinjskom srezu. Taj je projekt služio Srbiji da svoju saveznicu Kraljevinu Crnu Goru izolira od Austro Ugarske, a Novopazarski sandžak od Bosne i Hercegovine. Jovan Cvijić je u svojem traktatu naglasio da se vojnom silom mora riješiti srpski problem. Taj projekt srpskoga velkodržavlja i traženja vlastite sreće u tuđoj nesreći gaženjem preko lješeva nesrpskih naroda doživio je vrhunac u dvadesetom stoljeću. Posebno su njegove najteže i najgore posljedice osjetili 1995. godine upravo stanovnci Srebrenice, potomci davno islamiziranih Hrvata srednjega Podrinja, a danas samoproglašeni narod Bošnjaka, koje u čelični i smrtonosni zagrljaj velikosrba ponovno vuče duhovno srbizirana  i lažna politička elita muslimana u Bosni, predvođena vješto prikrivenim muslimanskim velikosrbinom, prijetvornim i vjerolomnim Bakirom Izebegovićem – Živkovićem. Upravo je otac Bakira Živkovića ili izmišljenoga prezimena Izetbegovića, dakle Alija Živković aka Izetbegović za velike novce i prodao Srbima Srebrenicu 1995. godine, svjesno žrtvujući vlastiti narod pod koljačkom kamom Ratka Mladića. I zbog toga Alija Živković – Izetbegović nije ništa manji ratni zločinac i neprijatelj njegovih Bošnjaka muslimana od dokazanog i ovejanog ratnog zločinca i grobara Srebrenice Ratka Mladića.

Dragan Ilić

HOP