Antun Babić
HOĆE LI EKSTREMNO SRPSTVO IZAZVATI NOVI SVJETSKI RAT?
U samom početku najoštrije javno osuđujem ubojstvo islamskih vjernika u dvije džamije u Christchurchu na Novom Zelandu, u kojem se ubojica hrabrio pjesmom o doživotno osuđenom srpskom ratnom zločincu Radovanu Karadžiću. Nažalost, to je samo znak vremena u kojem živimo i koje je pred nama ako se širitelji preseljavanja svjetskog stanovništva i globalizma, kao što su Soros, Macron, Merkel, a na nižim razinama Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković, ne probude navrijeme. O mogućnosti pojave sukoba između domicilnog bijelog stanovništva i doseljenika upozoravao sam svoje prijatelje u Australiji, a i širu obitelj, prije više od dvadeset godina. Svi su mi se smijali i mislili da ne znam što govorim te da takvo nešto nije moguće. Mislim da u zadnje vrijeme svakodnevno mijenjanju svoja dotada nepoljuljana stajališta te da nisu više previše sigurni kako se svjetski trendovi nasilja i terorizma neće proširiti i na Australiju i Novi Zeland.
Gdje je tu veza s ekstremnim srpstvom i nama Hrvatima? Krenimo redom. U počinjenju svojeg velikog zločina, terorist Brenton Tarrant hranio se i hrabrio pjesmom o srpskom ratnom zločincu Radovanu Karadžiću. Prvi put nakon Mladićeva pokolja muslimana u Srebrenici cijeli je svijet ponovno obišla vijest o povezanosti pokolja u džamijama u Christchurchu s genocidnim i ekstremnim srpstvom.
Da bi ublažio teške posljedice velikosrpske agresije i genocida u Srebrenici i Vukovaru, srpski državni vrh u zadnjih je nekoliko godina sustavno gradio priču i sliku o nama Hrvatima kao koljačima i genocidnom narodu, u čemu su se najviše služili fabriciranim podacima i pričama o žrtvama u logoru Jasenovac tijekom Drugoga svjetskog rata. Ne treba posebice ni naglašavati da su u toj zločinačkoj kampanji protiv današnje hrvatske države i hrvatskog naroda imali, a još uvijek i imaju, neobjašnjivo veliku pomoć Pete kolone u Hrvatskoj, u kojoj ne prednjače samo Srbi i malobrojni hrvatski Židovi, nego i brojni hrvatski takozvani intelektualci lijeve i projugoslavenske orijentacije.
U isto vrijeme dok je iz Beograda stizala topovska paljba zbog izmišljene hrvatske “ustašoidnosti”, u Hrvatskoj su pokrenute ofenziva i protuofenziva Pete kolone i hrvatskoga državnog vrha protiv pozdrava Za dom spremni, istine o logoru Jasenovac, koja je u zadnje vrijeme počela snažno prodirati u široku javnost, da bi nakraju od Katoličke crkve u Koruškoj došao neočekivan i neobjašnjiv nokaut. Naime, ona je ove godine hrvatskim biskupima zabranila vođenje sv. mise za bleiburške žrtve. To je čin bez presedana, koji će imati znatne posljedice i za samu Katoličku crkvu u Hrvatskoj, što je i bila namjera takve odluke. Nema tu nikakve slučajnosti. Iako sam praktičan vjernik, ipak sam, kao politolog za međunarodne odnose, gotovo uvjeren da ta sablažnjiva odluka nije donesena bez “blagoslova” Vatikana. To snažno upućuje na činjenicu da živimo u čudnom vremenu i da Katoličkoj crkvi više nisu važne ni neupitna tisućgodišnja lojalnost Hrvata katolika ni neupitna hijerarhijska poslušnost Katoličke crkve u Hrvatskoj Svetoj Stolici. Možemo samo razmišljati o tomu što bi bilo s međunarodnim priznanjem Republike Hrvatske 1992. da je tada na čelu Katoličke crkve bio papa Franjo, a ne Ivan Pavao II., kojemu dugujemo vječnu zahvalnost za njegovu ulogu u procesu međunarodnog priznanja sadašnje hrvatske države.
Pokolj na Novom Zelandu
Naš narod kaže kako ima Boga. I baš kad su orkestrirana velikosrpska propaganda u Srbiji i petokolonaška u Hrvatskoj dosegle svoj vrhunac te kad se očekivao novi i još teži udarac hrvatskoj državnosti, na Novom Zelandu u džamijama se dogodio strašan zločin i teroristički čin. U ničim neizazvanom pokolju zločinac, Australac britanskog podrijetla hladnokrvno je ubio pedeset islamskih vjernika tijekom bogoslužja u dvije džamije. Kao što se i očekivalo, protuhrvatski mainstream mediji odmah su se požurili potražiti poveznicu između australskog terorista i Hrvatske, samo zato što je taj zločinac prošao kroz Hrvatsku na svojem putovanju po Europi.
Više nije pitanje hoće li doći do totalnoga svjetskog rata, nego kada će se on proširiti. Kao što je papa Franjo rekao: “Treći svjetski rat već je počeo”.
Zbog sve očitijeg opadanja moći SAD-a kao jedine svjetske supersile, u zadnje smo vrijeme svjedoci naglog porasta tenzije između NR Kine, koja ima dugoročni plan zamijeniti Amerikance u ulozi svjetskog hegemona, i Trumpove administracije, koja je proklamirala novu američku unutarnju i vanjsku politiku sloganom “America first”. Prema nekim istraživanjima, u ljudskoj povijesti u većini slučajeva veliki su se ratovi događali upravo u razdobljima kad je vladajuća svjetska sila pokušavala obraniti svoj status pred nadirućim i naglo rastućim izazivačem. Danas je sve više stručnjaka koji predviđaju da bi do novoga svjetskog rata mogli doći između rastuće NR Kine i, u globalnom smislu, sve manje utjecajnih Sjedinjenih Američkih Država, koje će nastojati obraniti svoj donedavno neupitan status svjetskog hegemona.
Međutim, teško je povjerovati da će do tog rata doći zbog iznenadnog napada SAD-a na NR Kinu, s obzirom na to da je NR Kina vrlo oprezna. Naime, NR Kini treba barem još dvadesetak godina svjetske stabilnosti kako bi završila svoj uspon i vratila se na mjesto koje joj “povijesno pripada”. Događaji iz prošlosti upozoravaju nas na to kako su svjetski ratovi počinjali na rubovima regionalnih i globalnih tenzija. U povijesti čovječanstva mnogo je presudnih trenutaka za koje možemo reći da su promijenili tijek prošlosti i skrenuli čovječanstvo na novi put. Možda jedan od najpoznatijih ovakvih događaja bio je atentat na austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda u Sarajevu 28. lipnja 1914. godine. Atentator je bio bosanski Srbin i član terorističke organizacije “Mlada Bosna” Gavrilo Princip. Kasnijom rekonstrukcijom atentata došlo se do zaključka da je Srbija bila umiješana u pripremanje tog atentata, što je dovelo do toga da je Austro-Ugarska mjesec dana kasnije objavila rat Srbiji, a to je ubrzo potom dovelo do izbijanja Prvoga svjetskog rata.
Atentat u Beogradskoj skupštini
Sklonost jednog dijela srpske političke elite da se služi nasiljem i atentatima još se jedanput pokazala kad je po nalogu srbijanskog kralja Aleksandra atentator Puniša Račić u Narodnoj skupštini u Beogradu 20. lipnja 1928. godine smrtno ranio tadašnjeg vođu hrvatskog naroda Stjepana Radića. Bio je to povod za osnivanje ustaškog pokreta u Mađarskoj i za kasnija ratna sukobljavanja između nas Hrvata i Srbijanaca, koji su svim silama željeli zadržati Hrvatsku u svojem vlasništvu. Veliko je pitanje kako bi se odnosi između Hrvata i Srbijanaca razvijali da u srbijanskom narodu nisu postojali ljudi i organizacije koji su sve probleme rješavali pribjegavanjem sili. Stjepan Radić i Hrvatska seljačka stranka izgrađivali su nacionalnu svijest dotada veoma razjedinjenog i politički neukoga hrvatskog naroda. Bilo je samo pitanje vremena kad će, pod pritiskom snage i nenasilne politike, doći do razlaza između Hrvata, koji su bili nasilno ugurani u zajedničku državu, i Srbijanaca, koji su tu državu dobili na dar od zapadnih saveznika 1918. godine.
Opasno postrojavanje četnika u Višegradu
Nažalost, nedavnim postrojavanjem četnika u Višegradu imamo novi nagovještaj srpskog radikalizma i planova da se stvari u Bosni i Hercegovini, a potom ponovno i u Hrvatskoj, rješavaju silom. Bosna i Hercegovina danas su vjerojatno najopasnije žarište u Europi koje može izazvati najprije regionalni, a potom i širi rat. Kao i uvijek u zadnja dva stoljeća, Beograd sjedi na dvije stolice kad je riječ o odnosima s velikim silama. Za razliku od nas Hrvata, Srbijanci su u trenu spremni promijeniti saveznika i okrenuti leđa dotadašnjim “prijateljima”. Postrojavanje četnika u Višegradu nije tako bezazleno kako ga neki hrvatski političari i mediji prikazuju. Pozivam na maksimalan oprez i na jačanje hrvatskih obrambenih sposobnosti. Dođe li do novoga svjetskog rata, velike će članice NATO saveza, sukladno primjeni politike realizma, najprije voditi brigu o obrani svojeg teritorija, a mi Hrvati ovoga puta moramo spremno dočekati svaki mogući razvoj situacije, pa i onaj najnepoželjniji.
Nemojmo se više ustručavati u svijetu upozoravati na sklonost dijela srbijanskog naroda i njegovih vođa da izazovu ne samo regionalni, nego i svjetski rat ako smatraju da je to u njihovu interesu. Srpski vođa i terorist u Bosni i Hercegovini Radovan Karadžić postao je idol međunarodnih terorista. Mi Hrvati moramo to iskoristiti kako bismo pokazali svoju miroljubivost te protivljenje korištenju sile u rješavanju međunarodnih i međuetničkih sukoba u svijetu.
HOP
