U Srijemu je u Petrovaradinu 16. listopada 1801. rođen Josip Jelačić, koji je kasnije postao slavni hrvatski ban. Međutim, istodobno započinje barokizacija preostalih srednjovjekovnih crkava i gradnja baroknih crkava, samostana, dvoraca i palača. Unutar zidina baroknih franjevačkih samostana u franjevačkim učilištima počinju nicati književni i znanstveni spisi na hrvatskom i latinskom jeziku. Zbog svoga položaja na krajnjem istoku Hrvatske, kao i zbog turske okupacije koja je trajala gotovo više od dva stoljeća, Srijem se uključio razmjerno kasno u hrvatsku literaturu. Kada se u 18. stoljeću srijemski pisci pojavljuju na hrvatskoj literarnoj pozornici, zlatno doba hrvatske renesanse i barokne književnosti s velikanima poput Petra Hektorovića, Marina Držića, Ivana Gundulića, Ivana Bunića Vučića su već duboka i daleka prošlost.
Dvadesetak pisaca koji u 18. stoljeću djeluju u srijemskim franjevačkim samostanima i učilištima u Vukovaru, Iloku i Petrovaradinu rijetko se spominju u pregledima hrvatske književnosti. Oni svjedoče o neprekinutoj hrvatskoj nazočnosti na srijemskom tlu, jer polovica od njih su domaći sinovi iz Vukovara, Šarengrada, Iloka, Tovarnika, a drugu polovicu tvore došljaci, profesori na srijemskim franjevačkim učilištima, uglavnom Hrvati iz Slavonije, te stranci koji su pisali na latinskom jeziku.Pojedini srijemski pisci 19. stoljeća i oni koji su to djelovanjem u Srijemu, doista su nezaobilazni u povijesti hrvatske pisane riječi. Za razliku od prethodnoga 18. stoljeća, 19. je stoljeće vrijeme sekularizirane literature, koju pišu i duhovnici, to je vrijeme preporodnih strujanja, no unatoč tome, didaktičnost u književnim djelima tih autora manje je naglašena nego u 18. stoljeću, iako mnogi od njih još uvijek vuku neliterarno breme prosvetiteljstva.
Zamjećuju se u stvaralaštvu srijemskih pisca stanovite crte samo njima svojstvene, kojih nema u drugih hrvatskih književnika. Naravno, to su prije svega srijemska motivika, tematika i problematika, zatim jezične posebnosti glede lokalizma. No, u srijemskih pisaca, motreći ih u cjelini, ima i nekih drugih osobitosti. Jedna je od njih humoristična i satirična crta, koju uočavamo kod Korajca, Adalberta Kuzmanovića, Inhofa, Ante Benešića, Ise Velikanovića, Matoša, Ferde Stražimira Kulundžića, Bertića, tako da su satira i humor izrazita obilježja ponajboljih srijemskih pisaca 19. i 20. stoljeća, poglavito onih koji su pripadali širem krugu hrvatske moderne. Jednako kao i pisci 18. i 19. stoljeća, i književnici našega suvremenoga vremena, uglavnom potpuno uključeni u suvremena literarna htijenja, iako različitih svjetonazornih i izražajnih tendencija, obogaćuju hrvatsku književnost u cijelosti i svjedoče hrvatsku nazočnost u Srijemu, njegovo neosporivo hrvatstvo i njegov hrvatski duh.
U daljoj povijesti,krajem 20. vijka, točnije 1881. i ukinućem Vojne krajine, Srijem je u cijelosti državnopravno pripojen matici Hrvatskoj, što utječe na buđenje hrvatskog duha u javnoj sferi. Hrvatski jezik je posao službeni, a pokreće se tada i hrvatska nakladnička djelatnost u Srijemu. U Vukovaru je pokrenut list Srijemski Hrvat, list za politiku, kulturu i zabavu. U to vrijeme osnovana su i prva pjevčka, kao i kulturna društva, čitaonice i školske zadruge. Zbog političkih prilika i teritorijalne pripadnosti Hrvatskoj, razumljivo je što se najveći broj hrvatskih književnika na tertoriju današnje Vojvodine na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće nalazio i djelovao puno više u Srijemu, nego u Bačkoj i Banatu. I tamo je bilo hrvatske pisane riječi, ali znatno manje nego u Srijemu.
Dragan Ilić
HOP
