ISTINA MORA BITI DOSTUPNA SVAKOME
Intervju s Romanom Leljakom, istraživačem komunističkih zločina
Prije nekoliko dana pretraživao sam po Internetu i naišao na vrlo zanimljivu WEB stranicu – www.leljak.eu.
Ušao sam u stranicu i pregledao njezin sadržaj. Na stranici je omogućeno besplatno gledanje dokumentarnih filmova „MARIBOR: NAJVEĆE STRATIŠTE HRVATA“ i „MIT O JASENOVCU“, čiji je autor gospodin Roman Leljak.
Pored ova dva filma najavljen je i skori izlazak filma „DJECA 1941.-1945. Tim povodom odlučio sam obaviti karatak intervju s gospodinom Romanom Leljakom. Mislim da nije potrebno donositi njegovu biografiju jer je on poznat našem čitateljstvu, a oni koji o njemu žele saznati više mogu to pronaći upravo na ranije navedenoj internetskoj stranici.
Gospodine Leljak u zadnje vrijeme niste toliko prisutni u Hrvatskoj. Koji je razlog tomu?
Prije svega želim pozdraviti sve Hrvatice i Hrvate, a naročito one koji već duže prate moj rad i daju mi potporu, kako moralnu tako i materijalnu. Bez te potpore bilo bi teško ostvariti sve ovo što činim kako bi istina izašla na vidjelo.
Pitate me zašto trenutno nisam toliko prisutan u Hrvatskoj. Na prošlim izborima za načelnike općina u Sloveniji i to u drugom krugu pobijedio sam te postao načelnik Općine Radenci. Ta moja nova dužnost je vrlo odgovorna i sam joj se posvetio gotovo u potpunosti, osobito u ovom periodu kada je nužno donijeti Proračun općine. To dakako ne znači da i dalje ne radim na rasvjetljavanju istine o žrtvama komunističkog režima u i nakon II. Svjetskog rata. Dakako vremena imam malo no ne odustajem od daljnjeg rada.
Povod ovog našeg razgovora je Vaša nova web stranica www.leljak.eu . Kako to da ste se odlučili na to s obzirom da dajete mogućnost besplatnog gledanja vaša dva dokumentarna filma „MARIBOR: NAJVEĆE STRATIŠTE HRVATA“ i „MIT O JASENOVCU“?
Za to postoji više razloga. Kao prvo te dokumentarne filmove, kao i neke druge, nisam radio radi novca već kako bi obične ljude upoznao s monstruoznom istinom o ratnim i poratnim događajima, istini koja je desetljećima bila brižno skrivana. Kao čovjek dužan sam svjedočiti istinu do koje sam došao istraživačkim radom. Moji filmovi napravljeni su na temelju dokumenata do kojih sam došao u arhivima u Hrvatskoj i Srbiji te u nekim drugim državama ex Jugoslavije. Oko oba filma, a osobito oko filma „MIT O JASENOVU“ podigla se velika prašina. Oni koji osporavaju ovaj moj autorski rad svjesni su da je nastao na temelju postojeće dokumentacije no ne žele prihvatiti istinu. Svakom je jasno kojem djelu društva i ideologiji oni pripadaju te koji su razlozi ne prihvaćanja istine.
Zašto sam filmove dao za gledanje besplatno? Vidite knjiga i film u oba slučaja koštaju 150,00 kuna. To je bika minimalna cijena s kojom se može pokriti dio troškova oko izdavanja, a s obzirom na nakladu kao i plaćene iznose za dokumentaciju i filmske zapise. Svjestan sam kako je 150,00 kuna u ovom trenutku puno novca za veliki dio puka pa sam odlučio dopustiti besplatno gledanje. Vjerujem da će oni koji mogu i dalje kupovati filmove i knjige narudžbom preko ovo moje web stranice kako bi ih ostavili za buduća pokoljenja.
U jednom od svojih predavanja naveli ste kako će te objaviti tu dokumentaciju kako bi bila dostupna svima, a osobito mladim znanstvenicima. Kad će te to učiniti?
Uz ove dokumentarne filmove izdao sam i istoimene knjige u kojima se nalazi dio dokumentacije kao potvrda izrečenom. U knjizi „MIT O JASENOVCU“ dao sam vrlo kratak uvod i knjiga koja ima 393 stranice donosi ogroman broj dokumenata, njih oko 400 stotine. Zašto sam to učinio?
Pitanje logora u Jasenovcu i lažnog mita o počinjenim zločinima od strane Hrvata ideološka je tvorevina kojom su komunisti uvijek željeli držati hrvatski narod odgovornim za nešto Hrvati nisu počinili u obimu u kojem se to navodi. Niti jedan logor na svijetu nije dobro mjesto i nema onoga logora u kojem nisu počinjeni neki zločini pa tako i u Jasenovcu. Zločin je zločin i tako ga treba promatrati. On nema nacije i opravdanja, ali isto tako i lažno optuživanje u svrhu ideoloških ciljeva nema i ne smije imati opravdanje.
Moderni hrvatski povjesničari poput Goldsteina izjavili su kako se žrtve Bleiburga, Hude Jame i Jasenovca ne mogu uspoređivati, a što nitko ne želi. Žrtve su žrtve.
Na taj način je vjerojatno želio reći kako su na Bleiburgu i Hudoj Jami svi bili krivi, iako to nije nikada dokazano u sudskoj postupku, a istovremeno optužiti Hrvatsku za počinjenje zločina u Jasenovcu i to na temelju lažnog mita fabriciranog od strane komunista..
Objava dokumentacije zahtjevna je s obzirom na način na koji se treba prezentirati. To zahtjeva prilično mnogo vremena kojeg ja u ovom trenutku nemam no kao što ste do sada vidjeli ja svoja obećanja izvršavam.
Na stranici ste objavili skori izlazak filma „DJECA 1941. – 1945.“ Kad bi to moglo biti?
Vidite, pitanje djece na prostoru Jugoslavije od 1941. do 1945. me zainteresiralo radi moje senzibilnosti prema djeci. Kao otac dobro znam što je to ljubav i briga o djeci. Upravo zato smatram stravičnim živote i stradanja djece u navedenom periodu. Ta mala i krhka bića nisu smjela osjetiti zlo rata i stradanja s bilo čije strane. Upravo zato sam odlučio napraviti ovaj film.. Taj film mora biti upozorenje svima kao je zločin prema djeci najstrašniji zločin i kako se takvo što više nikada ne smije ponoviti. Kao vjernik i vi znate što je Isus rekao: „Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25,45). Za ovaj film odabrao sam izreku Fjodora Dostojevskog: „Svi ideali svijeta ne vrijede suze jednog djeteta“.
Iako nije vezano direktno na ovaj intervju možete li nam reći svoje mišljenje o trenutnom prijeporu u Hrvatskoj između PETOKRAKE i pozdrava „ZA DOM SPREMI“
Pod PETOKRAKOM počinjen je stravičan zločin na hrvatskim narodom za vrijeme i nakon II. Svjetskog rata. Hrvati se od tog zločina neće nikada demografski oporaviti. Ono što je najstrašnije je to kako je istina o tim zločinima još uvijek nepoznata i nedovoljno istražena. Prema Rezoluciji 1481 Hrvatska je trebala suočiti se s tom činjenicom i osuditi sve totalitarne režime što do današnjeg dana nije učinila na primjeren način.
Pozdrav „ZA DOM SPREMNI“ koristio se u NDH i u Domovinskom ratu pri agresiji srbočetničkog agresora na Hrvatsku i i to između ostalog pod onom istom petokrakom iz II. Svjetskog rata. Taj pozdrav, koliko je meni poznato, nalazi se u grbu postrojbi dragovoljaca HOS-a, koja su bile legitimne postrojbe Hrvatske vojske. Pod tim ratnim pokličem izginuo je cvijet hrvatske mladeži braneći svoju Domovinu. Apsolutno je ne logično zabraniti sada taj legitimni grb jedne ratne postrojbe koji je danas legitimni grb udruge HOS-a. Čini li se vama logičnim da se smije nositi i slaviti grb – znamen agresora, a da se ne smije slaviti i nositi grb vaš postrojbe koja je obranila zemlju od agresije. Meni se ne čini. Taj poklić ili pozdrav, kako god hoćete, u ovom domovinskom ratu korišten je časno i vojnički i ne može mu se nametati nikakve optužbe.
Što mislite o zabrani misnog slavlja u Bleiburgu?
Velika je glupost zabranjivati mise za bilo kim a osobito za tolikim nevinim žrtvama kao što su to Bleiburške žrtve. Mise zadušnice služe se za mrtve kako bi im se pomoglo dušama u čistilištu na putu pred Boga i njegov sud. To je ako hoćete prije svega civilizacijski čin opraštanja od najmilijih a ujedno i molba očišćenja njihovih grijeha koje su eventualno počinili. U svakoj masi može se naći neka budala koja se ne ponaša u skladu s trenutkom i običajem no to su pojedinci. Toga je bilo i uvijek će biti. Zato postoje redari i policija koji će takvu osobu udaljiti i poduzeti sve druge potrebite mjere i zakonom predviđene radnje. Ne može se na temelju jedne ili nekoliko takvih budala generalno osuđivati skup, organizatora ili pak čitav hrvatski narod.
Zahvaljujem Vam se na vremenu koje ste odvojili za ovaj intervju. Ne ljutite se zbog ova dva posljednja pitanja jer nas je zanimao Vaš pogled na to s obzirom na vaša saznanja i istraživački rad. Želim Vam puno uspjeha u vašim poslovima kao i obiteljske sreće i zadovoljstva.
Hvala i Vama što ste me posjetili i vidimo se na predstavljanu filma „DJECA 1941. – 1945.“. Sretan Vam put unatrag u Hrvatsku.
Zoran Čapalija
HOP
