Središnja Bosna hrvatski i katolički iskon bosanskih Hrvata i dokaz izvorne nacionalne, vjerske i državnopravne hrvatske pripadnosti srednjevjekovne Bosne
Travnička kronika istrajnosti,opstojnosti i nesalomivog duha Hrvata u dolini Lašve
Zenica tvrda stijena hrvatskih pradjedova i mjesto gdje se 8. travnja 1203. hrvatski ban iz Bosne Kulin skupa sa sljedbenicima odrekao javno bogumilske hereze, javno se pokajao, ispričao se Rimskom papi i vratio se zajedno s cijelim bosanskim pukom katoličanstvu.
U središtu travničkog kraja u srednjem vijeku nastala je župa Lašva. Tu je tijekom druge polovice 11. stoljeća izgrađen stari grad, te tvrđava koja se uzdiže iznad današnjega grada Travnika. Radi povoljnoga zemljopisnog i općenito i važnog strateškog položaja, Travnik je bio na raskrižju važnih prometnica i karavanskih puteva od najranijih vremena. Glede toga, podignuta je zarana i obrambena tvrđava kaštel. Gradnja kaštela može se s pravom uzeti i kao začetak podizanja grada Travnika. Ubrzo je Travnik postao iznimno bitnim upravnim, političkim i gospodarskim središtem šireg područja središnje Bosne. U predtursko vrijeme kad su u njemu živjeli samo Hrvati katolici, Travnik je bio na posjedima hrvatskoga plemića, vojvode i vojskovođe Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Krajem 14. stoljeća usljed povećenih migracijskih kretanja, došlo je do još većeg priljeva hrvatskog katoličkog puka u grad Travnik, većem nego na ostalom području travničkoga kotara.
Sama župa Lašva s Travnikom kao glavnim središtem, u pisanim dokumentima iz 1244. goidne spominje se u popisu biskupskih posjeda. Hrvatska župa Lašva u srcu Bosne protezala se cijelim krajem doline rijeke Lašve i njezinih pritoka, a u upravnom pogledu pripadala je Gornjoj Bosni. Drugi povijesno važan pisani izvor o župi Lašva datira iz 1380. godine. Tada je kralj Bosne Hrvat Tvrtko I uputio pismo hrvatskome velikašu iz Donjih kraja ili današnje zapadne Bosne, Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću, kojim ga imenuje velikim vojvodom i daruje mu tom prigodom kao leno ili srednjevjekovni valadarev dar, u vlasništvo Bilu, Trebeušu i Lupnicu, pripadajuća mjesta župe Lašva. Krajem 14. stoljeća župom Lašva je upravljao bosanski plemić Hrvat Batalo, koji je bio dvorski dostojanstvenik s titulom “tepčija”, što znači odgojitelj mladih plemića. On je živio u vrijeme slabljenja i opadanja moći bosanske države, točnije u vrijeme vladavine kralja Dabiše, Jelene Grube i početkom u doba vladavine kralja Ostoje. Sve su to bili vladari hrvatske krvi i katoličke vjere i rođeni na tlu istočnohrvatskog Kraljevstva Bosne. Batalo je držao u svojim rukama i utvrdu Toričan. Njene ruševine postoje i danas i mogu se zamijetiti kod sela Varošluk u blizini danas islamiziranog Turbeta, nekad u srednjem vijeku hrvatskog i katoličkog uporišta iz kojeg je hrvatski plemić iz Bosne Batalo u svoje vrijeme gospodario cijelim krajem. Konačno, treći povijesno značajan spomen župe Lašve iz predturskog doba je onaj iz vremena hrvatsko ugarskoga kralja Sigismunda oko 1400. godine, gdje on hrvatskome velikašu Vuku iz župe Lašva, sinu Nikole Drusića iz Guče Gore, dodjeljuje kao nagradu imanje Paka, odnosno današnji Pakrac u Slavoniji.
Na tridesetom kilometru od Travnika je grad Zenica. Povijesno je za hrvatski narod u Bosni najpoznatija po davno održanom Saboru na Bilinu polju, gdje su se 8. travnja 1203. u nazočnosti hrvatskoga bana iz Bosne Kulina on i njegova najbliža svita slijednika bogumula, kršćanske hereze, odrekli krivovjerja, zatražili oprost grijeha od vrhovnoga poglavara Katoličke crkve i dali prisegu na vječnu vjernost cijeloga bosanskoga puka katoličkoj vjeri. Iz trinaestoga stoljeća iz povijesti hrvatske Zenice na obalama rijeke Bosne, bitno je istaknuti još i povijesno važnu povelju hrvatsko – ugarskoga kralja Bele IV, obznanjenu u Zenici. Sadašnji naziv grada Zenice vezan je za 20. ožujka 1436. godine, a kasnije se Zenica razmjerno često spominje i u seriji pisanih dokumenata u svezi odnosa Bosne i Dubrovačke Republike.
U razdoblju srednjega vijeka, što je prethodilo turskoj okupaciji hrvatske Zenice, godine 1370. spominje se naselje Klopče, kao i hrvatska obitelj toga imena. Na dan 8. siječnja 1404. godine bosanski did iz hrvatskih Janjića kraj Zenice poslao je depešu dubrovačkome knezu Vlahu Sorkočeviću. U zeničkom naselju Varošišće otkopana je katolička crkva iz srednjeg vijeka i franjevački samostan Sv. Marije, koju je gradio kipar Ivan Hrelić, učenik Juraja Dalmatinca. Vrijeme političke samostalnosti srednjovjekovne Bosne u izravnoj je vezi sa Zenicom, prije svega Gradješinom pločom i aktom abjuracije, čime je dopunjeno Kulinovo vrijeme, ali istaknuta i naglašena činjenica političke moći. Blizina utvrđenoga hrvatskoga grada Vranduka u dolini Bosne, sjedište bosanskih kraljeva hrvatskih katolika, te Janjića i hiže dida bosanskih krstjana sa stećcima u Puhovcu i Pojskama, nekoliko pisara i graditelja, pored svega ostalog, dodatno daju na značaju zeničkome kraju u srednjem vijeku. Osobito je bio važan za povijesni razvoj bosanskih Hrvata. Samim imenom, što vodi etimološki porijeklo od serije izvedeinica imena Bistua Nuova iz rimske epohe, te iz slavenskog perioda Bilino polje i Brod, naposljetku i Zenica od 20.ožujka 1436. godine taj povijesni hrvatski grad u srcu Bosne vezan je jakim i neraskidivim karikama za povijest Hrvata središnje Bosne. Zenica je kao i Travnik i sva druga veća mjesta i gradovi središnje Bosne imala sve do prvih desetljeća nakon Drugog svjetskog rata imala u samoj gradskoj jezgri relativnu hrvatsku i katoličku većinu. To se u uvjetima tiranije nad Hrvatima Zenice i Travnika nakon 1945, a osobito nakon rata u Bosni od 1992. do 1995. drastično izmijenilo na štetu Hrvata, te danas Zenica nema hrvatsku etničku i katoličku vjersku “krvnu” sliku kakvu je gotovo čitavo tisućljeće s ponosom imala i time se dičila.
Dragan Ilić
HOP