U Srbiji zemlji bezakonja i beznađa uobičajeni su i gotovo svakodnevni fizički nasrtaji na osvjedočene političke neistomiškljenike zloglasnog i kriminalnog režima Aleksandra Vučića. Jedan u nizu takvih teških izgreda dogodio se kasno sinoć u samome centru Beograda. Rodoljub Šabić, bivši dugogodišnji povjerenik za informacije od javnog značaja Srbije nasred Sremske ulice blizu samoga gradskog centra mučki je i podlo fizički napadnut. Dvojica srednjovječnih muškaraca su nasrnuli šakama na Šabića i nanijeli mu ozbiljne ozljede glave, pri čemu su mu raskrvarili arkadu. Iste večeri Šabić je na svome instagramu postavio fotografiju svoje krvave glave, sa čijega je lijevog obraza tekla rijeka krvi. Policija je napravila očevid, uhitila dvojicu nasilnika, ali je znakovito da je Šabić u potpisanom policijskom izvidu u policijskoj postaji dao djelomično proturječan iskaz u usporedbi s onim što je prvotno objavio na svome instagramu i što su tako prenijeli i mediji. On je zapravo nedvosmiseno poručio kako osobno ne vjeruje da je posrijedi politička osveta i odmazda režima, premda je ostao pri tome da su ga dvojica ljudi fizički napali, izudarali ga i nanijeli mu ozbilje tjelesne ozljede u predjelu glave. Ukazana mu je liječnička pomoć i Šabić je stigao doma.
No, tijekom dana pristizala su proturječne vijesti i medijska izvješća o ovome teškom incidentu, očito s političkom pozadinom, unatoč Šabićevu neuvjerljivom pokušaju demantija da iza svega toga ne stoji odmazda banditskog i razbojničkog vlastodržačkog mafijaškog kartela. Dugo je već Šabić i u vrijeme obnašanja dužnosti povjerenika za informacije od javnog značaja, bio na meti svih Vučićevih strogo kontroliranih medija, da bi se ovaj slučaj mogao ocijeniti kao jedan običan incident na ulici. Svi mediji blisku Vučiću već godinama su protiv Šabića vodili intenzivnu političku kampanju, koja je povremeno prerastala u pravu hajku na čovjeka. Optuživali su ga potpuno neutemeljeno da je uz također bivšega ombudsmana Sašu Jankovića, upravo on ostao na dužnosti neovisnog državnog službenika kao potajni politički adut prijašnje vlasti, koja ga je nakon 2000. godine i svrgavanja diktatora, fašista, ratnog zločinca i agresora na Hrvatsku i BiH Slobodana Miloševića, ustoličila na to mjesto. Vučićeva vlast, njegovi politički i medijski sateliti spočitavali su Šabiću da je produžena ruka političkog djelovanja Demokratske stranke, okosnice prijašnjih srbijanskih vlasti od 2000 – 2012. te da kriomice zlouporabljuje dužnost povjerenika za informacije od javnoga značaja, navodno, neselektivnim pristup i tobože uvijek u korist sadašnje oporbe, a na štetu predstavnika i pristaša Vučićeve SNS stranke i ostalih koalocijskih partnera vladajuće srbijanske stranke. Premda Šabić nikad, barem javno, ni sam, niti izjavom bilo koga iz Demokratske stranke, nije izjavio da je ikad bio njihov član, ostaje neupitno da je bio i ostao politički blizak njima, slobodno rečeno kao njihov politički simpatizer, ali ništa više od toga. Ni ta činjenica, kao i podatak da je prije neku godinu svoje mjesto povjerenika za informacije od javnog značaja morao voljom vladajuće srbijanske političke kamarile ustupiti stanovitome i stručno nedokazanom i potpuno nekvalificiranom SNS kadru Zoranu Pašaliću, nisu Šabića poštedjeli serijskih napada kroz sve vladajuće, bezbrojne i bezbojne medije pod Vučićevim nadzorom.
Nakon što su uglavnom šturim i oskudnim priopćenjima srbijanski mediji reagirali na očito politički smišljen i organiziran napad na Rodoljuba Šabića, u kasnim popodnevnim satima o svemu se očitovao i gospodar marka i pakla u Srbiji Aleksandar Vučić. U njegovom karakerističnom stilu napada kao najbolje obrane, on je tragikomično optužio samoga Šabića da je uz potporu oporbe tobože izrežirao umjetni incident, te da se sam spotakao i sapleo na kolniku i tako sam pao na nos, sam se razbio ili što bi gradski mangupi i uličari Vučićeva izvanserijskog kalibra voljeli reći, sam pao, sam se i ubio. Aroganciji, drskosti, bezobrazluku i bahatosti Vučića i njegove političke klike i svite novinarskih beskičmenjaka koji su prebijanje Šabića prokomentirali vrlo glasnom šutnjom nema kraja. Samo je nebo granica te besprizorne gomile, prave rulje bešćutnih likova, što paradiraju srpskom političkom i medijskom scenom. Ovoga puta žrtva je bio Šabić, sutra ili prekosutra to će u Vučićevoj otvorenoj sezoni lova na ljude biti netko drugi. O tome ne razmišlja nitko u Srbiji tko na ovakve pojave zatvara oči i uši lakonskim načinom bezdušnosti i bezosjećajnosti umišljajući da se sve to događa netkom drugom. Takav su rezon imali i tridesetih godina prošloga stoljeća u Njemačkoj pod vodstvom firera Hitlera. Kad je zlo zakucalo i na vrata svakog ravnodušnog Nijemca koji je kao nijemi promatrač gledao na patnje i stradavanja susjeda, zlo je došlo od firerove ruke i sustiglo i tu amorfnu masu ljudi što su glumili promatrače Ujedinjenih naroda. Svaka sličnost i usporedba Njemačke iz tridesetih godina prošloga stoljeća i Srbije na izmaku drugoga desetljeća dvadeset prvog stoljeća nije nimalo slučajna. Srpska zavjera šutnje nakon ozbiljnog fizičkog napada na Šabića signal je da je fašistička diktatura u Srbiji na vrhuncu svoje svemoći. I kao što lijepo i dobro veli jedna stara kineska poslovica kako svaka stvar kad dostigne najvišu točku i sami vrhunac, istoga časa neminovno ide silaznom putanjom. Takav je slučaj i sa aktualnim srbijanskim fašističkim političkim poretkom.
Narod veli da je natmanija noć pred samo svitanje. Ipak, treba nekad i pogledati surovoj zbilji u oči i ne biti optimist bez pokrića.Još je daleko zora slobode u Srbiji.
Dragan Ilić
HOP
