Partizani napravili genocid nad trebinjskim Hrvatima nakon svršetka Drugog svjetskog rata
Do 1945. u gradu Trebinju bila je trećina katoličkih Hrvata, a nakon rata od 1348 prijartnih katolika ostalo je nekoliko desetina katolika i Hrvata.
Svećenik je ubijen, a školske sestre franjevke 1949. prognane iz Trebinja.
Trebinjsko područje se s pravom drži područjem velikog stradanja Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata. Pred rat je to bio gradić s nekoliko tisuća stanovnika, od kojih je prema šematizmu iz 1949.bila trećina katolika ili u brojkama 1438 ljudi. Hrvati su među katolicima Trebinja činili apsolutnu većinu, premda je tu bilo i doseljenih u vrijeme Austro – Ugarske bezmalo svih narodnosti carevine Nijemaca, Čeha, Slovaka, Mađara, Talijana… Kulturno je to bio grad izrazito zapadnog karaktera, koji je u svemu nastojao imitirati susjedni Dubrovnik. Jedino je stari grad Kaštel čuvao uspomenu na minula stoljeća, premda je u njemu dominirao prastari katolički zvonik pretvoren u tursko doba u sahat kulu. Postojalo je više katoličkih društava. Katolički blagdani su slavljeni na veoma svečan način, a prigodno su održavane i druge manifestacije. Uz župnika i pjevačko društvo “Slavuj”, isticale su se i Školske sestre franjevke, koje su ovdje od 1925. držale stručnu školu, a kojima je 1949. naređeno da napuste grad. Sve do Drugog svjetskog rata katolička zajednica u Trebinju bila je uz svu svoju snagu i razvijenost oaza u moru inovjeraca u gradu pretežito napučenom muslimanima, a u okolici grada pravoslavnima. Oslanjanje na susjedni Dubrovnik i na nedaleko Popovo bilo je izrazito jako i to je bilo svojevrsno katoličko okružje.
Osim u Trebinju katolici su se neprekidno i u nizu više od tisućljeća, uspjeli održati i na području Žurovića, posebno u Kalađurđevićima, Zaplaniku i Grepcima. Već pola stoljeća udomili su se snagom raznih zanimanja i u mnogim drugim mjestima kao što su Bileća, Lastva, Gomiljani, Jasen… Gatačko područje je bilo zamišljeno kao posebna crkvena administratura, ali je u stvari bila trajno u župi Trebinje, dok su joj, uz vojne kapelane, u duhovnim stvarima bili na usluzi župnici iz Nevesinja.
Najveći dio stratišta Hrvata na trebinjsko – bilećko – gatačkom području ostat će vjerojatno zauvijek nepoznat. Navedimo neka od njih. Tijekom rata su isturene oružničke postaje bile partizanima i četnicima veoma lak plijen, iako su ih opkoljavali i likvidirali bacajući ih u obližnje jame. Samo tu i tamo je koji od stradalnika uspio pobjeći. Međutim, i nakon bijega prolazio je prostranim srpskim područjem, te se samo rijetki mogao i zbilja spasiti. O oružničkim i domobranskim jedinicama koje su išle uglavnom nepoznatim područjem u pomoć opkoljenim jedinicama, partizani i četnici su dobivali detaljne informacije, te su ih na strateški povoljnim mjestima dobrim dijelom izmasakrirali, a ako su se predali, čekala ih je neka od jama. Samo do malog broja detaljnih informacija o stradalnicima i jednog i drugog tipa možemo doći iz izvješća vrlo rijetkih pojedinaca, koji su se uspjeli spasiti. Također, samo po neku i to uglavnom iskrivljenu i nevjerodostojnu informaciju, možemo naći u poratnim partizanskim boračkim izdanjima. Tu i tamo su u poratnom vremenu nakon smirenja situacije i smirenja napetosti, pojedinci iz redova srpske i muslimanske strane u četiri oka i kriomice pričali, posvjedočili i priznali Hrvatima o tim hrvatskim stradanjima za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Po zauzeću Trebinja partizani, uglavnom od reda prerušeni bivši četnici, imali su punu vlast u svojim rukama. Bez premišljanja i pravog suđenja vršili su likvidaciju tamo zatečenog, ne samo hrvatskog, nego i cjelokupnog katoličkog pučanstva Trebinja, s očitom namjerom da se to područje očisti, ne samo od Hrvata, nego uopće i od svih katolika grada Trebinja. Među zarobljenicima bio je i ugledni pisac i intelektualac, duša hrvatskog kulturnog i nacionalnog života u Trebinju, nadžupnik i dekan don Marjan Vujnović. Njega su, dapače, u logoraškom odijelu slali iz logora na javnu česmu na središnjem trebinjskom trgu po vodu da ga vide svi njegovi vjernici i na temelju viđenog ponižavanja, mučenja i zlostavljanja don Marjana Vujnovića, donesu kolektivnu odluku o svom daljnjem boravku u Trebinju. Poruka takvoga zastrašivanja i prijetnji trebinjskim Hrvatima je bila od strane partizanskih srpskih vlasti vrlo jasna i nedvosmislena. Bio je to ultimativni poziv svim Hrvatima da napuste grad Trebinje i višestoljetni zavičaj. Zarobljene hrvatske civile, žene i djecu, srpski su partizani od reda strijeljali kod vojarne na zapadu od grada, te ih zatrpali u iskopani kanal i poravnali zemljište. Tu je pokopan i don Marjan Vujnović nakon montiranog sudskog procesa.
Dragan Ilić
HOP
