Prvi Uskrs obnovljene HPC 5. travnja 1942.
IZVJEŠĆE BUGARSKOG VELEPOSLANIKA J. MEČKAROVA PREDSJEDNIKU BUGARSKE VLADE PROF. BOGDANU FILOVU O USPOSTAVI HPC
Bugarsko carsko Zagreb, 12. travnja 1942.
izaslanstvo
79 / T.A.
POVJERLJIVO
Ministre Premijeru,
Jedan od velikih događaja oko uskrsnih blagdana u Hrvatskoj bio je stvaranje neovisne Hrvatske pravoslavne crkve.
U više navrata u razgovorima s odgovornim osobama, a posebno sa ministrom Lorkovićem, obratio sam pozornost na to da je teško natjerati dva milijuna ljudi da odjednom promijene svoju vjeru, s kojom ih veže tradicija, način života i tako dalje i da prakticirani progon, nerazumljiv u današnjem vremenu, donosi novu žestinu u već bolno četničko pitanje u Bosni, gdje ponajviše žive pravoslavci.
Čini se da su sve te moje misli donesene i na samom vrhu države i već 2. travnja, na Veliki četvrtak, bio sam neočekivano pozvan kod Poglavnika koji mi je otvoreno rekao:
“Sada tražimo način usklađivanja s pravoslavljem.”.
Poglavniku su tad bili zanimljivi povijest i struktura naše crkve, raspitivao se o njenim glavnim organizacijskim temeljima, o odnosima s državom i slično i u mojoj izjavi, odgovorio sam prilično detaljno.
Poglavnik mi je zahvalio i već sljedeći dan – 3. travnja u novinama je izašao zakon o stvaranju Hrvatske pravoslavne crkve, koji glasi:
Čl. 1. Na teritoriju Nezavisne države Hrvatske utemeljuje se Hrvatska pravoslavna crkva, koja je nezavisna (autokefalna) .
Čl. 2. Struktura i djelovanje Hrvatske pravoslavne crkve je uređeno zakonom, koji je odobren od strane Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske.
Čl. 3. Provedba ovog zakona nalaže se Ministarstvu pravosuđa i vjeroispovjesti.
Čl. 4. Ovaj zakon je na snazi od dana objave.
Nije suvišno napomenuti da je u svom drugom govoru na prvoj sjednici Državnog vijeća, 28. veljače ove godine, Poglavnik rekao da se u hrvatskoj državi ne smije dopustiti postojanje crkve koja nije međunarodna / imajući u vidu Katoličku crkvu kao međunarodnu, ali i pravoslavnu crkvu koju Hrvati povezuju sa srpstvom / ali u posljednjem trenutku on je pronašao upravo ovaj način – osnivanje mjesne pravoslavne crkve – za omekšavanje i liječenje zemaljske kuge koja se pojavila preko vjerskih progona i iskopala duboki ponor između dva velika dijela populacije.
Istovremeno objavljujući zakon, mediji su izvijestili da u pravoslavnoj crkvi u Zagrebu služit će se povodom Uskrsa. I stvarno, već na Veliku subotu, pravoslavna crkva u Zagrebu, koja je do sada bila zaključana (otvorana je samo dva puta – za potrebe našeg veleposlanstva – u povodu Uznesenja 3.X. i rođendan njegovog Veličanstva Cara, 30.І. ) bila otvorena i počeo je služiti svećenik Vaso Šurlan – iz Zemuna, čije se ime spominje već dan prije u novinama povodom objavljivanja zakona o uspostavi Hrvatske pravoslavne crkve. Na uskrsnoj službi prisustvovao sam ja kao i članovi izaslanstva. Crkva je bila puna vjernika. Uzbuđenje mnogima doseglo je takvu razinu da su započeli plakati. Sam svećenik, uzbuđen, održao je govor u kojem je napravio dosta aluzije, kao što je, na primjer, ovo za „odmetanje” od kršćanstva (odbijajući na ovaj način prisilni prijelaz iz pravoslavlja u katoličanstvo) progon koji je pretrpjelo Kristovo učenje (koji se odnosi na progon Pravoslavaca), ali izrazio je uvjerenje da ide na bolje. U „prijenosu” Šurlan jе spomenuo ime Poglavnika, drhtavo, molitvu za „državnog vođu Antu.”
Odmah nakon Uskrsa, 8. ovog mjeseca, Poglavnik je primio izaslanstvo nove Hrvatske pravoslavne crkve i u razgovoru se, kako je najavljeno u priopćenju za medije, raspravljalo o provedbi navedenog Dekreta-zakona o organizaciji pravoslavne crkve u cijeloj zemlji i sl.
U vezi s tom organizacijom, svećenik Šurlan koji primarno djeluje kao načelnik zagrebačke pravoslavne parohije izdao je „obavijest” pravoslavnim svećenicima na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske da prijave svoje prebivalište, kako bi se mogao dogovoriti zajednički sastanak po crkvenim pitanjima.
U svakom slučaju, Zakon o uspostavi Hrvatske pravoslavne crkve ima dobar odjek. Objavljen na početku proljeća, kada se računa da će biti likvidirano četništvo – prije nego što šume olistaju – već daje neki dobar rezultat, a neki pobjegli u šume vraćaju se u svoja sela.
Dok na prvoj sjednici sabora, ministar Puk, ministar vjerskih poslova i vjeroispovjesti, rekao je da su Hrvatskoj prepoznate samo tri crkve – katolička, protestantska i muslimanska – 10. travnja, dan utemeljenja države, obilježen je božanskom službom u prisutnosti državnih uglednika osim u katoličkoj, protestantskoj crkvi i džamiji, također i u zagrebačkoj pravoslavnoj crkvi.
Unatoč nesavršenosti dekreta o osnivanju pravoslavne crkve u Hrvatskoj, međutim, ova mjera bi trebala se smatrati kao ozbiljan korak ka rješavanju bolnog pitanja vezana za vjerskih razlika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Učinkovitost ove mjere ovisit će o tome hoće li pravoslavna populacija pogledati s povjerenjem u nju. Kako osvojiti povjerenje pravoslavcima, s druge strane, će utjecati hoće li Vlada iskreno željeti provjesti svoje nove namjere ili će to ostati samo taktički manevar.
Prihvatite, molim vas, premijer-ministre, izraz moja odlična poštovanja prema Vama,
/ potpis / Jordan Mečkarov
Dokument iz Središnjeg državnog arhiva u Sofiji pronašao je i preveo s bugarskog jezika Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar
OBNAVLJANJE HPC U NDH
U par dana nakon njemačkog napada u travnju 1941. nestaje Tamnica naroda nazivana Kraljevina Jugoslavija.
Dne 10. travnja 1941., stvorena je Nezavisna država Hrvatska, koja je bila priznata od 86 država.(1)
U zemlji u kojoj je teško ratno stanje zbog stalnih napada srbijanskih četnika i komunističkih partizana nastupa potreba za normalizacijom pravoslavnog crkvenog života. Tada laički predstavnici pučanstva Petar Lazić, Teodor Vukadinović, Dušan Jakić i predstavnik crkve ruski svećenik gruzijskog podrjetla Vasilij (Vaso) Šurlan podastiru ministarstvu pravde i bogoštovlja zahtjev za registraciju Crkve, u skladu sa zakonima hrvatske države i kanonima Pravoslavne Crkve, u ime pravoslavne crkvene općine grada Zagreba(2).
Dne 3. travnja 1942. donesena je zakonska odluka o osnovanju samostalne Hrvatske pravoslavne crkve. Na čelo osnivačke komisije postavljen je Miloš Obrknežević, bivši pravni savjetnik Patrijarhije Autokefalne ujedinjene SPC Kraljevstva SHS, a nakon toga tajnik Mitropolita Germogena(3).
U svibnju l942. arhiepiskopa Germogena, koji se u tom času nalazio u manastiru Hopovo, hrvatske vlasti zovu na sudjelovanje u prethodnim pregovorima o uspostavi Hrvatske Pravoslavne Crkve i njenog ustava. Tim povodom, u svom pismu mitropolitu Anastasiju (RPCZ), on je među ostalim napisao da ništa nekanonsko ne čini u odnosu na bratsku Srpsku pravoslavnu crkvu.
U međuvremenu je Mitropolit Germogen zatražio i dobio odobrenje za obnavljanje HPC od Ruskog patrijarha Sergija preko ruskog svećenika Mihaila Vinogradova, koji je tada bio u Beču(4). Mitropolit Germogen 29. svibnja l942. stiže u Zagreb i tu sudjeluje u radu spomenutoga savjetovanja. Ovdje se susreće i s predstavnicima vjernika iz redova ovdašnje ruske kolonije. U tom času on doznaje u kakvom se teškom položaju našlo ovdašnje pravoslavlje te je i to pridonijelo njegovoj odluci u vezi s prihvaćanjem poglavarstva nad Hrvatskom Pravoslavnom Crkvom.
Tada je, kako potvrđuje Miloš Obrknežević koji je predvodio pregovore sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom, patrijarhGavrilo Dožić dao svoju suglasnost arhiepiskopu Germogenu da stane na čelo Hrvatske Pravoslavne Crkve u dostojanstvu mitropolita, ali se i kategorički pritom usprotivio uspostavi patrijarhije rekavši da će se o tomu raspravljati po završetku rata. Vrativši se u manastir Hopovo, arhiepiskop Germogen prima vijest o suglasnosti patrijarha Gavrila i tek tada odlučuje prihvatiti poziv hrvatskih vlasti da stane na čelo Hrvatske Pravoslavne crkve (5).
Hrvatska pravoslavna crkva dobila je priznanje i od Bugarske pravoslavne crkve i Rumunjske pravoslavne crkve, s kojima potpisuje ugovore o suradnji.
Dne 27. srpnja 1942. mitropolit Germogen preko hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova dobio iz Carigrada kanonsko priznanje od Carigradskog patrijarha Veniamina (6).
Da je HPC priznata od Carigradske patrijarhije govori sam Patrijarh Germogen na drugom ispitivanju koje je obavljeno 20. lipnja 1945. na zahtjev Mitropolita Josifa, zamjenika srbijanskog patrijarha. (7)
Oglasuje se i Centralni komitet Komunistiške partije Hrvatske iz 1942 : „HPC je prjevara, a svećenici, koji su je priznali su izdajce”.(8)
Ova odluka postaje smjernica za odnos prema HPC, koji još uvjek vrjedi.
Trećega lipnja 1942. održano je službeno prihvaćanje ustava Hrvatske pravoslavne crkve(9), a 5. lipnja 1942. na temelju ustava i zakona arhiepiskop Germogenbiva imenovan za čelnika HPC u dostojanstvu Mitropolita zagrebačkog i cijele Hrvatske Pravoslavne Crkve.(10)
U svom pismu patrijarhuRumunjske Pravoslavne Crkve Nikodimu, Mitropolit Germogen je napisao: “Voljom božjom moja skromnost je prizvana da stane na čelo HPC. U vremenu velikih kušnji, koje su se obrušile na čast svetoga pravoslavlja, meni je bilo suđeno napustiti tišinu manastirske osame, prihvatiti se ove dužnosti koju sada obnašam, latiti se kormila Pravoslavne Crkve i skupljati djecu njenu u jedno stado, po riječima njena osnivača Gospoda Isusa Krista, uspostavljati mir i blagostanje, ljubav i pravovjerje pravoslavlja u Hrvatskoj, gdje je vihor svjetskoga rata uskolebao i uzburkao pravoslavlje te proizveo rastrojstvo, obeščašćenje i potpuno bezumlje“ (11).
Svojim dubokopravoslavnim duhom crkovenog bratoljublja vladika Germogen uspio je okupiti svećenstvo. Za kratko vrijeme 80 osoba u crkvenoj službi prišlo je obnovljenjoj Crkvi(12), koja je u tom trenutku imala 55 stalnih i l9 privremenih općina. Mnogi od njih do l9l8. prebivali su unutar jurisdikcije Karlovačke Mitropolije (koja je bila kanonski priznata Hrvatska pravoslavna crkva), drugi su pripadali Carigradu. Očigledno, oni su proveli svoj izbor u l942., pobuđeni kršćanskim načelima – očuvanja pravoslavlja u pastve koja im je tada bila povjerena. Oni su pritom slijedili primjer Mitropolita Germogena, smatrajući ga vjerodostojnim hijerarhom.
Dne 6. svibnja 1945. Mitropolit Germogen je svečano ustoličen za Patrijarha Hrvatske pravoslavne crkve(13).
Dva dana kasnije, 8. svibnja 1945. Njemačka kapitulira i njeni saveznici smatraju da je to kraj II sv. rata u Europi. Vojska NDH kreće prema Austriji da bi se predala Osmoj britanskoj Armiji. Morali su to učiniti jer su znali da su Britanci potpisali Ženevsku konvenciju o pravima ratnih zarobljenika, a SSSR – nije. Kako u Zagrebu više nema vojske, tako u njega ulaze komunističke bande podređene J. B. Titu i započinju aristocid i genocid: masovno ubijanje „narodnih neprijatelja” i pljačkanje njihove imovine, naravno sve pod pokroviteljstvom SSSR-a i uz izravnu dozvolu maršala Tolbuhina, zapovjednika III. Ukrajinskog fronta, pod čijom je okupacijom teritorij bivše monarhofašističke Jugoslavije i novonastale države na njemu. Oni drugi antifašisti – Britanci, zanemaruju Ženevsku konvenciju i šalju razoružanu hrvatsku vojsku i ogroman broj civilnih izbeglica (ukupno 10 % hrvatskog naroda) natrag u sovjetsku zonu svom miljeniku Titu. Na ovaj način svi antifašisti (i komunistički i kapitalistički) zajednički sudjeljuju u ubijanju pola milijuna Hrvata (izvor: Aleksandar Ranković, ministar unutarnjih poslova Jugoslavije) nakon završetka rata, što je zapravo desetkovanje (decimacija) hrvatskog naroda.
Ulaskom partizana u Zagreb i uspostavom nove vlasti 9. svibnja 1945., HPC je faktički prestala djelovati, a patriarh Germogen je bio uhićen i pritvoren. Istraga nije trajala dugo, jer je već 29. lipnja 1945. održano prvo (i zadnje) suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba pod predsjedanjem kapetana Vlade Ranogajca, čije ime u Zagrebu i dan danas nosi jedna ulica.
Tada se sudilo na temelju Uredbe o vojnim sudovima, jer novi kazneni zakonik još nije postojao. Patrijarh Germogen je bio proglašen krivim jer „je primio položaj, ime i naslov mеtropolita zagrebačkog i patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj”.
Presuda koja se odnosi na osuđene zbog sudjelovanja s Hrvatskom pravoslavnom crkvom pokazuje da su novi komunistički vlastodržci posebnu pažnju posvećivali hrvatskim pravoslavnim svećenicima optužujući ih zbog kršenja Ustava Srpske pravoslavne crkve (kojoj oni nisu pripadali), a što predstavlja unutarcrkvenu pravnu regulativu i ne može se odnositi na svjetovni, čak vojni sud, koji kažnjava pravoslavne svećenike jer nisu povrijedili „zadanu vjernost“ državi ili narodu, već Srbijanskoj pravoslavnoj crkvi. Niti u Ustavu SPC ne postoji smrtna kazna za bilo koji prekršaj. Već sama činjenica da Vojni sud sudi tzv. “otpadnicima“ jedne Crkve, koji ostajući u istoj vjeroispovijesti stvaraju drugu crkvenu organizaciju, pokazuje svu absurdnost komunističkog pravnog sustava i između redaka, pruža na uvid javnosti glavnu ideju koja stoji iza tog pokreta (služenje genocidnoj velikosrbijanskoj ideji na način na koji je to bilo moguće u zadatostima tog vremena i prostora), to više što nisu donijeti dokazi da su pojedini svećenici Hrvatske pravoslavne crkve osobno sudjelovali u zločinima, već se kao zločin proglašava samo postojanje kršćanske crkvene organizacije HPC i svrstava ju načelno među zločinačke organizacije i tako osuđuje i one svećenike, koji prije nisu bili u SPC.
U noći s 29. na 30. lipnja 1945. ubijeni su Patrijarh Germogen, svo svećenstvo HPC i mnoštvo pravoslavnih vjernika. Patrijarh Germogen jedini je poglavar neke autokefalne crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu, a HPC jedina je crkva u svjetskoj povijesti uništena na ovaj način – ubijanjem cijelog klera.
Popis dio ubijenih svećenika i vjernika:
Svećenici:
- Patrijarh Germogen Maksimov
- Sarajevski episkop Spiridon Mifka
- Protojerej Evgenij Jaržemskij
- Protojerej Aleksandar Volkovskij
- Protojerej Vasilij (Vaso) Šurlan
- Protojerej Serafim Kupčevskij
- Protojerej Anatolij Paradiev
- Protojerej Cvetin Čović
- Protojerej Risto Babunović
- iguman Miron Federer
- jerej Joco Cvijanović
- jerej Vasilij Jurčenko
- jerej Pavel Kozarski
- jerej Dmitrij Mrihin
- jerej Sevastijan Perić
- jeromonah Amvrosij Veselinović
- jeromonah Rafail Stanivuković
- jeromonah Vlasmin Pavlovskij
- jeromonah Venjamin Radosavljić
- jeromonah Mihail Milogradskij
- jeromonah Dimitrij
- jeromonah Ivan Mračkovski
- jeromonah Evgenij Pogorečkij
- jeromonah Petar Popov
- jeromonah Bogdan Popović
- jeromonah Nikolaj Semčenko
- jeromonah Petar Stefanović
- jeromonah Sergij Selivanovskij
- jeromonah Ljubomir Svrtilić
- jeromonah Emilijan Šimatović
- arhiđakon Aleksej Borisov
Ne postoji sačuvani vjerodostojni izvor s popisom imena svih svećenika. Jedno je sigurno – svi su ubijeni.
Vjernici (laici) – Petar Lazić (predsjednik zagrebačke crkvene općine), Aleksandar Kosmajenko (dirigent crkvenog zbora), S. Fjodorov, A. Dirin, V. Čižov. Ministar Savo Besarović i general Gjuro Grujić – zapovjednik glavnog stožera vojske NDH u Beogradu su osuđeni na smrt i streljani. Od sveukupno 132 generala u vojsci NDH bilo je 10 hrvatskih pravoslavaca i pravoslavni državljani su proporcionalno sudjelovali u hrvatskoj vojsci (domobranstvo, kasnije Hrvatske oružane snage – HOS). Ako je itko preživio posljeratni komunistički teror, to je bilo slučajno.
To je pravo stradanje zbog vjere – HOLOKAUST.
Patrijarh Germogen jedini je poglavar jedne autokefalne crkve ubijen u doba Drugog svjetskog rata, a HPC jedina je crkva u svjetskoj povijesti uništena na ovaj način – ubijanjem cijelog klera.
HRVATSKI ARHIEPISKOP †АLEKSANDAR
IZVORI:
- Jurišić Goran, WWII: POVJESTNA ISTINA BEZ CENZURE, Zagreb, 2011.
- Pavelić Ante, Hrvatska pravoslavna crkva, Madrid, 1984., s.17
- Narodne novine, Godina CVI broj 77, Zagreb, 7. travnja 1942.
- КосикВ. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942-1945. Взгляд из ХХІ века. Институт славяновидения РАН. Москва, 2012., s. 139
- Miloš Obrknežević, Razvoj pravoslavlja u Hrvatskoj i Hrvatska pravoslavna crkva, iz knjige Hrvatska zauvijek: prilozi hrvatskoj državotvornoj misli, (priredio Ante Selak), Školske novine-Pergamena, Zagreb, 1996., str. 251
- ШкаровскийМ. В. http://www.bogoslov.ru/text/2875423.html
Još: Горячев И. Усташи против четников // Независимая газета – религия. 2001. 22 августа
- КосикВ. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942-1945.Взгляд из ХХІ века. Институт славяновидения РАН. Москва, 2012., s. 139
- Jure Krišto, Sukob simbola. Politika vere i ideologije u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2001, s. 170-171)
- Narodne novine, Godina CVI, broj 123, Zagreb, 5. lipnja 1942.
- Pavelić Ante, Hrvatska pravoslavna crkva, Madrid, 1984., s. 40
- PožarPetar, “Hrvatska pravoslavna crkva”, Naklada Pavičić, Zagreb, 1996., str. 198
- КосикВ. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942-1945.Взгляд из ХХІ века. Институт славяновидения РАН. Москва, 2012., s. 88
- КосикВ. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942-1945.Взгляд из ХХІ века. Институт славяновидения РАН. Москва, 2012., c. 128.
