U Srbiji sve bitne stranke i vlasti i oporbe,svi mediji, NGO udruge patološki mrze sve hrvatsko i katoličko
Letimično iščitavamo vijesti i reagiranja mnogih portala u “regiji” o smrti beogradskog novinara Dejana Anastasijevića uz propratne komentare o beskurpuloznom, divljem i životinjskom slavlju i likovanju luđaka Šešelja u povodu smrti Anastasijevića. Pokojni Anastasijević svjedočio je u Haagu protiv Miloševića i Šešelja i zato se luđak i manijak toliko i veseli što je nadživio novinara haškog svjedoka.Ipak, ključna stvar je u svemu preskočena. Pokojnog Dejana Anastasijevića i hrvatski mediji uključujući i Dnevno.hr predstavljaju besprijekornim moralnim čistuncem, čovjekom isključive pravde i istine i najpoštenijim i najčasnijim srpskim novinarom. Tko god je pred nekoliko godina gledao na beogradskoj televiziji TV O2 ( bivša B92 ) tematsku političku emisiju o prijeporu Hrvatske i Srbije oko kapitalnih političkih pitanja plaćanja ratne odštete Hrvatskoj zbog velikosrpske vojne agresije od 1991 – 95, zatim pitanja tzv. univerzalne jurisdikcije koju je izmislila Srbija za svoje političke potrebe, te potrebe izjednačavanja prava hrvatske nacionalne manjine u Srbiji i srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, nikad i nipošto ne bi Dejana Anastasijevića posthumno proglašavao moralnom gromadom srbijanskog novinarstva.
On je u toj emisiji skupa s drugim gošćama Jelenom Milić i Natašom Kandić, prijateljicama i istomišljenicama udruge Documenta u Zagrebu, podsmješljivo i podrugljivo govorio o sve tri teme i opravdanim zahtjevima hrvatske diplomacije banditskoj i razbojničkoj šumadijskoj državi s brdovitog Balkana. Četvrti sudionik diskusije u studiju bio je Aleksandar Vučić. Niti Anastasijević, niti Nataša Kandić, niti Jelena Milić, ni po jednom od tri spomenute teme rasprave u studiju nisu se sukobljavali. Dapače, svi su bili suglasni da je Srbija bezuvjetni nasljednik bivše Srboslavije, te da im se drumskim razbojnicima, eto može, ako im se prohtije praviti privatna i šumska suđenja nevinim i nedužnim hrvatskim braniteljima, bez ikakvih dokaza, svjedoka i krivnje. Krivi su im, naravno, bili i ostali samo zato što su Hrvati i što su se borili i izborili u pravednom, oslobodilačkom, obrambenom i nadasve domovinskom ratu za svoju Hrvatsku. Svi tobožnji Vučićevi javni oponenti u toj su se emisiji sami raskrinkali pred višemilijunskim TV audotorijem kao njegovi ne samo tajni, nego i bjelodani suradnici i saveznici po svim pitanjima. Skupa su žestoko i ne birajući riječi uvreda i pogrda osuđivali hrvatsku vojnoredarstvenu operaciju Oluja, lažirali, krivotvorili i sramno izmišljali znanstveno fantastične brojke izmišljenih srpskih “vojnih i civilnih žrtava,” imali svi listom isti i potpuno negativan stav o Tuđmanu i Gotovini, laprdali i kolektivno lagali o samo njima znanom “građanskom ratu” u bivšoj Srboslaviji i u potpunosti i zajedničkim snagama poricali činjenicu da je Srbija izvršila vojnu agresiju na Hrvatsku i BiH s ciljem pravljenja Velike Srbije. Sukladno njihovom izvitoperenom i izobličenom poimanju stvari i pomućene i izgubljene svijesti i savjesti, svi su se grohotnim, ali i umjetnim i sarkastičnim i ironičnim smijehom, onako horski i združeno na njihov prepoznatljiv balkanski, barbarski i vandalski način, još i dodatnim zluradim i pakosnim komentarima okomili na pitanje voditelja emisije što misle o najznačajnijem hrvatskom zahtjevu Srbiji, a to je isplata goleme ratne štete Hrvatskoj. I na kraju, za očekivati je da nitko od svih njih, uključujući i sad pokojnog Dejana Anastasijevića okom nije trepnuo na upit voditelja emisije treba li hrvatska nacionalna manjina u Srbiji i Vojvodini imati ista prava kao srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj. Treba li uopće reći da su se svi oni utrkivali u njihovim bizantskim igrama laži, prijevare i podvale kako Hrvati kao nacionalna manjina u Srbiji i Vojvodini u njihovoj bolesnoj mašti i ne postoje, a ako i postoje, onda ih je, po srbijanskim pametnjakovićima, toliko manje nego Srba u Hrvatskoj, da “ne mogu nikako imati i tražiti ista prva kao Srbi u Hrvatskoj!?” Ionako svi oni skupa uobražavaju da su Srbi nebeski, a Hrvati samo ovozemaljski narod, te srpski “izvanzemaljsci” izvan granica Srbije trebaju imati po njima i posebno zajamčena prava kao da su zbilja Marsijanci ili Eskimi. Glavno je da su složni u zamislima kako sebe vide kao izabrani i mesijanski narod, koji po njima ima biti “jednakiji” od svih drugih naroda, baš kao u Orwelovoj “Životinjskoj farmi.”
I to je bio jedinstven i zajednički stav i Dejana Anastasijevića i Nataše Kandić i Jelene Milić i prije svega i njihovog političkog mentora, instruktora vožnje i zajedničkog im gospodara iz srbijanskoga pašaluka i čobanluka Aleksandra Minornog Picoustog i Šizoja Prvorođenog, a odaziva se, doduše, povremeno i na ime i prezime Aleksandar Vučić. Istina je da je Dejan Anastasijević svjedočio u Haagu protiv Miloševića i Šešelja, ali neupućeni i nedostatno informirani novinari i iz Hrvatske, kao i cijele “regije” morali bi znati da u Srbiji među liderima NGO udruga pod patronatom Sorosa, kao i među svitom neovisnih novinara poput pokojnog Anastasijevića nema bilo koga tko među svima njima iz srca i iz duše ne mrzi hrvatsku državu, hrvatski narod i rimokatoličku crkvu na isti način kao što to otvoreno i bez zazora godinama i već nekoliko desetljeća manifestiraju deklarirani antihrvati i antikatolici kao Vučić, Šešelj, Dačić, Vulin i ostala velikosrpska i zločinačka bagra. NGO udruge u Srbiji, kao i lijevo orijentirani i liberalno – demokratski mediji imaju samo jednu tanku i crvenu nit razdvajanja od nepatvorenih srbočetnika i jugokomunjara na vlasti, udruženih u političku crveno – crnu koaliciju. Titoisti iz jugofilnih NGO udruga i Sorosevih medija, kojima je pripadao i pokojni Dejan Antonijević oplakuju, pate i žaluju samo za islamskim žrtvama srpskih osvajačkih ratova u bivšoj Šugoslaviji. Oni će svi zajedno osuditi uglas srpske zločine nad Bošnjacima i Albancima u BiH-u i na Kosovu, ali nitko, nikad i nigdje od svih njih nije spomenuo ni u točki, niti u zarezu nijednu hrvatsku ratnu žrtvu, bilo vojnu, bilo civilnu žrtvu hrvatskog naroda. Iz svega ovoga jasno proizlazi da je mržnja Srbijanaca spram Hrvata kolektivna i opća društvena paranoja i psihoza koja traje toliko dugo da je postala sastavnim dijelom srbijanskog nacionalnog bića. U prilog tome ide i istraživanje agencije Faktor plus, koja je prije nešto manje od mjesec dana obznanila kako su građani Srbije na pitanje koji narod u okružju i općenito u Europi i svijetu najviše mrze i nikako ne podnose u ogromnoj većini odgovorili da najviše mrze i ne mogu nikako smisliti i podnijeti Hrvate, zatim Albance, a svi ostali su po postotku srpske mržnje u usporedbi sa mržnjom Srba prema Hrvatima i Albancima tek na razini statističke pogreške. Upravo zbog svega ovdje iznijetog, neprijeporno je kako je besmislnena i besciljna polemika o svrhovitosti hrvatskog svrstavanja na bilo koju od sad zaraćenih i trenutačno sukobljenih političkih strana vlasti i oporbe u Srbiji, kad nam je svima zorno da svi oni imaju zajednički imenitelj u iracionalnoj i patološkoj mržnji prema svemu što je hrvatsko i katoličko. Svima njima je ideja vodilja da su Srbi i dalje u njhovim kolektivnim snovima izabrani i pijemontalni južnoslavenski narod na njima znanom “Zapadnom Balkanu.” Da bilo tko od njih zna zemljopis, ne bi se pred TV kamerama baš tako blamirali neznanjem osnovne činjenice da je sjeverozapadna granica gorja Balkan na blizu državne granice Bugarske i Srbije, a ne u Hrvatskoj ili u njezinim povijesnim i državnim višestoljetnim i dinarskim, a ne nikakvim bugarsko – srpskim “balkanskim” pokrajinama Bosni i Hercegovini i Duklji iliti Crnoj Gori. Riječ “balkan” je turska riječ za riječ planina ili gora i tako su Turci prozvali masivno i golemo gorje Stare Planine na sjeverozapadu Bugarske i na samoj granici Bugarske i Srbije, onda kad su u 14. stoljeću Osmanlije pokorile Bugarsku. Turci Seldžuci su davno istjerani sa Dinarskog, a ne nikakkvog izmišljenog “Balkanskog” poluotoka,pa neka suvremene “zapadnobalkanske”, i “regionalne” i “jugosferne” neobrazovane, nepismene, neprosvijećene, zatucane, ostrašćene i turkofilno zadojene političke poturice pođu kod Erdogana u Ankaru, te možda tamo nađu i pronađu neku svoju omiljenu Balkan planinu u dolini Anatolije.
Srbi, a prije svega Srbijanci, uzmite knjige u šake i prvo naučite već jednom da ni sami niste Balkanci po imenu gorja koje se nalazi samo u državi Bugarskoj, nego Dinarci i Panonci. Upoznajte Srbi prvo sebe, svoju povijest, kao i zemljopis zemlje u kojoj živite, a ne da trubite o “srpstvu i balkanstvu” Hrvatske i hrvatskih povijesnih i etničkih pokrajina Bosne i Hercegovine i Crne Gore s kojima nikad ništa zajedničko niste imali, ni jezično, ni crkveno, ni civilizacijski, ni kulturološki, ni povijesni, ni etnički, ni geopolitički, a nimalo ni kulturom duha, tradicije, običaja, folklora, karaktera, temperamenta i mentaliteta hrvatskih pokrajina BiH-a i Crne Gore. Te hrvatske pokrajine imaju sve gore pobrojano zajedničko sa Hrvatima i Hrvatskom, a apsolutno ništa zajedničko od navedenoga sa Srbima i sa Srbijom. To je zato što su današnji Bošnjaci i Crnogorci etnogenezom nastali od Hrvata, te stoljećima bili sastavnim dijelom Hrvatske a nisu nastali od Srba i nikad nisu bili sastavnim dijelom Srbije, baš nikad u cijeloj povijesti. Ne znate mnogo ni o sebi samima i o vlastitoj povijesti i zemljopisu gdje sad živite u samoj Srbiji,a gdje ćete i kako ćete onda nešto znati o povijesti i zemljopisu Hrvatske i ostalih susjednih država i naroda s kojima graničite stoljećima, kad ništa ne znate ni o sebi samima. Upoznajte Srbi prvo sami sebe, pa tek onda krenite upoznavati i otkrivati svijet svih drugih oko sebe i u vašem okružju.
Dragan Ilić
HOP