Iako je dragi nam papa, Ivan Pavao II, proglasio blaženim našeg kardinala
Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici davnog 3 listopada 1998 godine, naš
blaženik ni do danas nije proglašen svetim. Zašto?- otkrio nam je ovih
travanjskih dana, u beogradskim Večernjim novostima, naš bivši ambasador u
Gradu državi Vatikan, Filip Vučak. On je, naime, rekao da je Jorge Mario
Bergoljo, oliti papa Franjo, po kanonskom pravu dovršeni postupak beatifikacije
Alojzija Stepinca, stopirao od objave prije dvije godine (travanj 2014.) zbog
toga što su se protiv tog čina pobunili neki srpski bradati (Irinej i Amfilohije) i
neki obrijani četnici (Nikolić i Vučić). Nakon pismenih i usmenih kontakata s
četnicima u tijeku 2014., 2015 i 2016 papa Franjo je dogovorio s njima, i s
nekim našim biskupima, osnivanje zajedničke srpsko-hrvatske komisije za
preispitivanje Stepinčeve svetosti.
Don Anton Šuljić je taj Papin postupak, koji
je sablaznio Hrvate katolike, ovako protumačio na HTV-u: Možda papa Franjo
preko Stepinca pokušava zbližiti dvije crkve. A zrenjaninski biskup, Ladislav
Nemet, kako pročitah ovih dana u Glasu koncila, reče da je bio čak dogovoren
Papin posjet Srbiji za 22 i 23 svibanj 2016 godine, ali su ga Srbi otkazali;
navodno zbog zauzetosti oko njihovih izbora u travnju 2016
Nisam mogao vjerovati da papa Franjo, pored tolikih svojih savjetnika, može
ispasti poljitički diljetant, kako bi rekao Franjo Tuđman, pa sam se dao u
analizu takvog Papina postupka. Idem, velim sebi, najprije vidjeti koga je Papa s
hrvatske strane odredio da bude u srpsko-hrvatskoj komisije za preispitivanje
Stepinčeve svetosti, pa sam došao do pet podobnih imena – tri biskupa ( J.
Bozanić, D. Kutleša, A. Škvorčević) i dva civila (J. Krišto i M. Jereb). Pitam se
samo što ovdje radi povjesničar, bivši svećenik, dominikanac, dr. Jure Krišto.
Valjda da ima i jedan koji će, vjerojatno, drugačije misliti nego ostala četiri
I dok sam se ja, i ne samo ja, iščuđavao Papinu odnosu prema svetom Stepincu
i narodu iz kojeg je on potekao, Papa nam je priredio, ovih dana, novi šok –
nosanje kostiju svetog Leopolda Mandića po Hrvatskoj (kao Srbi nekad svog
Lazara) radi nekakvog približavanja Hrvata Srbima, odnosno radi realizacije
njegove utopije. Da su kosti svetog Leopolda barem ostale u njegovoj
Domovini, za čime je do smrti čeznuo, ja bih donekle i razumio Papin potez s
njegovim kostima; ali, vratiti našeg sveca kosti nazad u Italiju, da Talijani na
njemu zarađuju, čisto je svetogrđe.
Tko je uveo Papu u ovakvu antikatoličku i antihrvatsku akciju? Da nije,
možda, vatikanski ambasador, najprije u C. Gori, pa u Bosni i Hercegovini a
sada u Hrvatskoj, Aleksandar Degenerico ili Papin nuncij (glasnik, dojavljivač)
iz Beogreda, Orlando Antonini. On je uvijek više znao od svih koji su mislili da
znaju o tome zašto se Papa okomio na mrtvog, a u narodu živog, Hrvata
Stepinca. Izgleda da Beograd opet sudi Stepincu; ovaj put preko našeg Pape.
Ali, zapravo, čiji je naš Papa?
Papa Bergoljo rodio se je 1936 godine u Argentini od oca i majke, doseljenika
iz Italije. Zbog toga, hvali se, ima dva državljanstva – argentinsko i talijansko.
Diplomirao je kemijsku tehnologiju, pa tek onda ušao u isusovački red. Zato nije
nimalo čudno da dobro kemija na nekim područjima svog djelovanja. O svom
ocu je, kako kaže Andrea Torneli, Papin biograf, Bergoljo rekao: Odgajao nas
je u ljubavi prema našoj pradomovini. Je li ga onda otac odgajao i u ljubavi
prema Musoliniju i fašizmu; ima li onda i Papa teritorijalne pretenzije prema
hrvatskim zemljama Istri i Dalmaciji? Smeta li mu zbog toga i međugorska,
hercegovačka, hrvatska a zapravo općesvjetska, majka svih ljudi, naša draga
Gospa? Neću dalje razvijati misli; i ovako me neki neće razumjeti.
Kažu da su ga u Argentini vjeronauk učili hrvatski svećenici, bili mu
ispovjednici, da ga je Hrvat čak zaredio i za biskupa…
Kako ga ništa o nama Hrvatima nisu naučili, ili možda i jesu, ali pogrešno, u jugoslavenskom umjesto u hrvatskom duhu.
Čini mi se, imali smo glumca, bilog Hrvata iz Poljske, koji je postao Papa,
velik i svet, a sada imamo Papu koji dobro glumi u svojim nastupima. Zar nije u
prvom nastupu rekao Dobra večer umjesto Hvaljen Isus, zar ne stanuje u hotelu
umjesto u Papinim odajama, zar ne govori skoro svako jutro misu u staračkom
domu umjesto u bazilici prvog Pape, svetog Petra? Kad priprema, ili mu
pripreme govor, on ga često prije nastupa odbaci, pa počne govoriti spontano,
gestikulirajući, pomalo atraktivno, ali ne i odveć duboko.
Njegovo ponašanje prema Hrvatima i našem Stepincu dokaz je da i Papa može
pogriješiti. Dogma o Papinoj nepogrešivosti, makar nije apsolutna, suvišna je
među crkvenim dogmama. Josip Juraj Štrosmajer je bio u pravu, kao i unfehlbar
Hans King.
A reakcija naših biskupa, pojedinačno i zajednički, na Papinu akciju Stepinac,
jadna je, nježna, meka… Nisam drugačije ni očekivao. Uostalom, u slučaju
Dajla vidjelo se da je kod većina njih, službenika Grada države Vatikan, košulja
bliže tijelu nego potkošulja.
I predstavnici naše države su pokušali uvjeriti Papu da je u zabludi:
Predsjednica 28 5 2015 a Predsjednik Vlade 7 travnja 2016 godine; izgleda,
sad za sad, bezuspješno. Ništa neobično. Proučavajući odnos papa prema
Hrvatima kroz povijest, došao sam do zaključka da je previše papa koji su prema
Hrvatima bili više Talijani nego pape. Znam reći: da je papa Pio XII priznao
NDH, i danas bi vjerojatno postojala. Čak se pitam je li On svojim
dezinformacijama o namjeri Tite i Engleza, koje je dao preko Stepinca Paveliću,
na neki način kumovao našoj blajburškoj tragediji.
Da je u 16 stoljeću papa odobrio za uporabu Bibliju, koju je Bartol Kašić
preveo na hrvatski, i potakao uporabu Kašićeve, prve hrvatske gramatike, kao i
rječnika hrvatskog jezika, uvjeren sam da bi Hrvatska danas bila znatno veća,
barem do granica tzv. turske Hrvatske. Zamjena julijanskog kalendara
gregorijanskim znatno je utjecala na opstojnost Hrvata u istočnoj Herceegovini i
Duklji, Boki, C Gori kao i postojanje trojice papa u vrijeme pada Bosne pod
Turke. I još im je , papama, naša kraljica Katarina,oporučno ostavila svoje
kraljevstvo ako joj se djeca ne vrate iz turskog ropstva.
Mi, današnji Hrvati, smo otišli, u širokogrudnosti prema Vatikanu, još dalje od
svojih predaka prilikom obnavljanja države Hrvatske. Za vrijeme Tuđmanove
vladavine sklopili smo četiri sporazuma, umjesto jednog konkordata, s
Vatikanom; toliko smo bili fleksibilni prigodom ispisivanja tih sporazuma, kao
da će se sve buduće pape odnositi prema nama kao rođak Vojtila. Ta četiri
sporazuma s Vatikanom pod hitno treba pretvoriti u jedan ugovor, konkordat, u
kojem će suverenost države Hrvatske puno više doći do izražaja nego do sada u
odnosu prema državi Vatikan. Hitno bi trebalo i Zadarsku biskupiju izuzeti iz
patronata Vatikana i vratiti je tamo gdje joj je i oduvijek bilo mjesto, u sastav
Hrvatske katoličke crkve i hrvatske biskupske zajednice.
Sada je još uvijek Zadar pod talijanskom biskupskom vlašću, okupacijom; i još je zadarski biskup predsjednik Hrvatske biskupske konferencije. Ma ljudi moji, gdje to još ima?
A
kad bih imao priliku, zahtijevao bih od Pape da nam odmah vrati ono što je
oduzeo, ukinuo, 1330 godine; ukinuo je našeg episcopusa Croatorum, biskupa
nacije, kojeg smo stoljećima imali. On je bio jamac neke vrsti samostalnosti,
autokefalnosti, Hrvatske katoličke crkve u okviru Rimokatoličke crkve.
Kad bi naši crkveni i državni predstavnici s ovakvim zahtjevima išli prema
Vatikanu, ne bi naši sveci stoljećima i godinama čekali da ih papa proglasi
svetim. A što je i tko je sve proglašen svetim…, to se može čuti svako jutro u
7,30 sati na Hrvatskom katoličkom radiju. Dobro je, malo je grubo ali istinito,
jedanput na Jelačićevu trgu, u mom društvu, rekao don Anto Baković: Natrpali
su u kalendar talijanskih kurvi i kurvara, pa naši sveci nemaju gdje stati, kada
smo razgovarali o proglašenju našeg svetog Stepinca blaženim.
Zbog svega gore iznesenog, molim papu Franju da našeg Stepinca ne
proglašava svetim; toga treba biti dostojan. Njegova petljanja oko Stepinca
asociraju me na fašističku suradnju s četnicima za vrijeme Nezavisne države
Hrvatske. Stoga ga molim da nam više ne dolazi u goste, a pogotovo ne na način
na koji je 2015 dolazio Hrvatima u Bosni i Hercegovini – nigdje ih javno nije
spomenuo za vrijeme svog posjeta. Njegov ekumenizam za Hrvate je jednako
dobar kao i rusko-srpski-hrvatski komunizam.
M a r k o M a t i ć
HOP