Ako hrvatski jezik ima četiri različita pravopisa u upotrebi, kako kaže profesor Pranjković, onda je logično zaključiti da hrvatski jezik nije standardiziran i neće biti standardiziran dok brigu o njemu vode vukovci. Jezik je nemoguće standardizirati ako se koriste četiri različita pravopisa jer standardni jezik zahtjeva samo jedan pravopis. Za standardizaciju jezika nisu potrebna literaturna djela jer ona koriste različite idiome umjesto standardnog jezika, što ne znači da u standardni jezik ne mogu ući i riječi iz različitih hrvatskih idioma.
Jezik se standardizira preko rječnika koji sadrži još gramatiku i pravopis, a mi takvog rječnika nemamo nego se koriste različiti jezični pamfleti. Za to je odgovoran osobni vukovski oportunizam pa više jezičara stvara drukčiji standard. Tako se uništava jedan jezik, a kod nas su hrvatski jezik uništili vukovci, što čine i danas. Hrvatski jezik je različit od srbijanskoga i nastao je davno prije srbijanskoga koji je inačica kajkavske ekavice. No, vukovci su prihvatili ijekavicu i jekavicu na temelju srbijanskog jezika i Srbijanci danas sa pravom tvrde da je hrvatski jezik nastao od srbijanskoga.
Tako će biti sve dok se ne odreknemo ijekavice i ne prihvatimo kao štokavsku inačicu jekavicu kojom govore Crnogorci, a ona nema nikakve povezanosti sa srbijanskom ekavicom. Tu jekavicu Hrvatima je nametnuo katolički Rim uz pomoć Bartula Kašića. Međutim, ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje dr. Željko Jozić je okorjeli vukovaca kao i svi njegovi suradnici. Pitam se na čemu su doktorirali? Možda na uništavanju hrvatskog jezika jer doktorate su stekli kod hrvatskih vukovaca.
Nije tako nametnuta samo jekavica već su nametnute jakavica, jukavica i jikavica. Primjerice, riječ ”dak” se odrazila kao djak (đak) ili glagol ”iti” je postao itji, dakle, ići. U glagolu ”iti” fali početni suglasnik zbog latiničnog pisma. Dakle, suglasnicima D i T je dodavan nepostojeći glas J, pa su tako nastali novo glasovi Đ i Ć. Na isti način su od glasova L i N nastali glasovi LJ i NJ. Svaki suglasnik koji se nalazio ispred samoglasnika, najčešće E, je dobivao nepostojeći glas J.
Slično se ispred početnih samoglasnika u riječima umetao glas J koji je zamjenjivao glasove Č, H, Š i V. Tako je riječ ”ura” postala JURA, riječ ”ara” postala JARA ili riječ ”ezero” je postalo JEZERO. U prva dva slučaja glas J je zamijenio glas H, dok je u riječi jezero, glas J je zamijenio glas V jer jezero se zvalo vezera ili vizera zato što u njemu vidimo svoje lice. Glasovi H i V su ispušteni zbog tuđeg pisma.
Hrvati imaju svoju kajkavsku ekavicu koja se po naglasku razlikuje od srbijanske, što znači da su Srbijanci samo izmijenili naglasak zahvaljujući stoljetnoj nepismenosti pod Osmanlijama. Srbijanski jezik nema naglasne sličnosti ni sa jednim ”slavenskim” jezikom.
U Novom Sadu Srbijanci su se odrekli ćirilice jer ćirilica je hrvatsko pismo nastalo u srednjevjekovnoj Bosni, a pravoslavni Bugari su sve do tada koristili grčko pismo koje nije imalo slova za glasove Č, H, J, Š i V, što je iskrivilo izvorni jezik. Zbog toga bugarska prezimena završavaju na EV i OV jer grčko pismo nije imalo slovo za glas Č. Slično je kod katolika učinilo latinsko pismo i izvorni jezik se počeo mijenjati na temelju pravopisa.
Hrvatska ćirilica je utemeljena na glagoljici i njezina slova imaju istu brojevnu vrijednost kao glagoljica, a alfabet se zvao azbuka jer u glagoljici dva početna slova su se zvala ”az” i ”buka”. Kod srbijanske ćirilice brojevne vrijednost nisu iste jer su gore navedena slova dodana grčkom pismu kasnije. Tu glagoljicu na hrvatske prostore su donijeli Hrvati koji su poznati kao Sarmati i zato to pismo nalazimo često u okolici Azovskog mora. Sarmati su u grčkim kolonijama također koristili grčko pismo, što nam pokazuje Tanajska ploča.
Odbacivši ćirilicu Srbijanci su uspjeli Hrvatima nametnuti vukovicu koje je nastala na temelju srbijanskog ekavskog naglaska, dakle, srbijanskog jezika. Tako su Hrvati izgubili svoj jezik jer su se zbog novosadskog dogovora pod paskom Partije morali odreći čakavske ekavice i ikavice, dakle, svojeg jezika. Tako je u hrvatski jezik ušla i srbijanska semantika. Čakavska ekavica se razlikuje od kajkavske ekavice zbog latiničnog pisma jer čakavci su se služili glagoljicom i hrvatskom ćirilicom.
Vukovica nam pokazuje zašto je hrvatski jezik težak za učenje Hrvatima i strancima, pa su stranci najradije uzimali srbijanski jezik na stranim fakultetima. Ukinimo vukovicu jer cijeli postupak povratka izvornom hrvatskom jeziku može trajati pet godina, a za taj povratak trebaju nam tri desetogodišnje generacije. Učinimo hrvatski jednostavnijim uvođenjem reda u njega jer vukovci su stvorili jezični nered.
Mi smo prihvatili srbijansku inačicu Ujedinjeni Narodi mada se radi o Ujedinjenim Državama.
Slično smo prihvatili nacionalne umjesto etničkih ili narodnih manjina. Mnoge strane hrvatske riječi ulazile su hrvatski jezik u srbijanskim inačicama pa umjesto, recimo, estetičar koristimo srbijanski inačicu esteta ili estet. Slično umjesto zvanja psihologičar ima srbijansku inačicu psiholog, a za žensko zvanje psihologinja umjesto psiholgičara. Ispada da je psihologinja nastala od psihologa jer to je značenje sufiksa ”inja”.
Srećko Radović