Sveti Sava je dobio od nelegitimnog slijednika Bizanta u liku Nikejskog patrijarha pravno nevažeću dozvolu za osnutak lažne i u samom Bizantu nepriznate autokefalne crkvu 1219. godine
Bizant je već od 1261. Srbima osporavao zakonsko postojanje SPC dok je Rimokatolička crkva tražila od Nemanjića povrat ukradenih katoličkih samostana i katoličkih crkava.
Srbi glume ludilo da su tvorci Bizantskog carstva i dociraju samozvano i u “ime Carigrada” drugim narodima mogu li imati nacionalne pravoslavne crkve, a samu SPC je Bizant sporio kao umjetnu i nepostojeću tvorevinu.
Sve to nije čudo s obzirom da su Srbi daleko od Finaca i Kanađana, suvremenih rekordera po broju pročitanih knjiga po glavi stanovnika u svijetu.
Kao nositelji neslavnih rekorda nenačitanih naroda Srbi danas iskreno vjeruju u promidžbu SPC i SANU kuhinje da je do crkvenog raskola 1054. i Rim bio pravoslavni, te da su i Englezi i Francuzi bili pravoslavci.
Zato i slijede svi srbijanski i petokraki i kokardijaši i svi ostali velikosrpski lakrdijaši i komedijaši propovijedi srbijanske dvorske lude Jovana Deretića da su i Francuzi i Englezi pokatoličeni Srbi!?
Do pojave Svetog Save (Rastka Nemanjića) Zeta ili prijašnja Duklja bila je pod jurisdikcijom Rima. Teritorij rimske provincije Praevalis, te kasnija Duklja, bila je sve do doba Rastka Nemanjića pod okriljem Rimske crkve. I mnogo vremena nakon silaska Nemanjića s povijesne pozornice, sve do polovice 17. stoljeća najpoznatija današnja crnogorska plemena duboko u kontinentalnom dijelu današnje Crne Gore oko gradova Podgorice, Danilovgrada, Cetinja, Nikšića, bila su katoličke vjere. To posebno vrijedi za Pipere, Bjelopavliće, Bratonožiće, Kuče, Drekaloviće, plemena, čiji prije četiri stoljeća pravoslavizirani potomci i danas tamo žive. Prije 400 godina oni su se nacionalno izjašnjavali Hrvatima i rimokatolicima, a danas Crnogorcima pravoslavcima, a dobar dio posebno onih na sjeveru današnej Crne Gore već stoljećima sustavne srbizacije tih područja osjeća s Srbima i pravoslavcima. Era srbizacije i pravoslavizacije tog izvorno najjužnijeg hrvatskog područja seže u vrijeme Svetog Save, aijas Rastka Nemanjića. On je 1219. godine iskoristio nemire, nerede, pometnju i rasulo, što je tad zavladalo u Bizantu za provedbu svojih ciljeva i nakana. Glavna mu je namjera bila uspostaviti pod svaku cijenu samostalnu crkvu. Tako je od Nikejskog cara 1219. dobio dopust za osnutak samostalne crkve arhiepiskopije. Tim je činom želio izboriti navodno autokefalnost crkve, a u biti stvoriti privatnu crkvu za ostvarenje potreba i promicanja interesa vlastite vladarske obitelji. U tome je i uspio, stavljajući i zlorabeći tako utemeljenu crkvu isključivo u službu osobnih pobuda i požuda neograničene vlasti. Tim potezom Rastko Nemanjić alijas Sveti Sava osigurao je dugotrajnost vladavine Nemanjića. Posljednji izdanak njihove vladarske loze povijesno će se ugasiti polovicom 15. stoljeća.
Prije nego je zavladao Zetom, nekad Dukljom, kojom je vladao prije njegov najstariji brat, ujedno i do kraja vjerni katolik Vukan, Rastko Nemanjić ili poznatiji kao Sveti Sava ovladao je Raškom. Ona je do 1219. godine bila pod jurisdikcijom Ohridske arhiepiskopije, koja je potpadala crkveno pod Bugarsku crkvu. Svetom Savi su u ostvarenju njegovih zamisli išle na ruku neki povijesni događaji i splet njemu povoljnih okolnosti. Godine 1204. križari su zauzeli Carigrad, uspostavili Latinsko carstvo sve do 1261. godine, kad su Bizantinci uspjeli ponovno preuzeti Carigrad. Ali, Sveti Sava živio je u vrijeme raspada Bizanta na više manjih bizantskih državica, stvorenih nakon križarskog zauzeća Carigrada. U tom su metežu sve te male državice bile samoprozvane nasljednice Bizanta. I to je opet pogodovalo Rastku Nemanjiću ili prozvanom Svetom Savi polučiti svoje ciljeve. Jedna od tih brojnih državica, samoproglašenih i uistinu višekratno samozvanih nasljednica raspadnutog i pobjedom križarskih ratnika razorenog i u Latinsko carstvo pretvorenog i osvojenog Bizanta bila je Nikeja. Tamo se zaputio Rasko Nemanjić i kod stanovitog nikejskog cara dobio dozvolu osnovati arhiepiskopiju. Jasno, u tome trenutku lako je bilo Rastku Nemanjiću postići svoje želje, jer je posustalom i uzdrmanom Bizantu, poraženom i osvojenom Carigradu, laskalo i jako godilo, makar i u Nikeji kad im izvjesni lokalni vladar iz Raške Rastko Nemanjić dolazi na noge tražiti im dozvolu za osnutak arhiepiskopije, baš u času kad je Bizant bio u defenzivi pred naletom križara sa Zapada. Obično se u povijesti lokalni vladari malih državica poput one iz koje je dolazio Rastko Nemanjić svrstavaju na stranu pobjednika, u njegovo vrijeme Zapada, a on se odlučio prikloniti se u tom času gubitničkom Istoku i rastrganom Bizantu, doduše ne iz pretjerane ljubavi, koliko iz osobnog koristoljublja i srebroljublja. I taj je psihološki trenutak Rastko Nemanjić osjetio i iskoristio, jer Bizant je bio svjestan da mu tad malo tko pristupa u trenucima tadašnje vojne premoći Zapada nad Istokom, upravo onda kad su križari osvojili Carigrad kao uporište Bizanta. Nikejski je patrijarh samog sebe smatrao predstavnikom carigradskog patrijarha i pripisivao si je, bez stvarnog i opravdanog pokrića, veliku političku i vojnu moć u pravoslavnom svijetu. To je sve uvjetovalo da se Rastko Nemanjić osobno njemu obrati sa zamolbom za osnutak arhiepiskopije.
Ali, na koncu dolazimo do kapitalne i ključne stvari u pogledu kasnijeg bizantskog nepriznavanja legaliteta i legitimiteta Srpske pravoslavne crkve, osnovane i utemeljene trikom i prijevarom Rastka Nemanjića u jednom povijesnom vakuumu i previranju u jeku borbi Istoka i Zapada za prevlast nad Carigradom. Dugoročno gledano Rastko Nemanjić je sa svojom pastvom sljedbenika bio istinskim gubitnikom, što za svog života nije stigao osjetiti i iskusiti osobno,,ali na kratke staze i u vremenu u kojem je živio svoj zemaljski život, on je realizirao ono što je htio. Time je udovoljio vlastitoj sujeti i bolesnoj želji upisati se, makar na umjetan način među besmrtne ljude srpske povijesti. Za buduće srpske naraštaje nije mario, a posljedice su vidljive i porazne i u ovo suvremeno doba. Ako ga mnogi srpski povjesničari neopravdano i nezasluženo veličaju, onda je to u duhu parafrazirane izreke kako ih je staza koju im je popločao Sveti Sava 1219. odvela u predvorje povijesnog pakla. Da su bili razboritiji i imali mudrijeg vođu od Svetog Save, Srbi su mogli, kao i većina europskih naroda uživati u čarima, ako ne baš rajskog života na Zemlji, a ono sigurno puno lagodnijeg kojim danas žive slijepo slijedeći pogubne ideje svetosavlja. Geslo Rastka Nemanjića je bilo kao u Pontija PIlata: “Poslije mene potop.” To je deviza svih onih sebičnih ljudi što se nose stihom jednog glazbenog hita iz osamdesetih: ” Ja volim samo sebe, jedinog sebe!”
Čim su Bizantinci od Latina povratili Carigrad u svoje ruke 1261. godine, oni su željeli pokazati i poštivanje legaliteta i legitimiteta, na koje se pozivalo Bizantsko carstvo. U svezi s time je i njihova odluka o preinačenju i poništenju odluke Nikejskog patrijarha iz 1219. godine kada je Rastku Nemanjiću odobrio utemeljenje srpske i pravoslavne arhiepiskopije. Time je Bizant poslao poruku da niti Nikeja, niti bilo koja od ostalih manjih državica, samozvanih nasljednica bizantske prijestolnice Carigrada, nije pravno mogla biti nasljednicom Carigrada u razdoblju od 1204. do 1261. dok je Carigrad nakon pobjede križara nad Bizantom 1204. bio u sklopu Latinskog carstva. I zato je pravno gledano Bizant posve očekivano odluku Nikejskog patrijarha o dozvoli Rastku Nemanjiću da osnuje pravoslavnu arhiepiskopiju na teritoriju svoje države proglasio ništavom i nevažećom, a Srpsku pravoslavnu crkvu time je Carigrad kao središte Bizanta proglasio nepriznatom, jer je lažno priznanje izborila 1219. godine, a to je usred razdoblja od 1204 – 1261. kad je Bizant bio i službeno pod vlašću Latinskog carstva, te sve odluke i dodjele priznanja unutar toga razdoblja imaju se smatrati nevažećim. Zato se i Rastko Nemanjić ili znan i kao Sveti Sava može s pravom smatrati lažnim srpskim svecem, na kojega se danas tako gordo, a nadasve vrlo bučno pozivaju svi neuki, neupućeni i zalutali velikosrbi. Bizant je zato, još od 1261. godine kad se Carigrad oslobodio vlasti Latina, pravno osporavao samostalnost Srpske pravoslavne crkve. Istodobno, Rimska je crkva i sve do vremena cara Dušana u 14. stoljeću tražila povrat svih vjerskih objekata katoličkih samostana i crkava koje su Nemanjići uzurpirali od Stefana Nemanje, preko Svetog Save, pa do epohe cara Dušana i od katoličkih bogomolja nasilno ih pretvarali u pravoslavne božje hramove. Srpski su se vladari iz dinastije Nemanjića uvijek oglušivali o pozive Rimske crkve da vrate otetu, ukradenu i opljačkanu imovinu i sve objekte Rimokatoličke crkve, koje su nasilno zaposjeli.
U prilog same tvrdnje Bizanta o osporavanju samostalnosti Srpske crkve ide i istraživanje glasovitog srpskog povjesničare Sime Ćirkovića. Kao stručnjak za period srpskog srednjevjekovlja taj poznati akademik i član famozne SANU, Sima Ćirković podupire stav kako je priznanje autokefalnosti SPC od nikejskog patrijarha 1219. godine pravno neodrživ, a odluka ništava i pravno nevažeča. U djelu “Rabotnici, vojnici, duhovnici”, objavljenom 1997. srpski povjesničar Sima Ćirković navodi o pravnom statusu SPC unutar pravoslavlja: “Bezuspješno je pokušao dovesti u pitanje SPC vladar obnovljenog Bizanta Mihailo VIII Paleolog u vrijeme sklapanja Lionske unije sa Rimskom crkvom.” Danas smo svjedocima pokušaja umjetnog širenja SPC i podizanja njenih novih hramova i diljem Hrvatske. Isto tako SPC stalno docira kao samozvani i lažni moralni sudac drugim pravoslavnim crkvama od Makedonije – MPC Crne Gore – CPC pa i na teritoriju Hrvatske – HPC, može li ili ne može neka država i narod imati pravoslavnu crkvu u svojoj državi. Samu SPC Bizant osporava još od 1261. a našli su se popovati i pametovati drugima kako se trebaju ponašati. Srbi glume ludilo i ponašaju se kao da su oni izmislili pravoslavlje, proglašavajući se kao lažni pravoslavci lažnim zaštitnicima i lažnim čuvarima pravoslavlja. Izvorno su svi Srbi bili rimokatolici, ali to im je zabranjena tema za javnost, nešto kao zabranjeno voće i za one Srbe koji željni znanja i istine žele to doznati i otkriti. Takve gluposti, ludosti i budalaštine od nepismenih, neobrazovanih i neukih Srba i ne čude, budući da su u stanju javno uvjeravati prvo sebe, onda prosipajući bezočne i prijesne laži, podvale i prijevare, ubijeđivati u svoje notorne laži cijeli svijet da je, zamislite, prije crvenog raskola 1054. i Rim bio pravoslavni, te da su u Francuzi i Englezi bili pravoslavci!? Finci su u Europi, a Kanađani u svijetu prve zemlje po broju godišnje pročitanih knjiga po glavi stanovnika. Srbija je na toj ljestvici suvereno na samome začelju. I zato si Srbi mogu priuštiti vrhunac šarlatanstva i svakakvih šarada na sasvim ozbiljne teme. Ali, upravo zato ih nitko ozbiljan ne doživljava i ne shvaća na ozbiljan način, sem kao klaune i cirkuzante na europskoj i svjetskoj političkoj sceni.
Dragan Ilić
HOP
