Raskokodakali se hrvatski ustavni ”stručnjaci” zbog Škorinih izjava u promjeni Ustava jer, eto, ako birači mijenjaju Ustav na referendu i ako predsjednik dobije veće ovlasti, on može postati diktator. Tako kokodaču ustavni stručnjaci i komunistički medijski aparatčiki. Čudno, zar ne? Ti isti ustavni ”stručnjaci” i medijski aparatčiki još ni danas ne smatraju Tita diktatorom već demokratom. To nam pokazuje koliko poznaju i razumiju demokraciju, vladavinu prava, ljudska prava i slobodu.
Za njih su etnička prava ljudska prava. Umjesto da šute i da se ne izlažu osudi pravih demokrata i razumnih ljudi, oni nam i dalje nameću ustavnu diktaturu, jer nemaju pojma što je zadaća modernog Ustava u demokratskoj državi.
Gotovo svi Ustavi demokratskih država su različiti, a Britanci ga i nemaju. Parlamentarni Ustavi su kolonijalni, a to je i današnji hrvatski Ustav, jer nije nastao demokratskim putem, dakle, nisu ga izglasali birači na referendumu već je nametnut kao hrvatski Ustav za Jugoslaviju po uzoru na komunistički Ustav. Kad se Hrvatska osamostalila , ustavni ”stručnjaci” su iz njega izbacili pojmove koji su se odnosili na Jugoslaviju, a sve drugo je ostalo isto. Tako je bilo sve dok komunisti predvođeni Račanom nisu došli na vlast 2001. godine i još više unakazili taj loši Ustav. Te promjene su omogućile korupciju i pljačku države. Što su Agrokor, brodogradilišta, HR Telekom, Pliva, INA i HEP nego pljačka države i hrvatskih državljana? Dakle, današnji hrvatski Ustav je komunistički, a najmanje demokratski.
Tada su ukinute ustavne ovlasti predsjednika države i uveden je gotovo kancelarski politički sustav, sa tim da je predsjednik zadržao ovlasti nad vojskom, ali ne i nad cijelom vanjskom politikom.
Ukinuto mu je pravo veta, što je nedopustivo. U modernoj demokraciji vlada ne predlaže zakone jer vlada je izvršna, a ne zakonodavna vlast. Zadaća predsjednika vlade je da sprovodi zakone koje su izglasala oba doma parlamenta. U modernom demokratskim državama predsjednik države je predsjednik vlade kao u SAD i Francuskoj jer je izabran izravno na izborima, dakle, voljom naroda umjesto voljom saborskih oportunista i sluga partije.
Ukinut je Županijski dom, a tim ukinućem je ukinuta i demokracija, a taj dom treba pod hitno vratiti u hrvatski Ustav.
Iz jugoslavenskog komunističkog Ustava su ostale članci o nacionalnim manjinama, mada ni u jednoj demokratskoj državi ne postoje nacionalne nego etničke manjine koje imaju ista prava kao i većinski narod, dakle, nemaju nikakvih privilegija. U demokraciji ne postoje nacionale već etničke manjine sa istim pravima kao i većinski narod. U Hrvatskoj etničke manjine imaju veća prava od većinskog naroda. Naime, zastupnici etničkih manjina ulaze u Sabor, županijske skupštine i općinska vijeća sa manjim brojem glasova od većinskih zastupnika. Takvim Ustavom je diskriminiran većinski narod, a zbog toga Pupovac i Radin rade što im se prohtije ponižavajući i vrijeđajući hrvatski narod ako ne dobiju što žele. Pomažu im i komunistički ”antifašisti” koji ne mogu smisliti suverenu i nezavisnu Hrvatsku pa se ponašaju kao četnici.
Zašto je korupcija uzela toliko maha, kriv je jugoslavenski zakon o verbalnom deliktu koji je u hrvatskom Ustavu presvučen u zakon o kleveti i uvredi časti, a danas još i zakon o mržnji. Imaju li časti ministar državne uprave Kuščević, sabornik Matić ili bivši premijer Sanader, a mi ih zbog verbalnog delikta ne smijemo prozvati ili optužiti javno jer nam prijeti progon. U demokraciji postoje javne i privatne osobe, a javne osobe možemo prozvati i optužiti bez ikakvog dokaza. Da nema tog zakona bili bi slobodni i pljačka se ne bi događala u ovakvim razmjerima. Ustavni sud nije kvalificiran za zadaću koju bi trebao obnašati u demokraciji jer Ustavni sudci su komunistički aparatčiki. Istina, u ovom Ustavu postoji članak o slobodi mišljena i njegovog javnog iznošenja, ali taj članak Ustavni sud ne poštuje. Upravo zbog ovog članka, zakon o verbalnom deliktu Ustavni sud je davno trebao ukinuti i zaustaviti korupciju i pljačku.
Kako se u demokratskom svijetu traži limit na mandate političara, zašto ne ujednačimo i limitiramo mandate svih izabranih političara i imenovanih službenika. Zamislimo se načas kakvog ministra uprave imamo ako županima i načelnicima daje mandat od pet godina dok mandati izabranih sabornika, skupštinara i vijećnika traju četiri godina, umjesto da je izjednačio mandat predsjednika države sa trajanjem mandata sabornika. Zašto u Ustavu ne bi uveli nazive državni sabor, županijski sabor i općinski sabor umjesto županijske skupštine i općinskog vijeća? Zar moramo čekati da neki političari odu u mirovinu da bi vidjeli nove ljude u saboru? Ako nema promjena u saboru, nema promjena ni u životu građana. Koliko dugo ćemo u saboru gledati Marasa, Đakića, Stazića i mnoge druge? To je razlog zašto moramo uvesti limit na mandate kao što imamo limit na mandate predsjednika.
Na koncu postavljam pitanje: Što je to demokratski Ustav? Demokratski Ustav je dogovor državljana kakvu državu žele imati. Da bi imali demokratski Ustav njega moraju potvrditi birači na referendu. Nitko nema pravo mijenjati Ustav bez birača, a to ne razumiju hrvatski ustavni ”stručnjaci”. Francuzi su išli tri puta na referendu da bi smanjili mandat predsjednika sa šest na pet godina, a našim ustavnim ”stručnjacima” referenda je opasna jer imaju komunističku svijest o demokraciji. Oni ne žele izravni izbor političara jer predsjednik stranke bi postao nevažna osoba umjesto diktatora. Zašto ne uvedemo političko volonterstvo u županijama i općinama?
Sve ovdje navedeno je dovoljan razlog da se izvrši lustracija, najprije u školstvu, pravosuđu, medijima i političkom životu. Bez toga ćemo se stalno vucarati na dnu Europske Unije, materijalno i duhovno, te u politici imati iste nesposobne političare, ali često sposobne lopove.
Srećko Radović
HOP
