“Dobra večer čika Slobo, je li doša’ mali Momo?”
Naravno, stiže Momir Bulatović ( 1956 – 2019 ) u deveti krug paklenih vozača njegovoga šerifa Slobodana Miloševića!
U osvit srpskoga harakiri ratnog pohoda na zemlje nepobjedivih i nesalomivih Hrvata 1990. godine izvedena je predstava Indexovog radio kazališta u kino dvorani beogradskog Doma sindikata. Fabula predstave u izvedbi glumaca radio kazališta i to na otvorenoj sceni, bila je parodija slike i prilike nadolazećeg balkanskog kasapina Slobodana Miloševića i cijele svite njegovih dvorskih sluga. Gledanost tog političkog satirikona na otvorenoj sceni oborila je sve rekorde posjećenosti i onih filmskih i kazališnih izvedbi s daleko dubljom i kompliciranijom fabulom. Nezaboravan je početak predstave i dijalog srbijanskoga indijanskog poglavice, upravo tako smiješno odijevenog kostimografijom u liku budućeg najvećeg ratnog zločinca Slobodana Miloševića i njegovog malog od kužine i crnogorskog potrčka Momira Bulatovića. Treći lik i anonimni momak crnogorskog akcenta počinje predstavu upitom srpskome poglavici Miloševiću: “Dobra večer, čika Slobo, je li doša’ doma mali Momo?” – Nije, eno ga još gluvari i glupira se. Nešto se izbezobrazio preko ljeta i otkazao mi poslušnost!” Tako će resko i britko MIlošević uz opći grohotni smijeh publike u dvorani. Dakako, bilo je nezamislivo i u šali i bezazlenom vicu zamisliti da se na javi Bulatović smije suprotstaviti Miloševiću. Od jučer su na ravnoj nozi. U carstvu vjećnog sna možda poravnaju račune iz vremena kad je Milošević oduzeo Bulatoviću tri najbitnije stvari koje niti jedan čovjek ne smije nikad izgubiti za života, a to su ponos, čast i dostojanstvo.
Profesor i asistent po zvanju na predmetu političke ekonomije na Ekonomskog fakultetu u Podgorici Momir Bulatović primjer je zeca u dugoprugaškoj atletskoj utrci. Bio je žrtvom vlastitoga tempa, jer nije znao procijeniti vlastite mogućnosti u politici. Nije na vrijeme upoznao samoga sebe, inače se kao tunjavog i mlohavog karaktera nalik Vojislavu Koštunici u Beogradu ili Ivi Josipoviću u Zagrebu ne bi ni upuštao u opasne virove politike. Kao što Ivo Josipović jedino dobro zna svirati glasovir, a Vojislav Koštunica gajiti domaće, kućne mačke, tako je i Momir Bulatović u nečemu bio nenadmašan. Mogao je piti alkohol kao vodu iz česme, a da manje osjeti posljedice pijanstva, nego njegova okolica posljedice njegove pijane velikosrpkse politike na tlu Crne Gore. Rođen, odrastao i stasao u gradu hrvatskih tradicionalno velikih i vatrenih domoljuba i vitezova Zadru, Momir Bulatović, sin majke Hrvatice iz Dalmacije i oca crnogorskog JNA časnika, ništa zajedničko nije imao sa Srbima i sa Srbijom, a kao njihov janičar i tamničar mladosti Crne Gore ratnih devedesetih došao je ljeta gospodnjeg 2019. godine Bogu na ispovijed.
Kršćanski je kazati za preminulog čovjeka ono uvriježeno i opće ljudski prihvaćeno: “Neka mu je laka zemlja.” No, zapitajmo se na tren koliko je ljudskih života ugasio Miloševićev pobočnik i najveći pobornik u Crnoj Gori Momir Bulatović? Ostat će vječna tajna koliko je samo momaka iz Crne Gore u vrijeme njegove podvižničke i slugeranjske ispomoći Miloševiću prisilno uvojačeno i poslato pod velom mrkle noći u JNA kamionima i na bojišta daleko izvan poznatog djelovanja pripadnika crnogorskih vojnih komunjarskih JNA bandi i paravojnih četničkih hordi u agresiji na Dubrovnik, Konavle i cijeli i jug Hrvatske? Ovo je jedna od najvećih zagonetki rata iz devedesetih. Podgorički tjednik “Monitor” pisao je vrlo opširno i dokumentirano o svjedočenjima tisuća roditelja crnogorske mladeži, listom oporbeno politički orijentiranih i na političkim mitinzima oporbe javno deklariranih, lociranih identificiranih protivnika politike Momira Bulatovića, Mila Đukanovića i Svetozara Marovića u crnogorskom savezničkom jurišu skupa sa Srbijom na Hrvatsku u ljeto i jesen 1991. godine. Svi politički nepoćudni mladići su policijskim i vojnim racijama slati JNA kamionima i stotinama kilimetara daleko od državne granice Crne Gore i Hrvatske. Taj kadar “domaćih izdajnika”, što se nisu htjeli odazvati pozivima na JNA mobilizaciju i ići u rat protiv Hrvatske, Bulatović, Đukanović i Marović slali su kamionima iz JNA garnizona čak do Banovine, Like i Korduna. Za sudbinu najvećeg broja tako na pravdi Boga unovačenih momaka nitko i nikada od 1991. pa sve do ove 2019. godine nije ništa saznao. Izgubio im se svaki trag i pojeo ih je mrak, a Bulatoviću i ostalim Miloševićevim tadašnjim političkim slugama u Crnoj Gori najlakše je obiteljima momaka bilo kazati prijesnu laž da su poginuli ili nestali u sukobu s hrvatskim snagama. Dapače, oni su kao onaj pravi i zdravi dio crnogorske mladeži, što nije htio ratovati protiv Hrvatske stradali od zločinačke ruke onih koji su ih prisilno gurnuli u rat. I o tome i danas traje zavjera šutnje u Crnoj Gori. Broj prisilno mobiliziranih crnogorskih vojaka ostao je iz razumljivih razloga tada složne mafijaške omerte na relaciji Beograd – Podgorica prava misterija. Brojka malobrojnijih preživjelih koje velikosrpski orijentirani Srbi i Crnogorci iz JNA kadra nisu likvidirali po dolasku na odredište dokle su putovali zatvoreni u kamionima bez pogleda na svjetlost dana i po cijeli dan i noć dugog putovanja, toliko je simbolična da je bešćutnom Bulatoviću tek poslužila kao politička samoreklamerska promocija u maniri lažnjaka i moralnoga perverznjaka da se on osobno založio kod vrhovnog stožer JNA da se momci puste doma. I doista tek manji broj prislino odvedenih i preživjelih se vratio doma, a većina je netragom nestala i o njihovoj sudbini nitko i nikad nije ništa doznao u Crnoj Gori. Bulatović za taj zločin bez kazne za svoga života nije odgovarao.
Priliku za popravni ispit elementarne ljudskosti i bijeg iz ništavila vražjeg pakla Bulatović je imao iznenada u Haagu 18. listopada 1991. godine. Lord Peter Carrington na prijedlog peteročlanog povjerenstva Francuza Roberta Badentera sazvao je mirovnu konferenciju za još na škrge živuću, a u biti već klinički mrtvu i raspadajuću Jugoslaviju. Badenterova komisija ustvrdila je da se bivša država raspala na šest republika, te da se sve imaju uzajamno priznati u prijeratnim granicama uz povlačenje svih vojnih snaga s linija fronte. Ovaj prijedlog podrazumijevao je i momentalni rastanak neprirodnog državnog braka Srbije i Crne Gore, dvije zemlje, ispostavilo se vrlo brzo, toliko različitog poimanja životnih i ljudskih vrijednosti. U mišu Bulatoviću na tren je zaigrao instikt tigra. stavio je potpis na neovisnost Crne Gore i njeno državnopravno razdruživanje sa Srbijom, sve u nazočnosti balkanskoga kasapina Slobodana Miloševića. No, zemljak mu je iz zajedničke im plemenske postojbine povrh manastira Morača u mjestu Lijeva rijeka na sredokraći puta Podgorica – Kolašin, sve pred svjedocima zaprijetio ucjenivši ga životom ako se usudi ostati hrabar do kraja. Nije Bulatović ustrajao i nije ostao kopija filmskog “Brave heart.” Dovoljno je bilo da mu bivši boksač i Miloševićev poslušnik Branko Kostić usred Skupštine Crne Gore zaprijeti da će i njega i Đukanovića patosirati po izboru krošeom, direktom ili aperkatom, sve u ime volje gospodara Miloševića, kao što je to 1991. na sjednici Predsjedništva SFRJ jednom učinio i Stevanu Mesiću, alijas Idrizu Ujduroviću, pa da Bulatović iste noći okrene pilu naopako. Jutro je obično pametnije od noći, ali u zoru se Bulatović probudio opet kao politički Srbin, te je prestala na njega i Đukanovića usmjerene Miloševićeva medijska haranga iz srpskih medija. Nisu više bili “crnogorske ustaše” nego vitezovi iz “srpske Sparte” alijas Crne Gore. Šteta što obojica nisu nekad pogledali film “Umri muški.” Pobjegli su brzo kao zečevi, jer su imali paukova srca.
Momir Bulatović je u jesen 1991. imao prigodu ući u povijest. Da nije bio hrabar kao kurac od ovce i do kraja izdržao pritiske Miloševića, njegov potpis na haški dokument o priznanju svih eks YU republika pravnih slijednica bivše Jugoslavije, značio bi i definitivni prekid rata u Hrvatskoj tri mjeseca prije međunarodnog priznanja Hrvatske 15. siječnja 1992. godine, smanjilo bi to umnogome broj ljudskih žrtava i vojnih i civilnih, to bi onemogućilo i srpski vojni pohod na Bosnu i Hercegovinu, na desetine i stotine tisuća ubijenih, ranjenih i protjeranih iz BiH-a kao žrtve velikosrpske vojne agresije od 1992 – 1999, ne bi bilo ni rata na Kosovu 1999. godine. Sve bi bilo drukčije, Srbija bi bila svedena još 1991. u granice svoje stvarnosti između Drine, Morave i Timoka. Što bi bilo kad bi bilo? No, tako je to kad vladaju mali ljudi u velikim vremenima, kako je nekad u djelu Croats&Serbs two old and different people dometnuo Dominik Mandić “Small people in great times.” Godine 1997. Milo Đukanović sjetio se da je osim uz odgoj oca prosrpski orijentiranog, imao i protutežu u stricu procrnogorski, “zelenaški” usmjerenom Blažu Đukanoviću, bliskog idejma Štedimlije Markovića i Sekule Drljevića. U Đukanoviću su se borili duh oca i strica. Pobijedio je na kraju stričev alter ego, te je Crna Gora, nekad hrvatska Duklja, ponos Crvene Hrvatske od iskona, državnopravno uskrsnula 2006. godine. Već za koju godinu Momir Bulatović je trajno promijenio mjesto boravka. Zauvijek je napustio Podgoricu i tlo Crne Gore, na koje je prvi puta kročio kao svršeni maturant gimnazije u Zadru, gdje je živio prvih 18 godina života i gdje je završio i osnovnu i srednju školu, a nije se u ime uspomena i sjećanja na Zadar i domoiovinu mu majke Hrvatice odvažio i ljudski osmjelio reći nikada i nigdje u životu ni Srbima, niti Crnogorcima bilo što ljudski i pozitivno o Hrvatima, kojima je po majci pripadao. Mala i sitna duša u Momira Bulatovića, ljetnjeg srednjoškolskog konobara iz zadarskih restorana, gdje je zarađivao kao zadarski gimnazijalac prve novce u životu, gdje je imao široko društvo i gdje je upoznao i prvu životnu ljubav u srednjoj školi.
Godine 2008. kao grom iz vedra neba Momira Bulatovića je pogodila šokantna smrt 21 – godišnjeg rođenog i jedinog sina Boška. Iznenada je umro od neizlječive bolesti, a Bulatović je nikako i nikada nije mogao pomiriti sa gubitkom 21 godišnjeg sina. Ima li u životu veće nepravde kad djeca ispaštaju potpuno nedužna i nevina grijehe roditelja? Nema većeg životnog usuda od onog koji je pogodio Momira Bulatovića, koji je bezbroj sinova njemu neznanih roditelja otjerao u rat i u smrt u ime i za račun njegovoga idola i političkog poslodavca Miloševića. Ni rijeke suza ne mogu sprati Bulatovićevu sramotu, a žalosno je i tužno što je tek gubitkom sina osjetio težinu bola, patnje i stradavanja ljudi koje je devedesetih svojim poltronstvom Miloševiću zavio u crno. Naknadna pamet ide magarcu pod rep. Uvjerio se u to kasno magistar ekonomskih znanosti i umirovljeni predavač na predmetu političke ekonomije Fakulteta političkih znanosti u Beogradu Momir Bulatović. Za takvu spoznaju nije mu bilo potrebito ni ono jedno čuveno trežnjenje u mortus pijanom stanju u policijskoj postaji, kad je uhićen u Beogradu prije deset godina zbog nekontrolirane vožnje i kad je balon pozelenio nakon njegovog puhanja. Pijan kao čep još je iz policijske postaje sveučilišni profesor Bulatović poručivao u izjavama za medije tada suparničkoj Tadićevoj vlasti u Srbiji: “Kakva je ovo država kad se ne možeš i ne smiješ napiti kao čovjek, no te odmah uhapse.” Nažalost, neke ptice nikad ne polete, a neki ljudi nikad ne odrastu. Momir Bulatović dozvao se pameti i razumu prekasno. Na dan smrti njegove gazde iz Beograda su objavili da će kao srpski politički velikan biti pokopan u aleji zaslužnih građana u Beogradu. Ipak, Momir Bulatović u poslljednji čas riješio je otškrinuti vrata raja umjesto pakla. Posljednja mu je želja bila vječno počivati u Crnoj Gori u Kučima kod Podgorice, gdje je jučer i utonuo u vječni san. Za života nije se osmjelio gospadariti vlastitom sudbinom, a barem je Srbima činom sahrane u Podgorici, makar na kraju života poručio da se pokajao za služenje Srbiji na ovom svijetu. Na onom svijetu vječno će boraviti u Crnoj Gori. Posthumno je, ipak, i Momir Bulatović nokautirao Srbiju, a ona mu se više ne može osvetiti kao što mu se Milošević želio svetiti 1991. godine u trenutku kad je u mišu Bulatoviću na kratko zaigralo lavlje srce.
Dragan Ilić
HOP