Uzalud ga budiš teta Miro jer se on nikada neće probuditi drukčiji i noviji!
Grupa Mozak eliminator , a trebao mu je i još i stomak eliminator…
Pjesma grupe Mozak eliminator spjevana je početkom devedesetih u slavu prvoga Miloševićeva vazala Momira Bulatovića. Iako je malom Mo za života više trebala naprava stomak eliminator, jer glazbeni bend Mozak eliminator ionako mu iz prazne glave nije imao što eliminirati, pjesma od blenti u slavu jednoga blenta je tragikomedija bijednog i jadnog duha. To je upravo odraz stanja jednog prostog, plitkog i prizemnog svijeta, kome je tako što pravi ugođaj. To vrijedi i za one koji pjevaju prazne i bezvezne stihove i za sve one koji su se takvom glupom sadržinom pjesme na razini debila mogli oduševljavati time. Pogledajmo sad čime se te budale i glupani na ivici debiliteta vesele. Naziv pjesme posvećene Miloševićevoj dvorskoj ludi Momiru Bulatoviću glasi “Dobar dan, čika Slobo” a ovako ide sadržaj tog neduhovitog blic hita, bolje reći glazbenog shita:
Najprije ide uvertira i kratka uvodna najava pjesme riječima prvoga vokala benda:
“Što ćemo sad da radimo? Ne znam, najbolje ništa. Bogami nećemo, nego ćemo uradit onu obradu pjesme od irganizacije The Books of Knjige gdje se spominje makarena. Onaj što se smije? Jes’ bolan, što se smije. Je li Željko tu? Željko, jesi li tu? Idemo, Željko! ‘Ajde, Željko, što čekaš?”
Slijedi pjesma:
“Dobar dan čika Slobo”
” Dobar dan čika Slobo, je li kući mali Momo,
hej, čika Slobo?
Dobar dan čika Slobo, je li kući mali Momo,
hej, mali Momo?
Svi pričaju, svi govore u starome gradu,
čika Momo za izbore daće čokoladu.
Pa ja prvo dođoh k tebi čika Slobo
da ja zvirnem i da vidim da l’ je Momo prob’o?
Obećao za izbore i slatkih bombona,
kad se jedu, kažu, zazvone sva zvona.
Probudiće Momo svaku glavu snenu
kad u kolo zaigra Čačak Makarenu.
Đe si komšija, opet ti nešto privodiš…
Dobar dan čika Slobo, je li kući mali Momo,
hej, čika Slobo?
Dobar dan čika Slobo, je li kući mali Momo,
hej, mali Momo?
Oh, što d radim? Pričaj dalje, jadan! ?Oće bit veli?
‘Ajde, pričaj!
Neću budit druge više vaših glava,
Samoća je da vidim da li Momo spava
Nemoj da se ljutiš Slobodane mili,
mi smo ti vazda ovako slobodni bili.
E, jes’ bolan!
Miro! Pogledaj, spava li taj mali?
Spava, boga mi, al’ ga je dobro utvrdio!
Guten tag, frau Miro!
Što veli?
Uzalud ga budiš teta Miro,
jer on se nikada neće probuditi
drukčiji i noviji.
Dobar dan čika Slobo!
Dobar dan teta Miro!
Dobar dan druže Slobo!
Da nije Momo tu?
Alo, alo, ej, ej, ks, ks, đe je Milo?
A, đe je Milo? Ne znam, Makarena! Znaš ti đe je
Milo možda?”
Mi bismo rekli da ovakav kič i šund može nastati i roditi se samo u glavama primitivne balkanske rulje i dvonoge stoke. Jedna tupava pjesma bez smisla, bez sjaja i sadržaja. Zvuči porazno i ponižavajuće i za one koji su tako tupave stihove pjesme mogli pjevati i još poraznije po one što su mogli taj šund slušati, gledati i u tome još i uživati i smijati se gomili tupavih riječi što krase ovu besmislenu i besciljnu pjesmu. U normalnim zemljama na ovakav glazbeni šund bi išao dodatni porez na javno promoviranje ljudske gluposti, ludosti i budalaština. Jedna strofa pjesme, ipak, ostaje glazbeni evergreen: “Uzalud ga budiš teta Miro, jer se on nikada neće probuditi drukčiji i novi.” Zbilja, Mali Mo sad je u vječnom snu pored duhovnog oca Slobe i majčine dušice Mire, one što joj je usvojeni mali Mo darivao u znak pažnje njen umjetni cvijet u kosi proizveden u tvornici Pirossi.
HOP