Šumadijski premijer Ivica Dačić: “Stav EU nije da je Kosovo nezavisno. Bojko, ima da poštuješ stav EU da je Kosovo dio Srbije, a ne da držiš lekcije Borellu.”
Marko Đurić, Vučićev potrčko iz predsjedničkog ureda vlasti države Kosovo naziva privremenom administracijom iz Prištine. Vučić pravi veliku konkurenciju Dačiću za naslov prvog stand up komičara među srbijanskim političarima. Lani je u Beogradu zasmijao do suza gosta Edija Ramu kad je mrtav hladan izvalio kako su Kosovo i Metohija sastavni dio države Srbije. Srbi su oduvijek imali smisao za crni humor. Sjetimo se one jugosrpske kovanice iz doba Srboslavije o “jugoslavenskim radnicima na privremenom radu u inozemstvu.” Tako su desetljećima zvali i oca i sina i unuka i praunuka, četiri naraštaja u tuđini. Oni su već zaboravili da su im preci ikad živjeli u zavičaju Srboslavije, ali za Srbe su i dalje bili na “privremenom” radu u inozemstvu. U srbijanskoj komediji “Tijesna koža” smijehotresni lik Šojić ima status mlađeg referenta u službi s navršenih 50 ljeta, ali da su upitali Dačića što Šojić ima titulu mlađega referenta on bi sigurno odvalio zato što izgleda mladolik u faci. Ezio Luzzi, komentatorska legenda RAI- a jednom zgodom je sve iz životne karijere, nekad i netkom najčudnijeg romana, objasnio ovako: “Kad sam bio najmlađi komentator na radiju dali su mi prenositi tekme Serie B i kazali su mi da je to privremeno rješenje, budući je stariji kolega otišao s posla i ja sam preuzeo njegov posao praćenja Serije B. No, ostadoh do kraja karijere komentator Serije B i sve do odlaska u mirovinu.”
Ivica Dačić, bistroga uma nalik mutnoj Savi na ušću u još mutniji Dunav kod Beograda, zasigurno bi primjer Ezia Luzzija prokomentirao kao slučaj srpskog radnika na “privremenom” četrdesetogodišnjem radu u Njemačkoj ili bi Luzzija doživio kao mlađeg referenta Šojića u službi programa talijanske državne televizije RAI. Kad može kao prvoklasni komičar hladnokrvno i pred TV kamerama kazati da zemlje Europske Unije nisu priznale Kosovo, onda je sigurno bio na koncertu njegove zemljakinje Cece Ražnatović dok je Bog dijelio pamet, ili je u pekari jeo jutarnju porciju bureka sa sirom. Dačiću je vrlo lako i lijepo. Glava ga nikad ne može zaboljeti i nikad ne može dobiti temperaturu. Eh, da je samo običnim smrtnicima, što po cijeli dan mukotrpno rade i malo sreće posuditi na trenutak njegov isprani i pileći mozak. Imali bi se ljudi, što imaju čime u glavi mozgati od napornoga rada istinski i odmoriti. Dačić je rano poludio i nesretnik će poživjeti tako do kraja života u sreći i veselju: Njemu je takvom lako o lijepo, ali je zato jako teško svakom normalnom čovjeku, što ima nevolju diplomatski kontaktirati s tim provjerenim luđakom, budalom i glupakom Ivicom Dačićem.
HOP
