Trinaesti je srpnja, ali ovaj trianaesti je danas iznenada i sretan dan. U jednom danu dvije vijesti o dva teško oboljela neprijatelja hrvatske države i hrvatskog naroda. Božja kazna stiže Ratka Mladića, a srpski mediji ga već oplakuju da je na samrti. Samo što nisu izjavili unaprijed sućut Mladićevu sinu Darku. Ratko Mladić je vraćen iz bolnice gdje je bio na pregledima radi srčanih tegoba u pritvorsku jedinicu. Možebitno se iza svega i krila srpska igra da ga pokušaju trikom izvući i kidnapirati ga da pokuša bijeg kod Rusa u Moskvu. No, moguće je da je krvolok i stara krvopija Mladić na izdisaju. Šteta ako zvijer ne dočeka presudu i ako se preodozira lijekovima kao Milošević, pa rikne kao i srpski vožd. Pozadina Mladićeva slučaja je jasna. Srbi su svjesni da će njegovom presudom, koja je na pomolu, biti osuđena i Srbija za osvajački i genocidni rat u Bosni i Hrvatskoj, a onda se i konačno pitanje ratne štete koje Srbija mora platiti Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini opet stavlja na dnevni red. Zato Srbi žure ukloniti Ratka Mladića kao krunskog i nepoželjnog svjedoka i glavnog ratnog vojnog zapovjednika zločinačke srpske vosjke pod lažnim i kamufliranim JNA nazivom. Odradio je za života Ratko Mladić najkrvaviji i divljački posoa za Srbe i sad ga moraju radi opstanka Srbije eutanizirati i prinijeti kao žrtvenog jarca genocidnog svetosavlja, u čije ime je on i klao i ubijao diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ali, sad je Srbima postao višak kao dotrajala trulex krpa, od koje više nemaju koristi i žele ga se riješiti, a njegova vrlo vjerojatno teška bolest i dramatično i po život teško i kritično zdravstveno stanje Srbima ide na ruku u pokušaju izbjegavanja neizbježne kolektivne odgovornosti Srbije za ratove u Hrvatskoj i BiH-u i neminovnog plaćanja ratnih reparacija. I da je Mladić fizički zdrav kao drijen, kao što u zbilji nije, Srbi bi već našli načina osloboditi ga se kao i svakog sličnog srpskog sudionika srpskog združenog i organiziranog zločinačkog pothvata i serije etničkih čišćenja u hrvatskim zemljama preko Drine i Dunava. Miloševiću je potkraj života otrove doturao u zatvorsku ćeliju osobno njegov odvjetnik Zdenko Tomanović. Jedini je zadnjih mjeseci njegova života imao izravni pristup i kontakt s ratnim zločincem i njegovim klijentom Miloševićem. Zlouporabio je Tomanović odnos branjenika i štićenika i izvrgao ruglu Haag, a nikad zbog toga nije ni suđen, niti osuđen. Sad sličan scenarij, ovog puta bez trovanja kao u slučaju MIloševića, Srbi pokušavaju izvesti s Mladićem, a u konačnici obojicu su željeli prebaciti na sigurno i do kraja života kao i suborca im i ratnog zločinca Veljka Kadijevića u doživotno utočište u Moskvi. Tamo svi srpski politički bjegunci od zakona zapadne civilizacije dobivaju status političkih azilanata još od Karađorđa i Pašića i svih Karađorđevića u 19. stoljeću, preko bračnog para Milošević – Marković i svih njihovih pobočnika u 20. stoljeću, te u najnovijim najavama i Aleksandra Vučića kad kucne njegov trenutak bijega iz Srbije u Rusiju kod gazde mu Putina u 21. stoljeću. Svim velikosrpskim zločincima Rusija je bila i ostala najsigurnija kuća i trajno pribježište od ruke ovozemaljske pravde.
Pravda je, samo ako nije srpska i ruska, ponekad spora, ali je uvijek dostižna. Kad dođe suviše kasno ravna je nepravdi, kao obliku zakasnjele pravde. Nije ni uvijek slijepa, ni u slučaju Siniše Mihajlovića. Taj vatreni pristaša masovnog ubojice, prijeratnog kriminalca broj 5 u Europi s liste Interpola Željka Ražnatovića Arkana, slavio je i nazdravljao u jesen 1991. rušenje, paljenje, ubijanje i genocidni progon Hrvata na istoku Slavonije i u Borovu selu gdje ga je rodila majka Hrvatica Rozalija. Nije se potresao ni kad su njegovi četnici zarobili njegovog ujaka, majčinog brata koji se borio tamo u hrvatskim postrojbama protiv domaćih četnika i uvezenih četnika iz Srbije. Kad je ubijen Arkan u uzajamnom obračunu srpske mafije u beogradskom hotelu “Interkontinental” 2000. godine Siniša Mihajlović je igrao za rimski Lazio. Na njegov nagovor tifosi talijanskog kluba su na tribinama rimskog Olimpica razvili transparent “Onore e gloria a tigre Arkan” ( “Čast i slava tigru Arkanu”). Sad je Arkanov tigar Siniša Mihajlović kao mali tigar koji od prije neki dan prede kao mali i za život uplašeni mačak maslačak iz dječjih crtića. Tu propalicu i mrzitelja Hrvata je svojedobno najbolje opisao njegov školski drug iz slavonskih dana, onda i živa legenda splitskog Hajduka i hrvatskog nogometa Igor Štimac, opominjući ga proročanski božjim proviđenjem zbog pljuvanja na krv i porijeklo majke Hrvatice Rozalije. Siniša Mihajlović nije maro na riječi opomene Igora Štimca, te je nastavio ponašati se u stilu četničkoga đenerala i prezimenjaka mu Draže Mihajlovića. Danas je iz njegovog kluba Bologne stigla vijest kako je konzilij liječnika priopćio da se Siniša Mihajlović usljed teške bolesti hitno i zauvijek povlači iz nogometa i ostavlja trenerski poziv. Predstoji mu bitka za život. I dok ostali mediji u Europi još nagađaju prije obećane MIhajlovićeve presice u Bologni o kojoj se vrsti bolesti radi, dotle je već talijanski Torinooggi.it, internetski glasnik nogometnog kluba Torino, gdje je Siniša Mihajlović bio isto dvije godine trener, iznio kobnu i fatalnu MIhajlovićevu dijagnozu bolesti. U pitanju je leukemija i to u odmaklom stadiju bolesti. Siniša Mihajlović ima ravno 50 godina, a Ratku Mladiću je dobrano preko 70 ljeta. Obojici je zajednički imenitelj neizlječive bolesti bio i ostao i prije izrečenih medicinskih dijagnoza njihova patološka mržnja prema svemu hrvatskom i katoličkom. Zlo rađenje i gotovo suđenje.
HOP
