I romska komemoracija poziv je na istraživanje Jasenovca
U petak 2. kolovoza u selu Uštici kod Jasenovca obilježeno je stradanje Roma u drugom svjetskom ratu. Veljko Kajtazi, saborski zastupnik romske manjine, naveo je među ostalim da je u jasenovačkom logoru ubijeno 16.173 Roma, od toga 5608 djece.
Iznošenjem tih brojeva pokvario je svečanost komemoracije, ali nehotice je skrenuo i pozornost na potrebu intenzivnijeg istraživanja jasenovačkog fenomena.
Činjenica je da su od svibnja 1942. skupine Roma iz hrvatskih mjesta smještenih uglavnom sjeverno od rijeke Save, bile internirane u jasenovački logor.
Ne treba zaboraviti (kao što to mahom zaboravljaju i mediji i političari) da Romi iz bosanskohercegovačkog dijela Nezavisne Države Hrvatske pri tome nisu bili dirani. Država ih je zaštitila zbog islamske vjere i nekih drugih razloga.
Što se dogodilo s onima koji su internirani u Jasenovac, nije posve jasno. Postoje pojedini svjedoci koji tvrde da su bili masovno ubijani: no za to nema materijalnih dokaza (posmrtnih ostataka), a ni drugih svjedoka koji bi to potvrdili. U Jasenovcu nije bilo plinskih komora, krematorija ni nekakvih „drobilica za kosti“.
Postoje podaci da je dio Roma iz Jasenovca proslijeđen u Njemačku. To bi svakako trebalo podrobno istražiti. Nacistička Njemačka organizirala je deportacije Roma, kao i Židova, iz svih zemalja u kojima je imala utjecaj, i to u logore u Trećem Reichu i okupiranim područjima na istoku.
Povijest odnosa prema romskom pitanju u Hrvatskoj starija je od NDH. Još u vrijeme Austro-Ugarske poduzimane su policijske i druge mjere prema romskom stanovništvu, a to se nastavilo i u Kraljevini Jugoslaviji pa i kad je osnovana Banovina Hrvatska. Rome se popisivalo, fotografiralo, nadziralo, ograničavalo njihovo kretanje i slično. No donošenje tzv. rasnih zakona i deportacije u drugom svjetskom ratu u bitnome je bilo rezultat pritiska nacističkih predstavnika.
U jasenovačkom logoru nisu bili ubijani ni aktivni protivnici NDH, koji su oružjem ustali protiv nje ili su špijunirali za partizane, tako da je teško prihvatiti da bi bez osobita razloga bili ubijani baš pripadnici romske populacije.
Postoje još živi svjedoci iz tog vremena po kojima u Uštici uopće nije postojao romski logor, kako je to tvrdila komunistička historiografija. Groblje u Uštici na kojem se održala komemoracija također je suspektno: bez ikakva forenzičkog istraživanja govori se o 21 grobnici na relativno malom području, i o tisućama žrtava…
Jugoslavija je 1964. provela popis žrtava rata u kojem je nastojala povećati brojeve stradalih do krajnjih granica. Prema tom popisu u Jasenovcu je bilo oko 1500 Roma. A sada, u samostalnoj Hrvatskoj, broj je narastao na 16.173.
Sve su to samo dodatni poticaji da se napokon prione sveobuhvatnom istraživanju jasenovačkog logora. Sudbina Roma u drugom svjetskom ratu, kao i ostalih skupina stanovništva, zaslužuje primjereno prisjećanje, a ne preuveličavanje i političke manipulacije.
Igor Vukić
HOP
