Hrvatsko nacionalno etičko sudište
Projekt:
„Budnica hrvatskog nacionalnog suvereniteta“
najavljuje:
Actio Popularis – Narodnu akciju
proglašenja Isključivog gospodarskog pojasa hrvatske države (IGP), prema Konvenciji UN-a o pravu mora iz 1982., čime ostvarujemo državni suverenitet na još toliko Jadranskog mora koliko ga sada imamo.
U subotu, 21. rujna 2019. krećemo brodovima iz Zadra na našu crtu IGP.
Treća obavijest
Isključivi Gospodarski Pojas (IGP),
Konvencija o pravu mora UN, na kojoj su stručnjaci iz cijelog svijeta radili 20 godina, donesena je 10.12.1982., a stupila na snagu 16.11.1994, kada su ju prihvatile države članice UN-a u predviđenom omjeru (tada 60 zemalja, a danas 141) prevedena je na: arapski, kineski, engleski, francuski, ruski i španjolski jezik. Hrvatska država stranka je Konvencije od 5.4.1995., ali kao da nije. Nažalost! ne još za dugo! 21. rujna 2019. godine proglasit će hrvatski narod svoj Isključivi Gospodarski Pojas predviđenom riječju propisanoj proceduri:
PROGLAŠAVAMO!
Konvencija 82 posebna je po tome što je najmlađi, posljednji (za sada) napisani Međunarodno-pravni dokument Prava mora; po tome što prvi puta u povijesti stalnih ratovanja za morem, odnose obala i država regulira preventivno; po tome što je dajući nova suverena prava IGP formalno pravno smanjila područje otvorenog mora; i po tome što je uspjela, do tada nemoguće – pomiriti dva suprotna stajališta: bezobzirni, nezasitni egoizam država i tolerantni, širokogrudni romantizam pojam otvorenoga mora, slobodnog, svačijeg i ničijeg.
Dugo su plovidbe morem bile anarhične, piratske, nesigurne, neregulirane…
Prvi tragovi početaka pravnog i pristupa su na izmaku srednjeg vijeka, a početci današnjeg Prava mora su u 17. stoljeću oko Europe, u 20. stoljeću oko ostalih kontinenata. Između dva Svjetska rata i kasnije, na Haaškoj i Ženevskoj konferenciji i drugim forumima, donesene su važne, ali nepotpune odluke, koje su Konvencijom 82 dobile nove temelje, okvir i sadržaj. Naime, dotadašnjoj znanosti i doktrini bilo je svojstveno dogovaranje kako bi trebalo biti, a pravnoj praksi šaroliko lutanje oko načelnog cilja. Konvencija 82 postavila je visoki cilj. Ukloniti manjkavosti dotadašnjih pravila i ostvariti idealno! pomiriti nepomirljivo! i to bez kompromisa koji je nametnuti ustupak, već dogovorom pravednim i prihvatljivim svima. Nedostižan uzor svim ostalim granama Međunarodnog prava, a i ostalih ljudskih nastojanja ostvarivanja ravnoteže bez sukoba.
Isključivi Gospodarski Pojas prostorno je povećao suverenitet država nad novim dijelom otvorenog mora (200 nm na oceanima, ravna crta polovice na malim morima) pa istovremeno se preklapa sa osnovnim načelom otvorenog mora slobodnom plovidbom. Ne jednako vrijedna, nego izuzetno važna je uloga Hrvata akademika Vladimira Iblera, prof. emeritusa Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Njegova prodorna inteligencija i uporna dosljednost nisu dopuštali odustajanje od „prvi puta na dohvat ruke potpunog pravnog dokumenta“. Proizlazi to iz dvaju njegovih načela, kojima je bio odan 103 godine života: Pravo je jedini mogući civilizacijski način uređenja odnosa u čovječanstvu, a jedreći oceanima slavio je slobodu u svakom smislu te riječi.
Pravo mora je dio Međunarodnog javnog prava, koji određuje odnose država na svjetskom moru, razgraničuje vlast u državnim morskim prostorima, ustanovljuje Međunarodno-pravni poredak na morima, uključujući i pravo slobode otvorenog mora. Razgraničenje na dijelovima mora polazi uz obalu od apsolutnog, pa se širi prema pučini do djelomičnog suvereniteta:
1. Unutrašnje vode omeđene ravnom crtom među rtovima
2. 12 milja teritorijalnog mora koje je i državna granica
3. IGP koji dodiruje i nastavlja se na granicu teritorijalnog mora
Temelj na kojem se razvilo Međunarodno pravo mora jest okolnost da ono, po svojoj prirodi, nije pogodno za isključivu dominaciju, okupaciju pojedinih država, kao što je to slučaj sa kopnom. More je svjetsko i ne može se steći vlasništvo. Nad morem nitko nije vlasnik, ali država na određenim dijelovima ima suverenitet. Režim otvorenog mora je važan, i do sada neukrotiv dio, i pojam slobode mora – i jedno od najvećih dostignuća u međunarodnim odnosima uopće – član 89 Konvencije UN-a: „Ni jedna država nema pravo zahtijevati da podvrgne bilo koji dio otvorenog mora svojoj suverenosti“. To je bila skliska točka, pri definiranju prostora i prava država u IGP, koji se proteže po otvorenom moru. Tvrdi nacionalni interesi i zakonodavstva nisu uspjeli oštetiti karakter Prava mora, koje time dokazuje imunitet na ideologije sustava i egoizam država. Trend nije optimističan i obećavajući, ali za sada bitka nije izgubljena. Za nešto ili nekoga može se govoriti – slobodan kao otvoreno more.
IGP je novi objekt, nova institucija posebnog Međunarodnog prava u kojem je postignut dogovor između do tada nedogovorivog, i to strogo posebni objekt (sui generis): ni režim teritorijalnog mora, ni režim otvorenog mora – nego posebni režim određen Konvencijom 82. Sadržaj Konvencije obilježen je načinom na koji je nastala uz najveću moguću jednakost i ravnopravnost među državama:
1. Bez pritisaka i nadglasavanja
2. Rezultat dobrovoljnih kompromisa i uzajamno popuštanje
3. Sve države su jednako zadovoljne i jednako nezadovoljne
4. Interes svake države izbalansiran je sa interesom Međunarodne zajednice
5. Pravo i obveze mogu biti prednost i teret za svaku državu
Novi institut Međunarodnog prava nastao je na podlozi pojma „zajednička baština čovječanstva“ – udovoljava pravu slobodne plovidbe, a država suvereno upravlja velikim pomorskim prostorom pred svojim obalama. Očuvana je slobodna plovidba, ali omogućena isključiva vlast države nad njenim morskim područjem.
Svjetsko more ne može se steći u vlasništvu u imovinsko-pravnom smislu. Nad morem nitko nije vlasnik, ali država nad dijelovima mora ima imperij (vrhunska vlast) i dominij (isključiva vlast), kako to određuje Pravo mora. Konvencija 82 odražava volju država, a države određuju sadržaj i oblik normi Međunarodnog prava. IGP nije dio teritorijalnog mora, niti dio otvorenog mora – to je novi pravni režim, koji u oba slučaja donosi više koristi od odricanja.
Svakoj normalnoj suverenoj državi mora biti ne dužnost, nego izuzetna čast postati konkretnim sudionikom tako velebnog pravničkog uspjeha u kojemu je utkana i hrvatska stoljetna pomorska povijest u liku i djelu prof. Iblera.
Hrvatska svojom nostrifikacijom glavnom tajniku UN-a potpisala da je sukcesor Konvencije 82. Dio V. Konvencije, koji se odnosi na IGP, u svojim je odredbama unesen u naš pomorski zakonik (Narodne novine, 17/94, 74/94, 43/96), odredba našeg Ustava u članku 141. glasi: „Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu sa Ustavom i objavljeni i koji su na snazi, čine dio unutarnjeg pravnog poretka RH i po pravnoj snazi su iznad zakona“.
Svi razlozi i potrebne pravne procedure su usvojene, a niti jedan manjkavi ili protiv ne postoji! ali negdje šteka! nedostaje jedna riječ, kost u grlu ne da izgovoriti: PROGLAŠAVAMO!
IGP je izmjereni, nacrtani i dodijeljen svim obalnim državama koje imaju slobodni dodir sa otvorenim morem, dakle državnu granicu teritorijalnog mora. Ali pravo se stječe samo ako ga se proglasi, obznani svoju odluku stjecanja i uporabe. Srećom, nema vremenskog roka, ograničenja niti dodatnih konzultacija. Uzmi ili ostavi. Odluka ne može zastarjeti. To je jedina sretna okolnost na ovu tužnu priču, ali zato će narod na crti gospodarskog pojasa: Zadar, kanal Mali Ždrelac, kanal Mala Proversa, svetionik Tajer – Otok sestrica vela: središnja točka Jadranskog mora: ɵ=43˚35˚ON
Zemljopisna dužina ˄=0,14˚28NE
Uzet ćemo naše pravo i veličanstveni poklon, još oko 25 tisuća km², površine mora, zračni stup iznad te površine, vodeni stup ispod površine do dna i podmorje ispod morskog dna. To je veliko jedinstvo vertikalnog golemog prostora, koji je naš i naš će biti. Valja samo presjeći Gordijski čvor veleizdaje i mafije, sa pramcem hrvatskog broda i kninskom zastavom na jarbolu. Kojih se prava odriču, narodni predstavnici izabrani predstavnici od naroda, i tko im je dao pravo na odricanje? ponajprije osim prava i pogodnosti odričemo se i prava utjecati na promjene svih prema moru, jer more nema granice u zagađivanju i prelomu.
Odričemo se:
1. Suverenih prava istraživanja i iskorištavanja, čuvanja i gospodarenja živim i neživim bogatstvom svih razina mora, te glede drugih djelatnosti radi gospodarskog istraživanja i iskorištavanja, kao što je na primjer proizvodnja energije ili vađenje vrijednih rudača.
2. Prava da sve druge države isključimo iz svog IGP, koji daje prava državi da ga proglasi, i brani drugima upotrebu. Obogaćenja praktičnih mogućnosti, subjektivnog prava, resursa i ukupnog političko-gospodarskog potencijala.
3. Prava ribolova, živog prirodnog bogatstva koji pripada samo Hrvatskoj, određivanje lovostaja, količine i vrste izlovljene ribe, objavljivanje eventualnih viškova i izbor partnera za koncesiju. Vrijednost ribolova zorno dokazuje dugogodišnja pljačka i prelov Talijana i drugih, što već sada upućuje na štetu koja se možda neće moći ispraviti. Zamislivo je da će Hrvatska, možda, zakašnjelim proglašenjem Pojasa zateći stanje u kojem neće imati čime gospodariti i što čuvati.
4. Prava donošenja zakona i propisa o čuvanju, ograničavanju, protiv onečišćenja, koji su potrebni, ali gotovo besmisleni ako ne utječu na unapređenje cjelokupne svjetske politike prema moru. Jednakopravna je mogućnosti inicijative kako sačuvati blago koje stoljećima trošimo i uništavamo. S obzirom na stanje našeg Jadrana, mi smo u startu reprezentativni autoritet. Samo nikako da startamo!
5. Suverenog prava iskorištavanja neživih prirodnih bogatstava, koja potiče suvremena znanost i tehnologija, do nedavnim nepojmljivim dostignućima. Tu se priključuje i pravo progona u slučaju kršenja našeg suvereniteta.
6. Pravo podizanja i uporabe umjetnih otoka, uređaja i naprava suvremene tehnologije, koji unapređuju i olakšavaju istraživanje i korištenje mora.
7. Posebnog prava korištenja novih, nepoznatih pojava i fenomena, kojih otkrića tek slijede. Skriveno blago, u trenutku otkrića mora biti zaštićeno našim pravom korištenja.
8. Upotrebe vrijednih suvremenih prava i jurizdikcije koja daje predominantna uloga u istraživanju mora uopće. Uporišta sigurnog i obrambenog sustava vrijednosti, posebno čuvanje spoznaje o mogućoj zlouporabi mora u „nemiroljubive svrhe“. Pri tome hrvatska država, koja nije nikada nikoga napadala, a često se morala braniti od napadača, ima pravo nametnuti svoje sudjelovanje u provedbi Konvencije 82, posebno u vrlo osjetljivom dijelu. Naime, Konvencija koja uz sve pozitivne propise ima opasno izuzeće: nekontrole vojnih manevara i ratova.
Tamo Konvencija, ovdje Hrvatska, između ponor. Kako upozorava, gotovo proročki i oporučno piše prof. Ibler, da je proglašenjem IGP obalna država urasla u Međunarodno pravo mora, pa je ono u slučaju potrebe (a bilo ih je i biti će) jedino može obraniti interese naše, međunarodne i planetarne. Pa kaže: „Odlučivanje o neproglašavanju je odgovoran čin! hoće li se država odlučiti za neproglašenje IGP znači da zakonodavna izvršna vlast mora imati opravdane razloge, a ako ih nema, onda za posljedice neproglašenja snosi odgovornost. Političku svakako, a možda i – pravnu!“
Jasno, nećemo zaboraviti, ali na naš brod nosimo Iblerovu knjigu „Međunarodno pravo mora i Hrvatska“, da nas podsjeti koliko imamo razloga biti ljuti, odnosno biti aktivni, državotvorni.
HOP
