Kazivanje o svjedočenje Bionda o hrvatstvu i katoličanstvu Bosne i Raške i njihovom državotvornom pripadanju hrvatskoj državi i hrvatskom narodu povezano je s ranijim istim povijesnim zapisima Grgura Barskog ( popa Dukljanina ) i Andree Dandola.
Tvrdnje Flavija Bionda o etničkom hrvatstvu i katoličanstvu Bosne i Raške kao istočnih pokrajina države Hrvatsko – Ugarskog kraljevstva su najvjerodostojniji podatak jer je Biondo rođen 1388. godinu dana prije Kosovske bitke, a umro je 1463. kad je i Bosna pala pod Turke, te je kao suvremenik događaja i najjačim i najvećim svjedokom epohalne činjenice da su Bosna i zapadna Raška bile sastavni dio hrvatske države hrvatskog naroda katoličke vjere.
Nitko bolje i više nije mogao znati od talijanskog humanista i pisca Flavija Bionda da su Bosna i Raška hrvatske zemlje, jer je on živio u vrijeme kad su to u 14. i 15. stoljeću bile uistinu istočne hrvatske pokrajine.
Povijesni zapisi Flavija Bionda su klasični nokaut za srpske mitomane i kleptomane koji uzaludno krivotvore hrvatsku i katoličku prošlost istočnih hrvatskih pokrajina Bosne i Raške.
Grgur Barski, rođen u Zadru, a u historiografiji poznat kao pop Dukljanin navodi u svome glasovitome ljetopisu sljedeće: “Isto tako od navedenog mjesta Dalme sve do grada Bamblone, koji se danas zove Drač, nalazi se Crvena Hrvatska, za koju se još kaže Gornja Dalmacija. I kao što je u Donjoj Dalmaciji ustanovio Salonitansku crkvu kao mitropoliju, na isti način u Gornjoj Dalmaciji su Dukljansku crkvu prema drevnom pravu uredili mitropoliju.” Pojam obiju Dalmacija, kako ga je s malom pogreškom na jugu fiksirao pop Dukljanin, bio je u njegovo doba još živ i svjež. Opisujući Crvenu Hrvatsku Grgur Barski alijas pop Dukljanin, kaže da su se u njoj nalazili gradovi Kotor, Budva, Bar, Ulcinj, Skadar, Trebinje, Pilot, a također i oblasti Hum, Trebinje, Podgorje i Zeta. Objasnivši ispočetka kako je došlo do formiranja Crvene Hrvatske Dukljanin se dalje u čitavom svom djelu zadržava na njenom prikazivanju i opisivanju pojedinih događaja i ličnosti njene prošlosti. Bijelu Hrvatsku spominje uzgredno tek na par mjesta, a Raške se dotiče još rjeđe. Njegovo prikazivanje Crvene Hrvatske obuhvaća vrijeme od 450. do 1150. godine, od petog stoljeća i prije dolaska Slavena u ove krajeve, pa skoro do osnutka države Nemanjića. Iz Dukljaninovog pripovjedanja od bitne važnosti je njegovo vjerovanje i tvrdnja da su Srbija, Bosna i Hrvatska nekad bile u jednom slavenskom kraljevstvu pod paskom Hrvatske i Hrvata, te da se kasnije diobom izdvojila Hrvatska, koja je podijeljena na Crvenu i Bijelu. Na međi Bijele i Crvene Hrvatske je bio Dubrovnik, koji je stvarnosti bio pogranično mjesto Bijele Hrvatske na samoj granici sa Crvenom Hrvatskom. Do diobe na Crvenu i Bijelu Hrvatsku, prema Dukljaninovu kazivanju došlo je negdje polovicom 10. stoljeća. Do sredine 10. stoljeća i Crvena i Bijela Hrvatska tvorile su jedinstvenu državnu cjelinu pod jednim državnim poglavarem, dakako hrvatskim narodnim vladarom.
Andrea Dandolo, dužd mletački ( 1343 – 1454 ), najznamenitiji je ljetopisac Mletačke Republike. Napisao je dvije knjige o povijesti Venecije u kojoj je i “Krinika Dalmacije o Hrvatskoj” u kojoj spominje podjelu Hrvatske. u svom djelu “Chronicon venetum”, koje se danas čuva u izvorniku u biblioteci sv. Marka u Mlecima, on donosi veoma vrijednih vijesti i o najstarijoj prošlosti hrvatskog naroda. Za to je crpio građu iz arhiva mletačkih duždeva, te raznih djela, koja su bila napisana prije njega. O hrvatskom saboru na Duvnu i o razdiobi hrvatske države na tom saboru Andrea Dandolo piše: “Svetopulk, kralj Dalmacije… na Duvanjskom polju krunjen je i kraljevstvo svoje Dalmacije razdijeli na četiri dijela… Od polja, naime, Duvanjskoga do Istre nazva Bijelom Hrvatskom i od toga polja do Drača ( u današnjoj Albaniji ) Crvenom Hrvatskom, a planinski dio od rijeke Drine do Makedonije nazva Raškom i od te rijeke ovamo Bosnom… Moderni, pak, cijelo primorje zovu Dalmacijom, a planinski dio Hrvatskom.” Dandolov je navod sadržinski blizu “Ljetopisu popa Dukljanina”, ali nije izravno prepisan iz poznate redakcije toga Ljetopisa. Najvažnija novost koju Dandolo donosi u svome tekstu je to da se Zagorje ne zove “Surbia”nego “Chroatia”, odnosno Hrvatska. Ferdo Šišić je to dobro primijetio, da ni u Ljetopisu popa Dukljanina naziv Surbia, kao ni Zagorje nema političko, niti etničko značenje, nego samo geografsko, mjesno, da netko ne bi naziv “Surbia” ( na što se i danas Srbi pozivaju svojatajući zlonamjerno i zlorabeći tim latinski nazivom svoje izmišljeno “pravo” za prisvajanjem i otimanjem hrvatskih krajeva )ne bi krivo shvatio. Dandolo preskače naziv Surbia i veli da se u njegovo vrijeme Zagora, tj, Bosna, zove Hrvatska i prema tome da čini sastavni dio hrvatskih narodnih zemalja.
Glasoviti talijanski humanost Flavije Biondo ( Flaviius Biondus 1388 – 1463 ) u svom poznatom djelu “Povijesti” prenosi gotovo od riječi do riječi ono što je Dandolo napisao o Duvanjskom saboru, dotično o Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj. Ovo Biondovo svjedočanstvo nema posebne povijesne vrijednosti, jer prepisuje Anreu Dandola, ne dajuću previše vlastiti znanstveni pečat u širem i dubljem proučavanju i produbljivanju teme. Unatoč tome, ostaje kapitalni i povijesni Biondov zaključak, kojim u osobnom zaglavku daje poseban povijesni trag, ne pozivajući se na Dandola, nego na vlastite prosudbe na temelju izvornih spoznaja i znanstvenih dokaza. Tako Flavije Biondo veli:”Raška i Bosna se smatraju krajevima kraljevstva Hrvatske.” Ovo svjedočanstvo ima posebnu povijesnu vrijednost, jer ono pokazuje da se sredinom 15. stoljeća kada je Biondo pisao svoje djelo na Zapadu Bosna i njezin sastavni dio zapadna Raška tada smatrala etnički i u državnom i pravnom smislu hrvatskom zemljom hrvatske države i hrvatskog naroda.
Tim više je to i dokaz da su Raška iliti Srbija, potom i Bosna u 14. i 15. stoljeću pale pod tursku petovjekovnu vlast kao etničke hrvatske zemlje i oblasni teritoriji Hrvatske, te da su u Bosni i Raškoj posljedično tome, pred pad tih hrvatskih pokrajina pod Turke i u Bosni i u Raškoj živjeli isključivo Hrvati. Flavije Biondo ( 1388 – 1463 ) koji pripovijeda i svjedoči o tome je največi i najznačajniji povijesni svjedok hrvatskog iskona Bosne i Raške uoči turske najezde. Jer, on je rođen godinu dana prije Kosovske bitke 1389, živio je u doba pada Smedervske despotovine pod Turke 1459. a umro je 1463. iste godine kad su Turci vojno okupirali i sve do 1878. držali čvrsto istočnu hrvatsku pokrajinu Bosnu u svojim rukama. Povijesno svjedočenje Flavija Bionda, suvremenika povijesnih događaja pada Bosne i Raške kao hrvatskih pokrajina pod Turke je i najjača i najteža povijesna pljuska, štoviše klasični nokaut srpskim povijesnim mitomanima i kleptomanima današnjice. Oni pred očima cijelog svijeta uzaludno krivotvore hrvatsku povijest, a povijesna arhivska građa pohranjena u pismihranama svjetskih povijesnih arhiva stalno opovrgava njihove bezočne i beskurpulozne laži, prijevare, podvale i obmane. Lako je zaključiti iz svega priloženog da su Hrvati među zamišljenom skupinom južnoslavenskih naroda bez premca glavni i pijemontalni narod i uz Bugare najveći državotvorni narod na jugoistoku Europe. Srbi lažu sebe same, onda i ostatak svijeta da su oni glavni i vodeći državotvorni i “pijemontalni” narod njihove famozne regije. Stvarnost ih surovo demantira, jer svi strani i posve neutralno pisana povijesna vrela, što ne pripadaju ni hrvatskim, niti srpskim autorima, nedvojbeno i nedvosmisleno naglašuju da su prije dolaska Turaka na tzv. Balkan Hrvati jedini i pravi državotvorni narod na prostoru bivše Jugoslavije. Uostalom, srednjevjekovni pisci Rašku uoči turske invazije opisuju, kao što smo vidjeli, isključivo kao istočnu i djelomično državnopravno osamostaljenu hrvatsku pokrajinu, dok je Bosna do pada pod Turke bila definirana kao istočno Hrvatsko kraljevstvo. Zato kroničari sve do potkraj 19. stoljeća posebno zapadni dio Bosne nazivaju i Turskom Hrvatskom ili Starom Hrvatskom, a Hercegovinu nazivaju Turskom Dalmacijom. To je i logično budući su se pozivali i na deftere i zapise turskih osvajača, gdje su Turci zabilježili da su Bosnu vojno osvojili kao sastavni dio kontinentalnog dijela Hrvatske, a Hercegovinu kao sastavni dio primorskog i južnog dijela Hrvatske, odnosno Dalmacije. Otuda i nazivi koje i danas čuvaju i sami Turci u njihovim arhivama u Carigradu Turska Hrvatska kao drugo ime za Bosnu i Turska Dalmacija kao drugo ime za Hercegovinu.
Grčki pisac Laonik Halkokondyles ( 1432 – 1490 ) po tadašnjem humanističkom imenovanju naroda klasičnim imenima, podijelio je narode na Balkanskom poluotoku na Ilire, Tribale i Mezeje. Po Halkonkondylesu Iliri žive zapadno od Drine do Jadranskog mora, koje on po tadašnjem običaju zove Jonsko more, te od Dubrovnika do Istre. Zemlje Sandaljeve, zapravo hrvatskog plemića iz Hercegovine Sandalja Hranića, a to je Humska zemlja s većinom Dukljaninove Crvene Hrvatske, kojom je nakon Sandalja vladao njegov nećak herceg Stjepan, Grk Laonik Halkokondyiles smješta u Ilirik. I prema tvrdnji grčkog pisca u Iliriku, a to je ponajviše prostor današnje sjeverozapadne Albanije, u njegovo vrijeme u 15. stoljeću živio je isti narod kao i onaj uz dalmatinsku obalu i sve do Istre, dakle hrvatski narod rimokatoličke vjere.
Dragan Ilić
HOP
