Priča o Diani Budisavljević još je jedan dokaz kako se ideologijom, iskrivljavanjem činjenica i nametanjem lažnog kolektivnog sjećanja krivotvori povijest. Cilj je uvijek isti – izokrenuti istinu i žrtvu prikazati kao zločinački narod.

Karmela Devčić za Jutarnji list 4. srpnja 2019. napisala je članak o filmu posvećenom Diani Budisavljavić prenoseći kako je riječ o navodno „istinitoj priči”. U samom članku, međutim, autorica kao da pobija vlastiti naslov o „istinitoj priči”. Evo nekoliko citata:

„Diane Budisavljević nitko se nije sjećao, jedino što je redateljica imala jest njezin dnevnik. Doduše, bila su tu djeca, danas ljudi već zašli u godine starosti. (…) Razgovarali su, kaže, s više od stotinu ljudi. No, Diane se nitko nije sjećao, umrla je 1978., a pokojni su i svi njezini suradnici. Djeca koju su spasili bila su u to doba premala i previše traumatizirana da bi je pamtila. Pamtila ju je Vera Velebit, kći Vladimira Becića, jer je u školu išla s kćerima Diane Budisavljević. No, malo se toga i ona sjećala. (…) Svima preporučam pročitati taj dnevnik. Ne može se nabaviti kao knjiga, ali postoji na internetu…” https://www.jutarnji.hr/kultura/film-i-tv/dnevnik-diane-budisavljevic-istinita-prica-o-pothvatu-zene-koja-je-spasila-vise-od-deset-tisuca-djece/9075521/

Autorica članka jasno navodi kako relevantnih svjedoka nema, te kako je dnevnik jedini izvor, a originalni dnevnik nikome nije dostupan. Tu nastaje problem. Svoj je dnevnik Diana Budisavljević pisala na njemačkom jeziku. 2002. objavljen je pregledni rad „Dnevnik Diane Budisavljević 1941. – 1945.” na hrcak.srce.hr . Ovdje treba istaknuti kako to nije izvorni tekst dnevnika pisanog na njemačkom, nego (nečiji) prijevod na hrvatski. Ipak, kao autorica je navedena pokojna Diana Budisavljević iako je riječ o prijevodu objavljenom 24 godine nakon njezine smrti.

Daljnjim istraživanjem može se doznati kako je dnevnik je s njemačkog na hrvatski prevela njezina unuka Silvija Szabo, koji je objavljen 2003. u nakladi Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac i Hrvatskog državnog arhiva. Na policama knjižara ove knjige više nema.

Pitanja koja se nameću: Zašto njezin dnevnik nije objavljen u bivšoj Jugoslaviji, između 1945. i 1990.? Zašto se tek u suvremenoj hrvatskoj državi počelo javno govoriti o Diani Budisavljević i o njezinome dnevniku? I drugo, koja su jamstva da je Dnevnik, odnosno njegov objavljeni prijevod autentičan? Široj javnosti nije dostupan original na njemačkom. Ne postoji javno propitivanje autentičnosti ni dnevnika ni njegova prijevoda, i nije javno dostupna stručna analiza koja bi potvrdila autentičnost dnevnika i ispravnost prijevoda.

Za razliku od Budisavljevićevog dnevnika, Dnevnik Anne Frank je dostupan u svome izvornom obliku, te u raznim prijevodima. Istražena je i njegova autentičnost. Još 1978., u sklopu sudske parnice o autentičnosti dnevnika, obavljena je i forenzička istraga od strane njemačkog Saveznog Odjela za Kriminal i dokazano je kako i papir i tinta sežu iz vremena nastajanja, prije 1950.

Film o Diani Budisavljević koji se sada predstavlja i o kojem ovako površno piše Karmela Devčić za Jutarnji list 4. srpnja 2019., snimljen je u koprodukciji Hrvatske i Republike Srbije, i Republike Slovenije.

Međutim, nije to prvi film kojoj su institucije Republike Srbije bile (ko)producenti. 2018. godine Radiotelevizija Republike Srbije i tamošnje „Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja” snimili su film „Dijanina deca” i emitiran je, među ostalim, na Radioteleviziji Republike Srbije.

Iako bi, sudeći po njegovu naslovu, ovaj film trebao govoriti prije svega o humanitarnom djelovanju Diane Budisavljević, velika je pozornost posvećena vrjednovanju tadašnje hrvatske države.

Nekoliko je netočnih i krivotvorenih povijesnih podataka zbog kojih se film može promatrati kao propagandni film u svrhu falsificiranja povijesti. Među ostalim, u tom se filmu ističe kako je u NDH navodno „zaklano 750.000 nevinih i razoružanih Srba”. Taj monstruozni propagandni navod pobijen je ne samo raznim znanstvenim istraživanjima o ratnom stradanju, nego i pukim uvidom u popise stanovništva.

S obzirom na to da je film „Dijanina deca” snimljen u koprodukciji institucija Republike Srbije, može se zaključiti kako tamošnja službena politika zauzima političke i u širom kontekstu društvene stavove temeljene, među ostalim, i na u filmu navedenim povijesnim falsifikatima i monstruoznim ideološkim propagandama. Kako onda vjerovati ovom sada predstavljenom filmu kojem su u koprodukciji ponovno institucije Republike Srbije? Kako vjerovati ovom filmu za koji i Jutarnji list priznaje da nema autentičnih svjedočanstava i koji je temeljen na neistraženom dnevniku Diane Budisavljević?

Hoćemo li vjerovati „koprodukcijama” ili vlastitim očima?

GI Ivo Pilar

GI Milan Šufflay

Izvor Biram dobro