Silvestar Mileta, povjesničar koji je istraživao povijesne dokumente za film Dane Budisavljević „Dnevnik Diane Budisavljević“ izjavljuje na televiziji da je originalna kartoteka Diane Budisavljević „izgubljena“ – što je čista laž. To ne čudi previše, budući da je Tvrtko Jakovina predložio Miletu kao konzultanta i „istraživača“ za ovaj film. Naime, Diana Budisavljević je bila primorana predati svoju originalnu kartoteku jugoslavenskom komunističkom režimu nakon završetka II. svjetskog rata, odnosno, komunisti su joj otuđili tu kartoteku, što potvrđuju čak i povjesničari i voditelji raznih institucija i instituta konzultirani i intervjuirani u dokumentarnom filmu „Dijanina deca“, snimljenom 2017. godine iza kojeg stoji Radiotelevizija Srbije. Autori tog filma toliko mrze Hrvate da su se čak potrudili pronaći preživjele koji blate svoje spasitelje, odnosno usvojitelje ili udomitelje (većinom hrvatske obitelji), ili se pak sjećaju neke „grozne“ časne sestre, mada su im te iste časne sestre tada spasile život. Znači, nije redateljici Dani slučajno „došao u ruke“ dnevnik rođake istog prezimena (o kojoj i sama kaže da do prije 10 godina nije znala apsolutno ništa), nego se radi o dobro tempiranom filmskom uratku koji ima točno određeni zadatak: manipulirati i iskriviti činjenice, širiti laži o „ugroženom srpstvu“ te izmišljotine o „genocidnosti“ Hrvata. Dovoljno je pogledati taj dokumentarni film RTS-a (koji kao pilot-film prethodi ovom Daninom dokumentarno-igranom filmu), koji se niti u jednom svom segmentu ne bavi povijesnim istraživanjima ili dokumentima, nego špekulacijama i nagađanjima, a poglavito blaćenjem neupitne humanitarne involviranosti i utjecaja bl. Alojzija Stepinca, da se čovjek zabrine oko vjerodostojnosti iznenada jako popularne filmske varijante na istu temu, kojoj kumuju slični „stručnjaci“. Usuđujem se reći da još nikada nisam naišla na toliko snažnom mržnjom zadojeno iskrivljavanje povijesnih činjenica, kao u tom uratku RTS-a iz 2017. godine. U tom filmu je izneseno toliko bjesomučnih laži, kao što je „klanje srpske dece“, odsijecanje udova djece, ubijanje maljevima, sjekirama, usmrćivanje injekcijama i slične grozote, nabacivanje tisućama i stotinama tisuća žrtava Jasenovca bez ikakvih dokaza ili pokrića, zaplitanja u vlastite laži, da takva razina suludih laži ostaje dosada nedosegnuta u svjetskim razmjerima. Ispada da su nacisti na koljenima molili krvožedne hrvatske ustaše da poštede srpske živote…
Kroz taj užas od dokumentarnog smeća nas vodi naravno Hrvoje Klasić, dežurni branitelj „vječno ugroženih“ Srba te povjesničar-amater u svemu što se tiče Jasenovca. I taj lažljivi lik udara u iste diple kukanja i zgražanja, umjesto da se uhvati svoje struke, analize dokumenata i svega onoga čime bi se jedan povjesničar trebao baviti. Umjesto dokazivih i provjerljivih zaključaka i brojki, on se pretvara u profesionalnu narikaču i servira svoje loše sklepane epove o ustašama.
Nećete vjerovati, ali jedna od te spašene djece (sada stara žena) je ispričala mit o svojem bratu s kojeg su drugi „jeli kožu“! Navodno joj je to netko ispričao, pa ona to kao povijesnu činjenicu iznosi u ovom „dokumentarcu“. Kanibalizam i komadanje tijela je na taj način bez ikakvog traga, dokumenta ili svjedočenja pripisan – ustašama! Jovan Mirković, direktor spomen-područja Jasenovac (1978.-1980. i 1990.-1991) također besramno iznosi laži, ali se i sam se u njih zapliće. U tom filmu se više puta pojavljuje izvjesna Ana Maria Gruenfelder iz Zagreba, navodno hrvatska povjesničarka i teologinja koja toliko mahnito i s nekontroliranom mržnjom pokušava poništiti Stepinčev doprinos u spašavanju kozaračke djece, da nije upitna samo njezina povjesničarska etika i vjerodostojnost, nego i ona teološka. Slijepa mržnja prema katoličkoj crkvi i posebice prema Stepincu izlazi na sve pore još jednog povjesničara lažljivca koji se pojavljuje u ovom uratku; radi se o Milanu Koljaninu iz Instituta suvremene povijesti u Beogradu. On stoji čvrsto na barikadama laži kao i Klasić. Ne pitajte me što Nataša Mataušić iz Hrvatskog povijesnog muzeja iz Zagreba radi na ovom monstruoznom dokumentarcu, ali je u svakom slučaju nevjerojatno da je bilo tko iz hrvatskih znanstvenih institucija uopće pristao sudjelovati u tom projektu koji je stvoren isključivo u svrhu obmane, iskrivljavanja povijesti, činjenica, dokumenata i zloupotrebe struke koju stavlja u službu propagande koja želi Hrvate svijetu predstaviti kao fašiste i naciste sve od reda.
Ukoliko se ovaj noviji, Danin igrano-dokumentarni film imalo oslanja na svojeg dokumentarnog prethodnika iz laboratorija laži RTS-a, dopustili smo katastrofu koji propagandno i medijski višestruko nadmašuje onu HAVC-ovu podvalu s „Dvorom na Uni“. Nažalost, budući da je redateljica godinama surađivala s Nenadom Puhovskim, a oslanja se na „istraživanja“ Jakovininog štićenika Milete, sasvim je jasna propagandna svrha tog filma.
Iz najave filma nije dovoljno istaknuto nekoliko vrlo bitnih činjenica: Diana Budisavljević rođena Obexer ja Austrijanka iz vrlo utjecajne i imućne obitelji Obexer iz Innsbrucka, koja je udajom za hrvatskog intelektualca srpskih korijena Julija Budisavljevića, inače vrlo zaslužnog člana hrvatskog društva, doselila u Zagreb. Ta izuzetna žena je pomagala svoj djeci i siročadi (a ne samo srpskoj), te je UZ DOZVOLU tadašnjih HRVATSKIH institucija, uz pomoć pretežito HRVATSKIH liječnika i uglednika, uz nevjerojatnu požrtvovnost mnogih Zagrepčana i drugih građana tadašnje NDH, uz pomoć HRVATSKOG Crvenog križa, HRVATSKIH časnih sestara, te poglavito, uz pomoć blaženog Alojzija Stepinca, HRVATSKOG nadbiskupa, spasila i omogućila život i preživljavanje ugroženoj djeci i siročadi za vrijeme II. svjetskog rata na našim prostorima.
Ingrid Runtić
HOP