Antun Babić
SAM PROTIV TOTALITARNOG SUSTAVA I KOMUNISTIČKOG NASLJEĐA U HRVATSKOJ
Nakon rezolucije Europskog parlamenta, usvojene 19. rujna 2019., o osudi i izjednačavanju komunizma i nacizma, na dan raketiranja Banskih dvora prije 28 godina odlučio sam po drugi puta sam otići u Kumrovec, meku hrvatskih i jugoslavenskih komunista, s ciljem da još jedanput skrenem pozornost na strašne zločine koje je komunizam učinio hrvatskom narodu od 1945. do 1990., i također, a možda i još više, na od svih hrvatskih vlasti od 1990., provođenu neokomunističku, tj. protuhrvatsku politiku u Republici Hrvatskoj.
Da je Hrvatska isključivo u rukama hrvatskih komunista, od koji su neki bili i neostaljinisti (Manolić, Boljkovac itd.) brzo sam shvatio odmah nakon povratka u Hrvatsku iz Australije 1990. godine. Da podsjetim čitatelje, bio sam jedan od prvih hrvatskih političkih emigranata koji se vratio u Hrvatsku nakon prvih «slobodnih» izbora u travnju 1990., u kojima sam i osobno sudjelovao u koaliciji pod imenom «Hrvatski blok», u kojem su bili HDZ i HSS.
Sav golemi utjecaj komunista, Jugoslavena i udbaša u Hrvatskoj najizravnije sam na mojim leđima osjećao u Ministarstvu vanjskih poslova od 1991. do 2013., kad sam otišao u mirovinu. Zbog mojih beskompromisnih zahtjeva da se u Ministarstvu vanjskih poslova provodi hrvatska državotvorna i domoljubna politika, naišao sam na žestok otpor komunista kao što su, primjerice bili Božidar Gagro i Damir Grubiša, su bili miljenici Hrvoja Šarinića. Tada sam u Ministarstvu vanjskih poslova dobio etiketu ustaše i luđaka, koji želi primijeniti sustav rada i odgovornosti, a njima je, bunili su se, najbolje odgovarao baš dotadašnji socijalističko-komunistički sustav, koji je, evo, u Hrvatskoj zadržan sve do danas.
Da je to tako uvjerio sam se i nakon dolaska u Kumrovec. Kad sam počeo snimati moj Youtube uradak bio sam višekratno prekidan navalom turista i titoljubaca iz inozemstva i diljem Hrvatske, a bio je to običan radni dan. Još dublje sam se zamislio kad sam vidio da se ne radi samo o starijim osobama, nego, a naročito iz Hrvatske, o mladim bračnim parovima s malom djecom. Da mi je netko rekao 1990. da ću to doživjeti trideset godina kasnije, odgovorio bih mu da je lud te da ne zna što govori. Na moju žalost, i tragediju, hrvatskog naroda, činjenice govore suprotno.
Kao čovjek koji je bez vode u pustinji, i nalazi se na samrti, došao sam u Kumrovec zavapiti i poslati poruku hrvatskom narodu da se i njemu sprema smrt, kao i onom čovjeku bez vode u nepreglednoj pustinji, ako na vrijeme, a njega je sve manje, progleda, i skine sa svojih leđa komuniste, udbaše i Jugoslavene, koji u zadnje vrijeme sve više dižu glavu u hrvatskim mainstream medijima, na društvenim mrežama i svim obrazovnim institucijama, koje odgajaju nove Titove pionire i omladince. Umalo sam eksplodirao kad je jedna srednjoškolka došla pred Titov spomenik u Kumrovcu i oduševljeno i vrlo glasno ispalila: «Joj, kako je samo lijep».
Hrvatski narode, uopće nije važno tko će od favorita pobijediti na skorim predsjedničkim izborima: Kolinda Grabar-Kitarović, Zoran Milanović ili Miroslav Škoro. Ama baš ništa se neće u tom pogledu promijeniti. To vidimo po rezultatima stolovanja Kolinde Grabar-Kitarović na Pantovčaku u zadnjih pet godina. Sada smo u još daleko težoj situaciji nego što smo bili kad je široko nasmijana izbrana za predsjednicu države. Prava vlast je u rukama europejca i sina komuniste, Andreja Plenkovića. Naša je zadaća politički srušiti Andreja Plenkovića, jer on vodi dvostruku politiku. U institucijama Europske unije predstavlja se kao najveći zagovornik demokracije i multikulturalizma, a u Hrvatskoj vlada željeznom rukom na način na koji bi mu i sam uljez Walter Tito zavidio. Nemojmo se zavaravati nuđenjem ovog ili onog programa. Naš glavni neprijatelj je današnji nekomunistički tj. totalitarni politički sustav u Htrvatskoj.
Međutim, usprkos svim preprekama koje se nalaze pred nama pojedincima i hrvatskim narodom u cjelini, naša je dužnost do zadnjeg daha boriti se za spas Hrvatske i hrvatskog naroda. Iz današnjeg ropstva Hrvatska ne može izići ukoliko se ne provede najnovija rezolucija Europskog parlamenta, a to znači da se u Hrvatskoj na najbrži mogući način mora provesti pravedna lustracija, kao i uklanjanje sveukupnog komunističkog nasljeđa koje se ukotvilo u svim porama hrvatskog društva.
Tek kad otvoreno zatraže neodgodivu lustraciju i micanje svih simbola zločinačkog komunističkog sustava i njegovog nasljeđa u Hrvatskoj, vjerovat ću Miroslavu Škori i Kolindi Grabar – Grabar Kitarović da će se iskreno i neustrašivo boriti za interese i opstanak hrvatskog naroda, a ne planove i ciljeve tajnih međunarodnih organizacija, koje žele vidjeti što skoriji nestanak nas Hrvata.
Glas za mene na predsjedničkim izborima glas je za sigurnu budućnost hrvatskog naroda i samostalne hrvatske države. Glas za Kolindu Grabar-Kitarović, nedokazanog domoljuba Miroslava Škoru i titoljubca Zorana Milanovića, glas je za vrlo neizvjesnu sudbinu Hrvatske.
HOP
