Gotovo nitko nije reagirao na moje opomene da se u cijelom svijetu, dakle i u Hrvatskoj, događa nova komunistička revolucija. I da ona pobjeđuje. Zato ovdje o njoj pišem otvoreno i sve čitatelje upozoravam da razmisle o napisanom. To što se zbiva u hrvatskom javnom prostoru nije hrvatska specifičnost nego zapljuskivanje sve jačih valova komunističke revolucije koja se širi svijetom, a nas tek blago oplakuje jer smo na razini svijeta nevažni.
Osim toga, hrvatski narod je još uvijek okrenut vjeri i domoljublju, a hrvatski komunisti nemaju ni vođu niti jake ljude koji bi bili kadri otvoreno udariti na temelje hrvatskoga društva, a time i države.
Komunistička revolucija je planirana svjetska subverzija, a ne niz gluposti
Nova komunistička revolucija nije aktivnost besmislenih „nevladinih“ udruga, esdepeovsko bulažnjenje u Saboru, ni feministička neuroza. Ona je plan. Ona je planirana prije mnogo godina, kao izravni nastavak komunističke revolucije koju je smislio Marx i koje su u različitim dijelovima svijeta vodili ljudi na kraju identificirani kao masovni ubojice: od Lenjina, preko Staljina, Tita, Ceausescua, Castra, Mao Zedonga i Pol Pota, sve do Kim Jong-una.
Nakon neuspjeha komunizma izvan Sovjetskog Saveza i njegove propasti novu komunističku revoluciju planirali su mnogi marksisti,, a napose takozvana „Frankfurtska škola“.
Zato danas komunisti sebe nazivaju „Nova ljevica“, iako u biti promiču Marxov komunizam. No sada je on u novom pakiranju! Ne stavljaju više žarište na izrabljivanje radnika, nego na sasvim druge društvene skupine; radnici se više ne spominju ni u najduljim i najdosadnijim neomarksističkim tekstovima. No iz te „dosade“ vreba ono isto zlo koje je u 20. stoljeću odnijelo stotine milijuna života – čisti, destilirani komunizam Marxa, Engelsa, Staljina i Tita.
Što zapravo žele komunisti?
Nakon propasti svih radničkih komunističkih revolucija, sada se komunisti prividno jako zalažu za „ljudska prava“, navlastito „prava“ žena, osoba s čudnim seksualnim nagonima, za miješanje rasa s različitih kontinenata (migranti), za stanje društvenih skupina koje nemaju kapacitet osobnog privređivanja za prosječno dobar život, a svijet pozivaju na „globalizaciju“ plašeći ga globalnim zatopljenjem.
Ali i to je varka, kao što je varka bio i „interes za stanje radnika“ u 20. stoljeću! Komuniste ne zanima nitko, nego ih vodi želja da razore društvo, tako da više nema država, nacija ni vjere, da nestane obitelj, ljubav, čast i dostojanstvo i da u nastalom kaosu oni, više ili manje skriveno, preuzmu svjetsku vlast. Isto kao što su je preuzimali i u 20. stoljeću, a pravili su se da su jednaki radnicima!
Među komunistima njima i njihovim podržavateljima većina nije svjesna neomarksističke teorije i plana kao ni činjenice da ih vode skriveni svjetski komunističke vođe! Ali privlači ih promjena koja obećava manje rada a više primanja, manje morala a više seksa, manje odgovornosti a više vlasti. Bez domoljublja, obitelji, vjere i ljubavi život im je besmislen i dosadan i popodne se zanimaju za promjene koje su na prvi pogled dopadljive.
„Represivna tolerancija“!
Vodeći mislilac „Frankfurtske škole“ bio je Herbert Marcuse. On je biko pametan čovjek opsjednut idejom da definira i izazove revoluciju. Mogućnosti revolucije tražio je u svakom aspektu ljudskoga života i u većini ih je našao. Izravno je izazvao međunarodnu studentsku bunu 1968. Za današnje stanje zapadnoga društva koje je pokleknulo pred komunističkom revolucijom, najvažniji su radovi upravo Herberta Marcusea. On nije manje velik i manje opasan od samoga Karla Marxa.
Kad se čitaju Marcuseove ideje pisane prije 50 godina vidi se da su se sve ostvarile ili se obilato ostvaruju. Godine 1965. Marcuse skovao je naziv „represivna tolerancija“, gdje „repressive“ znači „obuzdavanje, represija, suzbijanje, ugušivanje“. Tolerancija koja je represivna, koja guši! On je ustvrdio da se tolerancija ne smije primijeniti jednako na sve, jer „ako je jednaka za sve onda je oni jači bolje koriste za sebe“. Zato je treba obuzdati. (Po toj logici dobrim bi učenicima trebalo zabraniti školovanje.)
Marcuseova represivna tolerancija mora diskriminirati. Diskriminirati tako da „oslobađa“, a „oslobađa“ tako da protežira slabe a obuzdava jake. Slaba je politička ljevica, a jaka je politička desnica, dijagnosticirao je Marcuse! Pa se mora diskriminirati tako da se protežira ono što on smatra lijevim, a obuzdava ono što on smatra desnim. Lijevo (i slabije) su studenti, intelektualci i manjine svih mogućih vrsta. Desno (i jače) je poslovni sektor, vojni sektor i sve djelatnosti koje on smatra zaštićenim, pa desnica rukovodi, gomila bogatstva i sprječava društvene promjene.
Vidimo da je od vremena Marxa i Lenjina promijenjena struktura ljevice (nema više radnika), a desnica, koju treba diskriminirati, ostala je ista – poduzetnici, rukovoditelji, vojni sektor, (zaštićene) religije, političari, bogati ljudi i „desničarski“ novinari, pisci i drugi intelektualci. Točno oni koje je Tito pobio 1945.: vojska, poduzetnici, svećenici, novinari, političari i intelektualci! Marcuseova shema je ista, ali ne traži smaknuće nego diskriminaciju – ušutkivanje i medijsku blokadu.
Citirajmo ga: „Ne smiju se blokirati putovi koje može razviti subverzivna većina, a ako budu blokirani organiziranom represijom i indoktrinacijom, njihovo ponovno otvaranje može zahtijevati naoko nedemokratske mjere. One bi uključile povlačenje toleriranja slobode govora i okupljanja onih skupina i pokreta koji promiču agresivne politike, naoružavanje, šovinizam, diskriminaciju na osnovi rase i religije, kao i onih koji se protive proširenju javnih dobrobiti koje stoje na raspolaganju, zdravstvene skrbi, itd. Štoviše, povratak slobode mišljenja može tražiti nova i rigidna ograničenja u izobrazbi i praksi obrazovnih ustanova koje, samim svojim metodama i koncepcijama, služe zatvaranju svijesti unutar uspostavljenog svijeta govora i ponašanja.”
On dakle tvrdi da istinska demokracija treba zabranu temeljnih ljudskih prava za one koji zastupaju konzervativne stavove, kao i za postupke koje on smatra agresivnim ili diskriminatornim. Ustraje da stvarna sloboda mišljenja mora uključiti nastavničku indoktrinaciju studenata. „Oslobođenje „prezrenih na svijetu“ zahtijeva obuzdavanje ne samo njihovih starih nego i novih neprijatelja.“
Pročitajte ponovno i promislite – zar to nije upravo ona škola u koju ste išli za vrijeme komunizma? One koji ne misle kao „ljevica“ danas više ne će pobiti (iako se služe nasiljem), nego će im milostivo zabraniti slobodu govora i djelovanja. „Verbalni delikt“ danas nosi ime „govor mržnje“.
Hrvatski komunisti
Važno je uočiti da u Hrvatskoj samo najslabiji marksistički učenici sebe još uvijek nazivaju komunistima. Ne nazivaju se ni neokomunistima, niti „novom ljevicom“, jer malo je tko od njih čitao H. Marcusea, A. Gramscija, Rudija Dutsckhea (“dugi marš kroz institucije”) i druge neomarksiste.
Većina ih zapravo i ne zna što radi; oni su loši učenici loših hrvatskih marksističkih učitelja. Vuče ih prilika za kruh bez rada, znanja i napora i za vlast bez odgovornosti. Zato sebe komunisti u Hrvatskoj nazivaju „antifašistima“ – iako je „antifašizam“ tek istrošeni trik povratka komunističke vlasti. To davno prevladano učenje Josipa Broza i Ivana Fumića u Hrvatskoj je još uvijek komunistički hit.
Milorad Pupovac je toga svjestan, ali „antifašizam“ podržava jer nema drugoga načina da objasni srpske pokolje svojih sugrađana Hrvata. Njega pak oponaša Veljko Kajtazi, toliko uspješno da Faktograf cenzurira one koji Kajtaziju blago kažu da možda ipak pretjeruje.
No postoji i jedan broj onih koji su na plaćama iz inozemstva, otamo dobivaju upute i znaju što rade. Oni onda šire neokomunizam, a stare laži o „antifašizmu“ dobro im dođu. Tako su u Hrvatskoj prošle Istanbulska konvencija, Marakeški sporazum i zakon o partnerstvu; narod je jedva spasio definiciju braka, ali izgubljena je definicija obitelji. Reforma školstva usmjerena je točno prema Marcuseovim postulatima (v. sadržaj Građanskoga odgoja), učenici vladaju školama, Faktograf i pravobranitelji cenzuriraju „govor mržnje“, a SDP gura legalizaciju marihuane, financiranje skupih lijekova i postupaka za koje se zna da nisu djelotvorni te huška radnike i sindikate da traže plaće i mirovine za koje hrvatsko društvo svojom produktivnošću nema novca.
Barem pola od tisuća nevladinih organizacija špijunira Hrvatsku i Hrvate za strane centre moći i pritom nesmetano izmišlja detalje koji pridonose slici „fašizacije“ hrvatskoga društva. Stvar je otišla toliko daleko da o „buđenju fašizma u Hrvatskoj“ trubi čak i službena Slovenija u svojim nastojanjima da se dokopa hrvatskoga mora
Ne ćemo još dugo izdržati. Moramo sve rečeno shvatiti i prema njemu se postaviti. I djelovati. Demokracija pripada i nama.
Ako želite komunizam – izvolite
Rasprava o propasti čovječanstva ako pobijedi nova komunistička revolucija uzela bi nam previše prostora, pa ću samo podsjetiti da komunistička revolucija uvijek cilja na ukidanje država i nacija i uništenje vjere i religije. Netko kome nisu važni država, nacija i vjera može reći da je dobro da pobijedi ljevica, jer će se povećati plaće, mirovine, radnička prava i socijalna sigurnost. Takvo razmišljanje je čista ludost, jer nema tog novca koji može platiti sve što nova (kao i stara) komunistička revolucija traži. Najbolje objašnjenje apsurdnosti „socijalističkih“ dala je gđa Margaret Thatcher: „Problem sa socijalizmom je u tome da on uvijek ostane bez tuđega novca“, te „Globalno zatopljenje je čaroban izgovor za globalni socijalizam.“
Zato hrvatskoj javnosti ovo pišem kao ipak vrlo ozbiljnu opomenu. Vrijeme je da se toj revoluciji opru oni koji je ne žele, koji misle da je štetna i da će upropastiti i Hrvatsku i svijet. Meni se ima pravo ne vjerovati, ali onda treba proučiti izvore koje navodim i brojne druge, napose one koje su pisali planeri suvremene komunističke revolucije.
prof. dr. sc. Matko Marušić