Za jednim obiteljskim ručkom, prije obraćenja, a tijekom srednje škole, netko je nešto spomenuo Crkvu. Ja sam taj čas podemonio i počeo takve bljuvotine o Crkvi pričati da su i moji sustolnici, inače ne baš neki vjernici, ostali šokirani i počeli me smirivati i stišavati.
E sad, kako je došlo do tog incidenta i kako općenito kod mladih, pa i starijih, dolazi do bunta protiv Crkve i na kraju krajeva protiv Boga samoga? Stvar je kompleksna, ali evo nekih od uzroka.
Prvo, tu su duhovne rane zbog kojih čovjek stvara krivu sliku Boga i svega povezanog s njime i ulazi u bunt protiv njega, jer on je dopustio da ti se dogode neke loše stvari u životu. O tome više u prilogu jer je opširna tema. Drugo, odrasli daju loš primjer i zapravo ne drže do vjere, a šalju te u Crkvu i kao slave sakramente i blagdane, pa stekneš dojam da je vjera neka površna i licemjerna priča. Tu se uklapaju i sablazni koje dolaze od klera i “uzornih vjernika”. Treće, što si više u grijehu, to ti se više povećava netrpeljivost prema svemu što je Božje. Nije slučajno da opsjednuti burno reagiraju na posvećene predmete, osobe, mjesta… Mnogi nisu opsjednuti, ali su isto prožeti duhom grijeha, duhom koji je suprotan Božjemu, pa otuda i reakcije.
I četvrto, a što bih posebno danas istaknuo, jest stvaranje slike o Crkvi putem medija, u kojima se sustavno događa “prekomjerno granatiranje” Crkve i vjere i Boga. I onda ti se to taloži godinama uz ove prethodno navedene faktore, dan po dan uvijek nešto i na koncu, a da nisi ni svjestan točno zašto, odjednom mrziš Crkvu. Baš ju mrziš! Zapravo ne Crkvu, nego ono što mediji predstavljaju da Crkva jest, ali tebi je svejedno jer ne znaš razliku.
Savršen primjer toga medijskoga ogađivanja događa se i ovih dana, a povodom slučaja višestrukog silovanja, prijetnji i nasilja u Zadru. Tako Predrag Matić kaže nešto u stilu: “Kladim se da svi silovatelji imaju sve sakramente”. Što znači i čemu služi ta izjava, osim da se svetinju stavi u jedan kontekst koji ju ogađuje? Zločin čovjek čini unatoč tome što je slika Božja, unatoč razumu i savjesti, pa tako i unatoč sakramentima i vjeronauku, a ne zbog njih! Drugo, kad bi se sakramenti dijelili po strožim kriterijima, sasvim je izvjesno da bi Matić i njegovi prvi digli hajku “protiv diskriminacije u Crkvi” ili nešto slično. Nadalje, a na istu temu, Zoran Šprajc sinoć kaže: “Uz ovaj val civilizirane Hrvatske koji glasno preko medija buči prema zadarskom sudu, postoji i onaj drugi val primitivne, šerijatske, katotalibanske Hrvatske koji se upravo u ovom trenutku valja prema silovanoj djevojci i u sebi potiho tutnji – sama je to tražila”. Odvratno. Baš odvratno.
Marin Miletić je snimio na tu temu video, facebook je pun katoličkih žaljenja i osuda tog gnjusnog čina, narod.hr prenosi da je javnost zgrožena… Kad sam čuo da se nas vjernike u ovoj priči stavlja na neku “drugu stranu”, stranu opravdavanja serijskih silovatelja i nasilnika, bio sam u totalnom šoku. O čemu on priča, osim o dr. Grudenu koji je stvarno fulao “ceo fudbal”? Potiče li primjer Isusa Krista koji kao nevini Jaganjac trpi na križu nekoga da nanosi nasilje? Ili poruka sakramenta ženidbe ili nauk o svetosti bračnog (!) čina? Ili zapovijed ne ukradi (tuđe dostojanstvo) ili ne sagriješi bludno? Pola Biblije i Katekizma može se citirati kao jasna osuda ovog zločina i onda netko stavlja Crkvu na “drugu stranu”? I onda šlag na tortu, 24 sata s naslovom: “Da postoji Bog, bili bi u zatvoru”. Sad je Bog kriv za sudske odluke i tako redom za svo zlo u svijetu. A mediji jedva dočekali.
I tako, kap po kap, svaki dan po malo propagande i pranje mozga se polako, ali sigurno događa. Uz to što smo kao vjernici pozvani Bogu prikazivati podnošenje tih uvreda i kleveta za spas duša, mislim da jednom trebamo i reći: “Dosta” i početi raskrinkavati ovu protukršćansku propagandu koja truje ljudima duše i vodi ih ravno u propast. Gospodi, pomiluj.
Nastanak rana u djetinjstvu
Treba reći da rana može biti jača ili slabija. Što je jača to ćemo kod sebe naći više simptoma. Rane dijelimo po razdobljima nastanka i svatko ima bar malo od neke rane ili rana, pa možemo u odraslom dobu biti u nekoj rani pet minuta ili duže razdoblje, a onda upadamo u drugu, treću itd. Što je rana dublja to će više utjecati na naše ponašanje, naš izgled i način govora, na cijelu osobnost. Rane mogu biti u raznim međusobnim kombinacijama, može biti jedna dominantna, dvije, tri, ili svih pet. To svatko u svom radu na sebi treba istražiti. Treba ovdje reći da svaki roditelj voli svoje dijete, a rijetko je da će, barem majka, svjesno štetiti svojem djetetu. Roditelji se često osjećaju pretjerano odgovorni i pokušavaju uopće ne povrijediti svoje dijete, a to nije moguće jer čovjek ne može biti savršen. Dapače, taj strah da ćemo nekoga povrijediti dovodi do toga da ga povrijedimo još jače nego što bismo to učinili kad bismo bili opušteni. Rane smo mi nazvali Ranjenim djetetom ili križem, i dijete već dolazi s određenim predispozicijama u genima i ulogama koje dobivaju u obitelji, tako da dvoje djece neće jednako reagirati na pogrešku roditelja, a ovisno o križu osjetit će kao povredu nešto što uopće nije morala bila pogreška roditelja. Razlikujemo pet rana po razdobljima nastanka.
1. Rana odbačenosti
Prva rana nastaje već u prenatalnom periodu ili pri rođenju, pa sve do godine dana. Dijete doživljava da nije dobro došlo, da je ovo neprijateljski svijet, pa se osjeća odbačeno, ne žele ga. Dijete osjeća da nije željeno kad majka razmišlja o pobačaju, zatim zbog teškog poroda, zbog odsutnost majke kao kod djece iz inkubatora ili bolesti majke, zbog svjesnog ili nesvjesnog neprijateljstva majke, koja je i sama bila odbačena – da navedemo samo najvažnije razloge za nastanak te rane rane. To je najteža rana iz djetinjstva i ako je jaka, može rezultirati psihičkom bolešću, rakom, dijabetesom, aritmijama, anoreksijom, alergijom, tremom i drugim teškim posljedicama ako se ne iscjeljuje. Takva osoba će biti puna strahova svih vrsta, pa posljedično i puna obrana. Osoba se brani povlačenjem, šutnjom. Postaje emocionalni ucjenjivač povlačenjem. Ljudi kod kojih je odbačenost dominantna rana su kao djeca mirni i povučeni, nevidljivi. U pubertetu misle da su posvojeni ili zamijenjeni u bolnici kao bebe. Često su manji od ostale djece, ili/i mršavi, pa ih roditelji previše štite, ali oni to doživljavaju kao «gušenje». Ljubav poistovjećuju s gušenjem, pa zbog toga kasnije u životu odbacuju osobe koje ih vole, ili se povlače od njih jer se boje gušenja. Ali se istovremeno boje odbacivanja. Roditelji ih štite tako da misle i odlučuju za njih, što ta djeca doživljavaju kao dokaz da su nevrijedna. Uglavnom šute, ako ih u govoru netko prekine, oni će zašutjeti jer misle da nisu važni. Ne iznose svoje mišljenje jer se boje odbacivanja. Znaju što žele, ali se boje tražiti jer misle da ono što žele nije važno. Ne stoje čvrsto na svojim nogama i bješe u maštanje, izolaciju. to više odbacuju sami sebe, to se više plaše odbacivanja, pa to postaje začarani krug. Neprestano sami sebe omalovažavaju i uspoređuju s drugima na vlastitu štetu. Ne vjeruju da bi ih drugi mogli voljeti. Nikada si ne dopuštaju opuštenost, da budu kao djeca. Žele brzo odrasti da bi se zaštitili od odbacivanja. Ali tijelo često zbog toga ostaje djelomično dječje, ili dijelovi tijela ostaju nerazvijeni. Kod dominantne rane odbačenosti tijelo je mršavo i izduženo.
2. Rana napuštenosti
Napuštenost je također rana povreda. Za razliku od odbačenosti, koja može biti isto prisutna, kod napuštenosti osobu su napustili, dok kod odbačenosti osobu ne žele. Taj osjećaj se stvara u razdoblju do dvije godine, a može biti prouzročen rođenjem drugog djeteta u obitelji, boravkom u bolnici, kad roditelji puno rade, pa su djeca duše ostavljena kod bake i djeda, ili drugih osoba. Odraslom dobu takve osobe se osjećaju neispunjeno i stalno traše osobe koje će im odigrati roditelje, postaju ovisne o drugima, što samo pojačava njihovu bespomoćnost. Kako u pravilu izbjegavaju da osjete osjećaj napuštenosti i bespomoćnosti, postaju žrtve emocionalne ucjene, pristaju na destruktivne odnose, samo da ne bi ostali sami, ali i sami postaju emocionalni ucjenjivači zbog toga. Postaju ovisnici o pozornosti drugih, često razvijaju tjelesne probleme i bolesti, ali i pretjerano vode brigu o drugima, ne bi li ih natjerali da ih vole. Ali to je rupa bez dna, jer sve što dolazi izvana ne može utažiti njihovu beskrajnu potrebu za pažnjom. To ovisi o dubini rane, ali što više dobiju pažnje, to se lošije osjećaju, pa traše još više i to postaje začarani krug. Vrlo često su javne osobe, glumci političari, učitelji, jer im to omogućava da budu u centru pažnje, ali ako istovremeno imaju i ranu odbačenosti, tada će se njihova trema sukobljavati s potrebom da budu u javnosti, i to će stvarati neizdrživi pritisak. Problem je da kod jake napuštenosti osobe ne mogu biti same, pa se stalno lijepe na svoje partnere, djecu i prijatelje i ne daju im da slobodno dišu. Najviše vole svoju djecu dok su sasvim mala i dok su potpuno ovisna o njima, ali kako odrastaju biti će sve više nezadovoljni s njima. Najviše se plaše samoće.
3. Rana poniženosti
Rana poniženosti stvara se u vrijeme osamostaljenja djeteta, od dvije do četvrte godine. Roditelj, koji i sam ima istu povredu iz djetinjstva neće primjereno brinuti za djetetove fizičke i psihičke potrebe, pa će dijete biti posramljivano i poniženo. Možemo reći da se nespoznati ranjeni dvogodišnjak u roditelju sukobljava s njegovim dvogodišnjim djetetom kojeg ranjava ponižavanjem i vrijeđanjem kako je i on sam bio povrijeđen, ali naravno da toga nije svjestan. Primjerice, ponižavanje i kažnjavanje djeteta koje je zaprljalo odjeću u igri, pa prepričavanje to drugom roditelju i prijateljima u prisutnosti djeteta, bilo da se dijete ismijava ili se roditelj negativno izražava o djetetovoj osobnosti: «Čim ga lijepo obučem odmah će se zamazati!; ili, «Opet si razbacao igračke, a upravo sam ih pospremila, jadna li sam ti s tobom », «Pogledaj svoga brata kao je dobar!», «Nikada ništa dobro ne napraviš, baš si glup!». Ako se k tome dijete još i fizički kažnjava, poniženje je potpuno. Dijete se sve više zatvara i vjeruje da je doista ono krivo, jer se ne može suočiti s negativnošću svojih roditelja. I da bi se spasilo od ponižavanje, dijete počne samo sebe kažnjavati. To nazivamo mazohističkom obranom. Osoba u odraslom dobu sama sebe odbacuje da bi izbjegla bol zbog poniženja. Mržnja prema sebi očituje se u krupnom tijelu u koje je pospremljen bol i kojeg se osoba stidi, i često to prelazi u prekomjernu debljinu. To prekrivaju mnogim sposobnostima, pa preuzimaju previše na svoja leđa, brinu se za druge da bi zaboravili sami sebe. Zato dozvoljavaju drugima da ih iskorištavaju, pa ih se često emocionalno ucjenjuje, i zbog toga ih ne cijene. Ne cijene ni sami sebe i imaju loše mišljenje o sebi, pa često sami o sebi loše govore jer se tako brane da ih drugi ne bi odbacili i tako posramili. Optužuju sebe za sve, čak i ono što je tuđa krivnja, kao što su ih optuživali i u djetinjstvu. Ne znaju se obraniti. Imaju smisla za humor, ali šale se na svoj račun, pa tako sami sebe nesvjesno ponižavaju. I najmanja kritika ih strašno pogađa. Žude za slobodom, a kad je postignu ne znaju sebi postaviti granice, pa jedu previše, troše previše, pa se opet stide i osjećaju poniženima, i boje se slobode. Zato biraju obaveze i situacije koje ih porobljuju.
4. Rana izdaje i iznevjerenosti
Iznevjerenost je rana koja nastaje nezrelim vezivanjem djeteta i roditelja. Uloge se pobrkaju pa dijete dobiva ulogu partnera, treće osobe u bračnom odnosu. Premalo da bi preuzelo takvu odgovornost, dijete osjeća obvezu da štiti jednog roditelja od drugog i svijeta i u tom procesu se osjeća iznevjereno. K tome se i taj roditelj previše veže za dijete i nije ga u stanju pustiti da se osamostali, bilo da ga previše štiti, ili da dijete štiti roditelja. Kasnije kad odraste osoba s tom povredom očekuje da im partner nadoknadi ono što nisu dobili u djetinjstvu. Da bi se zaštitili od ponovne iznevjerenosti teško se predaju u ljubavnom odnosu, a moć nad osobama uglavnom suprotnog spola ostvaruju zavođenjem kojeg u pravilu nisu svjesni. Postaju ucjenjivači koji osobi eksplicitno ili implicitno obećavaju ono što osoba najviše želi, ali čim dobiju njeno povjerenje, izgube interes, jer zavode drugu osobu zbog straha od povrede koji se gubi kad ostvare moć nad drugom osobom. Takva osoba je bila iskorištena i zavedena u djetinjstvu i naučila je manipulirati da bi se obranila. Roditelji su iznevjerili njegovo povjerenje, pa se osoba sada brani kontrolom drugih da je ne bi iznevjerili. Sebe prikazuje odgovornom i jakom, pa ne vidi koliko je iznevjerila sebe i druge. Postaju ucjenjivači koji otvoreno prijete, i postaju lako agresivni. Brinu se za druge da bi ih kontrolirali da ih ne iznevjere. Lažu da bi postigli svoje ciljeve, a često toga nisu ni svjesni. Brane se maskom snage, neovisnošću i pokoravanjem drugih koje preziru zbog slabosti koju su kod sebe potisnuli, pa je ne vide. Imaju kontrolirajuće oči pune straha, ili pune patnje i tuge.
5. Rana nepravde
Nepravednost je osjećaj koji imamo ako nas drugi ne poštuju, ili ne dobivamo ono što zaslužujemo. Ali od tog osjećaja nepravde možemo patiti i ako dobivamo previše, jer smatramo da to nismo zaslužili. Ova rana nastaje u vrijeme nastajanja osobnosti, od treće do pete godine, ako smo u tome spriječeni. Osjećamo nepravdu ako ne smijemo biti ono što jesmo, ako je jedan roditelj hladan, ako nas kritiziraju, prestrogi su s nama, ili zbog konformizma roditelja. Sve što dobivamo je zbog toga što će drugi misliti, a ne zbog nas samih. U obitelji se ne smiju izražavati osjećaji. U odrasloj dobi se takvi ljudi brane krutošću i perfekcijom, potisnuli su osjećaje da ne bi patili. Teše iznad svega pravednosti i poštenju, ali budući da to rade zbog straha često postižu suprotnost, ljudi ih doživljavaju hladnima i okrutnima. Razvijaju mnoge sposobnosti, živahni su i dinamični, lijepo izgledaju, ali to je vanjski oklop od kojeg najviše pate oni sami. Oni kontroliraju sami sebe, a unutrašnjoj policiji je teško pobjeći. Smatraju da sve moraju zaraditi, i silno se trude da sve bude savršeno pošteno. Primjerice, ako ste bili s njima na večeri i predložite da podijelite račun, oni će odbiti i reći da u jeli skuplja jela, a onda će do u lipu sve proračunati, koliko god trajalo. Tako troše i svoje i vaše vrijeme na sitnice, a bitno izgube iz vida, jer se jako boje pogriješiti. Ljubav moraju zaraditi, pa se prekomjerno troše, ne vode računa o svojim potrebama, ali negiraju i bolest sve dok ne postane ozbiljno, a onda im se sustav često raspadne, pa idu iz bolesti u bolest. Problem u ovim osjećajima i uvjerenjima je da su rijetko svjesni, pa tako iz nesvjesnog upravljaju s našim ponašanjem koje tada vodi u sve veće ranjavanje. Jer ispod svakog osjećaja je vjerovanje koje onda u naš šivot privlači baš ono čega se bojimo, pa se onda u odrasloj dobi ranjavamo na isti način kako se to događalo u djetinjstvu. Da bismo ostvarili sreću i ispunjenost trebamo osvještavati taj virusni program i negativne osjećaje i misli i pretvarati ih u njihov pozitivni original.
Iscjeljivanje rana je prihvaćanje križa
Poznat nam je onaj Isusov kratki govor o nošenju svoga križa (Lk 9,23 – 25): “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?” To se često shvaća u smislu nekog predavanja sudbini ili čak mazohizma. Međutim te riječi jako dobro pristaju u ovaj kontekst. Jer ove rane koje smo naveli, kao i svi krivi zaključci, lažna uvjerenja i negativni osjećaji pravi su izvor naših svagdašnjih nevolja. Oni su u nama i mi ih možemo riješiti ako im pristupimo na pravi način. No, mi doduše vidimo njihove negativne posljedice i njihovu snagu, ali im nismo svjesni izvora. Jedini način da bi se ti izvori našega stalnog povrjeđivanja iscijelili je njihovo prepoznavanje u svakodnevnom životu. Ali najveći neprijatelj u tom procesu smo mi sami zbog svojih strahova. Mi prevarimo sami sebe misleći da ćemo potiskivanjem i odbacivanjem tih osjećaja sami sebe zaštititi. Pa će onda osobe s osjećajem odbačenosti sebe uvjeravati kako dobro skrbe za sebe i druge; ovisne osobe vjeruju kako su neovisne, mazohisti uvjeravaju sebe kako ušivaju kad pretjerano rade i nalaze opravdanja za ljude koji ih ponižavaju, kontrolori su uvjereni kako se ne boje, ne lažu i uvijek drže riječ; a kruti kako su pošteni i kako ih ljudi vole. Svi oni na taj način žele spasiti svoj život, a zapravo ga gube. Stoga je najvažniji alat u razvoju ISKRENOST PREMA SEBI, što nam se može činiti kao da gubimo sebe i svoj život. – Kao prvo potrebna nam je svjesna odluka da hoćemo spoznati taj dječji dio u sebi i njegove obrane. Treba promatrati svoje misli, osjećaje, govor i ponašanje. Pri tome «kucamo» u smislu Isusova poziva: “Kucajte i otvorit će vam se!” tj. molimo da nam Bog pomogne kako bismo vidjeli taj dio ličnosti kojega se bojimo, zapravo da bismo mogli prihvatiti svoj križ. Kad počnemo spoznavati što sve radimo radi izbjegavanja svojih strahova, kako se pogrešno branimo i tako ne živimo svoju istinu jer varamo, tada je važno da sebi ne sudimo, jer time zapravo povećavamo ranu. Trebamo shvatiti da su nam te obrane u djetinjstvu spasile život: Dječji dio nas još uvijek osjeća takvu, doduše lažnu opasnost, ali dijete u nama to ne zna. Samo ljubav i razumijevanje za sebe će omogućiti da taj ranjeni dio nas počne odrastati. Takva ljubav prema sebi nije sebičnost, to znači zapravo prihvatiti svoj križ.
Kako prepoznati svoje rane?
Polako ćemo shvaćati da nije toliko važno što se događa, nego kako mi to doživljavamo. Jer sve filtriramo kroz svoja iskustva, pa je percepcija iskrivljena, pogotovo kad netko dirne našu ranu. Ako npr. imate jaku ranu odbačenosti, jer su vas roditelji stalno kritizirali i nikad nisu bili zadovoljni s vama, vi ćete kasnije u životu i pohvalu doživjeti kao kritiku. Uzmimo kao primjer, da vas netko pohvali što ste dobro napravili neki posao i koliko ste truda u nj uložili da biste postigli kvalitetu, vi ćete se uvrijediti, jer ćete krivo shvatiti; naime da ta osoba misli kako ste vi utukli puno vremena u taj posao zato što ste glupi. U isto se vrijeme bojite uvredu pokazati zbog straha od odbacivanja, pa ćete se samo povući, ljuti i ranjeni. Zatvorite ćete se prema osobi koja vas je pohvalila, a ona ne će imati pojma zbog čega. Vi ćete je ucjenjivati šutnjom i naplatiti joj ono što su vam nekad činili roditelji. Dakle, naša percepcija, način kako doživljavamo sebe i druge, nalazi se pod utjecajem rani koje je iskrivljavaju, pa ne možemo ispravno odlučiti kao ćemo reagirati. Kad god reagiramo iz rane – obrambeno – mi se zapravo pogrešno branimo, npr. napadom, povlačenjem i pokoravanjem ili na neki drugi način, jer obrana ima mnogo. U nastavku ćemo navesti simptome obrana od rani. Napominjemo da su rijetko prisutni svi ovi simptomi. Kad rana nije toliko duboka, osoba će imati samo jedan ili dva simptoma.
1. Prepoznavanje rane odbačenosti
Odbačeni se boje panike, boje raspada sustava i bijesa koji neće moći kontrolirati. Ako je to dominantna rana, tada ćete biti zgrčeni i mršavi, pogled kao da ste odsutni, neće vas zanimati materijalno, bježat ćete u intelekt, duhovno i samoću, smatrat ćete sebe bezvrijednim, ali ćete to možda prekriti arogancijom. Pitate se je li vam lakše odustati, nego nešto tražiti, pa onda sami sebe uvjeravate da vam to i nije bilo potrebno. Teško vraćate nešto što ste krivo kupili, jer se stidite. Ako se osjećate ugroženo, primjerice jer netko nešto traži od vas ili vas dodiruje, lako pobjesnite, a onda se uvrijeđeno povlačite i želite umrijeti. Kad ste u problemima prestajete jesti. Kod osjećaja odbačenosti branimo se lažnim mirom i povlačenjem, kao da nas se ne dotiče ono što se događa, i pokušavamo pobjeći zbog straha od panike. Imamo jaku tremu i možemo se «raspasti» kod javnog nastupa jer nam drhti glas, oči su pune straha, tijelo zgrčeno i trese se. Zatvaramo se i ništa ne govorimo da nas ne bi odbacili i vjerujemo da nismo važni. Svaki put produbljujemo ranu kada se proglasimo bezvrijednim, beskorisnim, nevažnima za druge i kad pobjegnemo.
2. Prepoznavanje rane napuštenosti
Ako imate ranu napuštenosti ponašat počet se kao dijete, čak će vam možda i glas zvučati dječje. Druge ćete doživljavati kao kompetentne, a sebe nedoraslo. Vezat ćete se pretjerano za druge koji će vas u pravilu napuštati, ali isto je moguće da se ne usudite povezati s drugom osobom da ne biste bili ranjeni, pa djelujete nezavisno, ali se osjećate usamljeno. Pokorni ste i možete puno pričati da biste sami sebi prikrili što osjećate. Ovisnici se najviše boje napuštanja i samoće, pa čak ne mogu podnijeti kad njihovi voljeni idu na posao, ili na put. Ako nisu u centru pažnje, osjećaju se napušteno, pa će razviti bolesti i probleme da bi druge natjerali da se za njih brinu. Ako je to dominantna rana, tada napušteni imaju mršavo i dugačko tijelo bez tonusa i mogu upasti u bulimiju. Ako je ova rana udružena s ranom odbačenosti, osoba prvo može biti anoreksična, a kasnije upasti u bulimiju. Kod osjećaja napuštenosti osoba se brani ovisnošću, ponaša se i govori kao malo dijete. Tuži se, kuka, izigrava žrtvu, plače i pokorna je, samo da je drugi ne bi napustili ili da privuku više pažnje. Rana napuštenosti se povećava svaki puta kad se osoba ne pobrine za sebe, kad odustane od njoj važnih stvari, kad maltretira druge da se brinu za nju, pa ih gubi, te lažnom patnjom ranjava svoje tijelo.
3. Prepoznavanje rane poniženosti
Ako nam se otvori rana poniženosti, mi ćemo zaboraviti na svoje potrebe i mislit ćemo samo na potrebe drugih glumeći velikodušnu i dobronamjernu osobu. Činimo sve samo da bismo bili korisni, i ako nam natovare puno posla, mi ćemo tražiti još. Bojimo se slobode i zato smo stalno pretrpani obavezama, svima sve obećavamo, ali nismo to u stanju izvršiti, pa postižemo suprotni efekt. Glumimo roditelje drugima i ostvarujemo moć nad njima da bismo se zaštitili od ponižavanja. Zbog straha od poniženja takve osobe postaju veliki kontrolori. Također pokušavaju zauzeti previše prostora u životima voljenih. Obično su se u obitelji držale u tajnosti sramne situacije ili osobe. Osoba s mazohističkom ranom najviše se boji posramljivanja i slobode. Ovu ranu povećava tako da sebe sabotira neprestanim ponižavanjem i omalovažavanjem, uspoređivanjem s drugima, ili pak druge ponižava, stidi se svojih bližnjih, ili se za njih previše brine i žrtvuje. Ponekad sebe optužuje da je debela i ružna, beskorisna i da iskorištava druge. Bol si nanosi prejedanjem (što šteti tijelu), preuzimanjem tuđih odgovornosti i obaveza, jer si tako uskraćuje slobodu i odmor. Ove osjećaje, koji potiču takvo ponašanja, najteže je prepoznati. Kad god djelujemo zbog straha od ponižavanja i stida mi smo u mazohističkoj obrani. Kažnjavamo sebe da bismo kaznili druge.
4. Prepoznavanje rane izdaje
Ako ste povrijeđeni ranom izdaje počinjete kontrolirati druge i život, jer osjećate nepovjerenje, skepsu, postajete pretjerano oprezni, nesnošljivi i autoritarni. Glumite jaku osobu da vas ne bi iskoristili, zastrašujete druge i prijetite, čak i lažete da biste se zaštitili, ili zavodite druge. Nastojite se dopasti osobama suprotnog spola, pogotovo ako ste treća osoba u trokutu. Još uvijek nesvjesno rastavljate mamu i tatu i morate pobijediti tako da se dopadnete drugoj osobi. Trudite se djelovati kao osoba od povjerenja. Djelujete brzo i nestrpljivi ste s drugima, prekidate ih i završavate njihove rečenice, puno planirate jer je to oblik kontrole, i živite u budućnosti. Lakše vjerujete osobama istog spola, nego suprotnom spolu koji strogo kontrolirate, a jer se osjećate ugroženo od njega i ne vjerujete mu. Tipične su vam rečenice: «Sve žene (muškarci) su iste.» Hrabrost, uz pouzdanost, smatrate najvećom vrlinom i ne trpite kukavičluk. Osoba koja je ranjena izdajom produbljuje ranu tako da sebi laže i ne poštuje obećanja dana sebi i drugima. Kažnjava se tako što sve obavlja sama, jer nema povjerenja u druge ili druge pretjerano provjerava.
5. Prepoznavanje rane nepravde
Ako smo povrijeđeni ranom nepravde, ukrućujemo se i postajemo hladni, a ispod te hladnoće je gnjev. Pokušavamo biti pretjerano pravedni i savršeni, bijes okrećemo na sebe, kritiziramo sebe, ne poštujemo svoje potrebe. Kontroliramo sebe i postajemo okrutni prema sebi. Jako smo srdačni, ali ako pogledamo u sebe, vidjet ćemo da ništa ne osjećamo, da nas nije briga za druge i da hinimo ljubav i susretljivost. To samo vidjeti kod ove rane znači napraviti veliki korak. Osoba je obično skladno građena, ima mnoge sposobnosti, ali sve radi zato da bi dobila priznanje. Divi se ljudima koji su puno postigli i sama ulaže puno u svoja postignuća. Ne smije pogriješiti, sve pokušava napraviti svršeno; kuća joj mora biti uređena, odjeća dotjerana, vozi statusni automobil. Upliće se kad se negdje događa nepravda da bi je ispravila. Doživjele je da su njezinu braću i sestre više voljeli od nje. Ranu od rane nepravde produbljujemo kad sebi postavljamo prevelike zahtjeve i upadamo u stres. Kritiziramo sebe i nismo pošteni prema sebi. Ne vidimo svoje kvalitete i ne dopuštamo si zdrave životne užitke.
Prihvaćanje križa vodi u ljubav
Prihvaćanje križa ovdje znači najprije spoznaju tih povreda i obrana, a onda rad na njima da bismo mogli sve više živjeti u istini sa sobom. Kao malo dijete mi najprije pokušavamo biti ono što jesmo, bez skrivanja i laži, ali to se ne dopada odraslima. To ih plaši i stoga ljuti. Onda se pokušavamo pobuniti protiv toga. Dijete od dvije-tri godine obično je mali buntovnik kojeg stariji jači od njega slome, pa počinje stvarati masku da bi se zaštitio. Stoga je i prvi korak u razrješenju rane spoznati obrane, maske, a onda vidjeti i to malo ranjeno dijete ispod maski. Ali prepoznavanje maske doživljavamo kao opasnost, osjećamo kao da smo ostali bez zaštite, jer ništa više ne funkcionira što smo znali, a ne znamo što bismo trebali učiniti. To je zastrašujuće. I zbog toga se relativno mali broj ljudi odlučuje na taj korak. A odluče se na to jer su upali u krizu. Ali to je jedini način da vratimo poštovanje prema sebi i da nam život postane lakši, jer križ koji se prihvaća iscjeljuje, a onaj koji odbijamo satire nas. Pogledajmo što se događa s povredama kada se one spoznaju, prihvate i prožive na pravi način:
1.Transformirana rana odbačenosti
Rana odbačenosti zacjeljuje kad se sve više zauzimate za sebe, ako ostanete dobre volje čak i kad vas netko ne prihvaća. Sve se više suočavate sa svojim strahom od panike. Otkrit ćete svoje pravo Ja: snalažljivu, vrlo darovitu i kreativnu osobu koja je osobito sposobna raditi sama i biti sretna i kad je sama. Osoba koja je postojana i pod najvećim pritiskom.
2.Transformirana rana napuštenost
Rana napuštenosti zacjeljuje kad se dobro osjećate sami sa sobom i kad vam ne treba toliko pažnje drugih. U stanju ste imati samostalne projekte. Otkrit ćete u sebi osobu koja zna što želi i koja je uporna u svojim nastojanjima da ostvari svoje ciljeve, koja je odličan glumac, prirodno vesela i zabavna, druželjubiva, koja pomaže drugima jer joj je stalo do njih i razumije njihove osjećaje, sposobna da se suoči sa svojim strahovima, umjetnik je i nadareni učitelj.
3.Transformirana rana poniženosti
Mazohistička rana zacjeljuje kad prije nego što na nešto pristanete razmislite o svojim potrebama, sposobni ste tražiti nešto za sebe bez osjećaja krivnje, radite manje, a veselite se više. Otkrit ćete svoju Istinsku ličnost koja zna voditi računa o sebi, osjetljiva za tuđe potrebe, ali poštujući njihove granice, spontano velikodušnu i sposobnu da se raduje i ušiva, dostojanstvenu i odličnog posrednika.
4.Transformirana rana izdaje
Rana izdaje se smanjuje kad se manje uzrujavate ako drugi ljudi i situacije nisu ono što vi mislite da bi trebali biti. Ne treba vam pozornost i ušivate u svojim postignućima, čak ako vas drugi ne hvale. Transformacija će vam pokazati da ste rođeni vođa, koji ohrabruje i štiti druge, sposoban govornik, čovjek koji obavlja puno poslova istovremeno, ali je u stanju razumjeti tuđe osjećaje i pomoći im da se osjećaju sposobnima, brzo donose odluke i sposobni su se opustiti kad je za to vrijeme.
5.Transformirana rana nepravednosti
Vaša rana nepravednosti zacjeljuje kad ste manje svršeni, smijete pogriješiti i možete se tome nasmijati. Možete pokazati svoju slabost pred drugima bez straha kako će reagirati. U sebi ćete otkriti vrsnog organizatora, sposobnog da podučava druge, živahnu osobu sposobnu da se snađe u teškim situacijama, senzibilnu i preciznu.
Odnosi nam pomažu u spoznavanju rana
Kad spoznamo te osjećaje koji upravljaju našim ponašanjem više ne ćemo biti emocionalni ucjenjivači, ili ucijenjeni, jer ćemo ljubav tražiti na pravi način tako da je prvo damo samima sebi, a onda u istoj mjeri i drugima. A drugi će nam tada uzvratiti ljubav jer ne će biti pod pritiskom. Odnosi su pokazatelj osobne zrelosti i oni će polako postajati sve zdraviji. Naš odnos prema autoritetima će biti također zreliji, jer ih više ne ćemo optuživati za ono što smo doživjeli u djetinjstvu. Kako budemo opraštali sebi, tako ćemo oprostiti i svojim roditeljima. Opraštanje, znači razumijevanje da su nam naši roditelji dali sve što su najbolje znali i da smo dobili puno ljubavi i da smo zahvaljujući toj ljubavi izrasli u kvalitetne osobe. Shvatit ćemo također da su nam drugi ljudi dani zato da možemo spoznati svoje rane koje sami ne bismo mogli. Iscjeljivanjem rana i transformacijom svojih negativnosti postajemo vredniji i kvalitetniji ljudi, nego što bismo bili da ih nije bilo. Na početku smo rekli da je to zapravo prihvaćanje i nošenje križa. To je sastavni dio plana spasenja kako ga je Bog zamislio a po Kristu nam ga pokazao, da bi nas izvukao iz naše nesreće i izolacije u koju smo upali istočnim grijehom, otpadom od njega i izlaskom iz njegova doma u kojem vladaju zakoni ljubavi. Na ovaj način se usklađujemo s Božjim zakonima i vraćamo se u kuću očinsku.
****************************************************************************
Nadam se da će vam ovo pomoći u prepoznavanju vlastitih rana i posljedica tih ranjavanja…također ovo je poziv da svoje rane predamo Isusu, da Isusa zamolimo da ih liječi. Ima već dosta da sam ovo pročitala i predala svoje rane Isusu i On ih je doista izliječio, nevjerojatna je spoznaja da ne moramo sve sami jer je Isus uvijek tu da nam pomogne, da nas izliječi, ispuni svojom ljubavlju i mirom, da nam pomogne prevladati teškoće na koje nailazimo…predajte mu sve svoje, jer On nas zove, On se ne nameće nego čeka strpljivo naš poziv..zašto li sam ja ”iskopala” ovo nakon toliko vremena..jer Isus kao što rekoh ..zove…tako zove i mene, podsjeća na to da je tu za mene i da mu predam ove nove rane da ih On izliječi. Božji blagoslov!
Grkokatolički svećenik Zoran Vladušić
HOP
