Pogled na Makarsku s padina Biokova, lijepa crkvica i čaroban zalaz sunca (još jedan u beskrajnom nizu)…
Razmišljam o tome kako su ljudi nekada teško radili kako bi izgradili svoje kamene kuće na pola planine, obrađivali zemlju, prehranili obitelj… – sve bez asfaltiranih cesta, vode iz slavine, struje i ostalih tehnoloških pomagala današnjice. Vjerujem da su usprkos tom, često vrlo oskudnom, siromašnom i jednostavnom životu više znali cijeniti i voljeti svoju prelijepu domovinu, nego većina njihovih potomaka danas…
Teško je umjetniku živjeti u ovom svijetu vrlo prizemnih pijevara nesposobnih, krajnje ograničenih i silno taštih budala koje nameću svoju besprizornu laž osiromašnom i poniženom narodu najljepše zemlje kugle zemaljske! Teško je tada podariti tom istom narodu ljepotu koju osjećam i vidim u svom okruženju, a koju takve bahate budale prekrivaju svojom političkom truleži i sitničavom pokvarenošću.
Teško je gledati kako se narod okružen bujnim životom, krasotama svoje zemlje, neispisanom plemenitošću i bremenitošću svoje vlastite povijesti, guši u neznanju osnovnih istina o samome sebi. Teško je gledati kako najbolji izdanci tog naroda već stoljećima odlaze u tuđinu, jer ih na to tjeraju njega nedostojni čelnici. Ljudski je potonuti u malodušje, ali umjetnik to ne smije sebi dopustiti. Ne poradi sebe, već poradi toga jer je dužan i obavezan isijavati i ukazivati drugima da postoji ljepota, da postoji istina, da postoji ushit nad Božjim djelom ovoga svijeta koji nekoga može bar na tren nadahnuti na puniji život, na put koji nam je Otac namijenio na ovom prelijepom svijetu.
Tomu je posvećen i svaki moj slikarski trud, svaki potez mojeg kista na platnu, svaka moja slika. Kad ju naslikam, ona pripada svima koji ju žele vidjeti i nadahnuti se njome. Hvala Bogu na daru koji mi je dao da mogu tu i tamo razbuditi vašu maštu i utažiti vašu glad za skladom i ljepotom.
Vjerujte, nije umjetnost ono što vam se zgadi, što vas ponižava ili sramoti – umjetnost je ono što vas nosi, nadahnjuje i ispunjava. Isto tako je sa svim rodovima umjetnosti; književnošću, kazalištem, glazbom, filmom… sve ostalo su bijedne tlapnje i stranputice.
Nek slika ipak najbolje objasni što sam htjela reći:
“Lezilebović” Labrović će se smješkati jedan dan – i to je tzv. performans kojeg on naziva “radom”. Tko to financira i čime je to zaslužilo tekst u medijima, zaista mi nije jasno… Dobra vijest je da je nekadašnji zapišavač Markovog trga (a i to je nazvao performansom) izgleda preselio u Berlin jer mu je žena dobila posao u vrtiću. Podsjećam da je i taj lik dobio svojih pet minuta (štoviše čitav sat kod Stankovića u Nu2). Zanima me kad će počet pišat javno u Berlinu i dal će ga to dovest na tv ili u pritvor. To je taj naš tzv. jet-set, kulturna krema – za plakat od jada!
Ne znam hoćemo li se tako lako riješit Frljića, jer ga u nekim zemljama EU već kazneno gone. A koliko vidim, intenzivno se radi na promociji cajki.
Bože sveti, što su nam učinili od kulture…
Mag..Ingrid Runtić
