Državni terorizam i banditizam podivljale i poludjele Srbije prelazi njezine granice i postaje otvorenom prijetnjom svjetskom miru. Srbi su nekoć pod skutima Turaka kao njihovi vazali jurišali skupa s divljim hordama iz Anatolije opsjedajući, paleći i rušeći čak i sami Carigrad, prijestolnicu Bizanta, u koji se sad kunu, a nekad su ga za račun njihovih turskih gospodara sa svojim dragovoljcima predvođenim despotom Stefanom Lazarevićem, Bajazitovim ljubavnikom i Oliverinim pašom i subašom, željeli do temelja spaliti. Bili su tad u 15. stoljeću Srbi veći Turci od Turaka i kad to Turci nisu od njih izričito tražili i zahtijevali. Danas su, po potrebi trenutka, ovisno tko će im ponuditi veća i bolja jamstva plovidbe na valovima mora i slatkih srpskih iluzija o njihovoj lažnoj i umjetnoj veličini balkanskog neutaživog velikodržavlja, naizmjenično i veći Rusi od samih Rusa ili najsvježije veći islamski i džihad borci, makar i kao lobisti ISIL-a van crte bojišnice od samih razularenih i razuzdanih islamskih džihad fanatika velikog osvajačkog i rušilačkog zla.
Tvornice srpske vojne industrije odlično posluju gdje god su otvorena i jaka islamska žarišta i uporišta, poglavito na Bliskom istoku. Više od trećine svog izvezenog srpskog naoružanja i vojne opreme završi u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Saudijskoj Arabiji. Prema dostupnim podacima izvještaja o trgovini naoružanjem i vojnom opremom, vrijednost srpskoga izvoza oružja u UAE bila je na godišnjoj razini i računajući višegodišnju prosječnu novčanu vrijednost izvezenog oružja Srbije u UAE oko 138 milijuna američkih dolara. U Saudijsku Arabiju Srbija je u istom ciklusu izvezla naoružanje i opremu vrijednosti oko 62 milijuna dolara. Nešto od toga iz Srbije je otišlo u arapske zemlje izravno, a dio i posredni preko tvrtki registriranih u SAD, Bugarskoj, Cipru i Sloveniji. Prema podacima BIRN-a Srbija je u UAE dostavila višecjevne lansere raketa i stotine minobaca;a kalibra 82 i 60 milimetara, dok je u Saudijsku Arabiju otišlo više tisuća srpskih raketa 122 milimetra, te višecjevni lanseri, ručni bacači,minobacači, kao i teški mitraljezi, puškomitraljezi i automatske strojnice.
Premda vlasti šumadijskoga pašaluka u Beogradu uporno, tvrdoglavo i bezuspješno negiraju umiješanost Srbije u izvoz srpskog oružja islamskim teroristima samoproglašene i fantomske Islamske države po mjeri džihada, “svetog rata” islamista protiv kršćana i ostalih “nevjernika” po panislamističkim vjerovanjima, stvarnost ih demantira. Istina je uobičajeno najveći i tradicionalno najneugodniji srpski neprijatelj, krunski svjedok laži naroda Dobrice Ćosića, krađe puka Vuka Karadžića i duha nasilja, razbijanja, prebijanja i ubijanja u stilu i s potpisom ratnih i poratnih zločinaca srpske jučerašnjice,današnjice i sutrašnjice, sve od Arkana i Legije, preko Miloševića, Mladića, Babića, Martića, Karadžića, pa do Šešelja, Nikolića, Vučića, Dačića, Vulina i njima sličnih spodoba i protuha. I kad je specijalizirani međunarodni portal istraživačkog novinarstva posvećen tržištu oružja pod nazivom ArmsWatch objavio serijal o masovnom izvozu srbijanskoga naouružanja ismlamskim teroristima ISIL-a u Jemen, došlo je do velike panike i uznemirenosti u carstvu srbijanskog političkog podzemlja. Netom su zapovijedili uvijek pripravnim hakerima napasti i oboriti međunarodni sajt ArmsWatch. Taj je međunarodni portal na svom twitter nalogu objavio da je pod DDOS napadom u Srbiji, te je zato blokiran. Blokada pilećeg trusta mozgova u šumadijskom pašaluku traje i dalje, budući su uvjereni kako svijet nikad neće doznati kako je Srbija saveznik džihad ratnika u 21. stoljeć, kao što je bila to isto i od Nikopolja pa do bitke pod zidinama Carigrada i u 14. i 15. stoljeću. Za Srbe ne vrijedi stara poslovica iz antičke Grče Pantarei – sve teče, sve se mijenja. Srbi su očito stoljećima ostali opčinjeni, makar na marfijevski način u podsvijesnom smislu, samo njima znanom veličinom svjetskoga panislamizma.
Nije teško to dokučiti i kad duhovni poturčenjak Ivica Dačić, nekad Miloševićev đačić prvašić, sad kao mali od kužine njegovoga gospodara Vučića kao rođeni antisluhist zapjeva uz pivce, sve da pokida ljudima živce zaglušujućim pjevanjem turskih sevdalinki od kojih pucaju bubnići islamiziranoga pravoslavnog Armena i lažnoga Turčina Erdogana. Nije potrebito ni slušati patetiku melankoličnog i u suze potonulog plačnopičkastog vožda Hulje Vučića kad naglas veliča turskoga sultana Murata i neskriveno se smije u brk i svim Srbima koji su vjerovali da je njegovom srcu naizgled bliži knez i fiktivni car Lazar ili Laza Kamikaza, kako ga ironično sam Vučić voli nazivati kad ga poželi ismijati. Još manje je potrebno dulje od pet ili deset sekundi vidjeti lik posrbljenoga Roma Vulina, pa ustvrditi kako danas srbuje i druge u srpsko kolo vrbuje čovjek koji je u njegovoj obiteljskoj lozi sigurno prvi Cigan koji živi u kući od čvrstoga materijala, a ne kao i svaki Kusturičin filmski junak Perhan u kolibi koja strada naletom prvog jačeg vjetra, odleti u rijeku, a Cigan Vulin poleti na nebo, upravo kao u uglazbljenim stihovima melodije bosanske posrbice hrvatskoga podrijetla Gorana Bregovića. I najmanje je potrebno slušati srceparajuće i blagoglagoljive demantije slatkorječivog ministra srpskoga MUP-a Nebojše zvanog Sline Stefanovića kako Srbija tobože ima veze s izvozom oružja Jemenu i islamskim teroristima isto koliko i s nekim “španjolskim selima.” Nema te Hulje Vučića, Sline Stefanovića, Hroma Roma Vulina, Krmka Dačića ili Balerine Šešelja ili bilo kog srbijanskog političkog pajaca koji bi bio u stanju najveće inspiracije blebetanja i nadahnutoga logoreičnoga brbljanja u ime interesa srpske laži opovrgnuti živu istinu da Srbija nije prvi i najveći europski saveznik ISIL-a.
U nedostatku smisla za humor koji će razumjeti ostatak zemaljskog svijeta osim nebeske Srbije, srbijanski vlasnici ukradenoga ispolitiziranoga Monty Python show programa u tumačenju raznih Hulja, Slina i ostalih Vucibatina i Šklopocija, ne mogu u ljutoj balkanskoj državici pojmiti i skužiti što im glede toga više u prozi nego u stihovima poezije srpske epike i elegične tragike poručuje i objašnjava Zdravko Ponoš, nekad samo jedan od njih crveno – crnih komunjarsko – fašističkih jahača srpske Apokalipse iz ratnih devedesetih.
Danas je taj bivši načelnik Generalnog stožera vojske Srbije u ulozi političkog preobraćenika. I kao nezgodni svjedok iz njima do jučer zajedničkog Undergrounda i kolektivnog backrounda Ponoš nedvojbeno tvrdi da iza srpskoga izvoza oružja Jemenu, pored Branka Stefanovića, oca ministra MUP-a Nebojše Stefanovića, stoji osobno i svaki poklopac svakoga lonca u Srbiji, glavom i ćosavom bradom predsjednik Srbistana Aleksandar Vučić. On je na tvrdnje Ponoša reagirao izigravajući junaka Muppet show programa, ali se publici dojmio kao loš glumac. No, za dugometražni serijal naturščika glumaca na TV Pinku Željka MItrovića, Vulinova kuma, pa još u glasovitoj kvazi humorističnoj emisiji “Kursadžije”, možda i Vučić prođe audiciju i bude primljen. Kud sve Pinkove Tv “Kursadžije,” tu s njima i drkadžija Vučić, iako Srbi kao stari turkofili više rabe onu njima dragu i nezaboravnu od turskoga vakta i timarenja konja turskih begova i aga: “Kud svi Turci, tu i mali Mujo”… a za njim uz lagani kas konjiice kaska u turskome stroju na kraju kolone i neki poturčeni Srboljub. Kad plane rat islamista i džihadista protiv kršćana onda poturčeni Srboljub sa začelja kolone dolazi na njeno pročelje u prve borbene redove, nekad Stefan Lazarević kao Bajazitov dukatlija, a danas Vučić kao Erdoganov topli brat. Ako neće Muhamed brijegu, onda hoće brijeg Muhamedu.
Srbija, doduše, ne izvozi izravno oružje odmetnicima od zdravog razuma i džihadom pobunjenim i fasciniranim debilima sišlima s uma iz ISIL bande u Jemenu. Ali, Srbija to čini i na posredan način jer vlastito oružje proizvedeno u valjevskoj tvornici “Krušik” šalje islamskim borcima i sljedbenicima Allahovog puta u borbi protiv križarskih nevjernika i posredstvom registrirane tvrtke u SAD, kao i preko neuralgičnne azijske točke i rubnog istočnoazijskog područja panislamizma u Afganistanu. I prema pisanju ArmsWatcha izvoz srpskog oružja iz Srbije ka tržištu azijskih zemalja, poglavito ratnika džihada, sveukupno količinski iznosi oko 517 000 granata. Cijeli taj kontigent oružja išao je preko privatne kompanije GIM u vlasništvu Branka Stefanovića, oca ministra srbijanskog MUP-a Nebojše Stefanovića. Nije valjevski “Krušik” jedina tvornica oružja u Srbija što slovi kao strateški partner ISIL-a voljom srbijanskih političkih saveznika i lobista Islamske države u šumadijskom pašaluku.Još u rujnu 2018. prvi je led probila tvornica oružja “Zastava” u Kragujevcu. Još lani su na linijama fronte u Jemenu zamijećene snimke islamskih boraca s oznakama Hutu trupa, a u rukama su imali pušku M93 proizvedenu u kragujevačkoj “Zastavi.”
Devedesetih su se, primjerice, velikosrbi u BiH-u busali u prsa izjavama da su prvi branitelji kršćanstva u Europi pred naletom domaćih i uvezenih džihad ratnika. I to su tvrdili svi redom, od Arkana i Legije, pa do Šešelja i Vučića. Na koncu je većina njih neslavno završila, a mnogi velikosrbi u LEGIJA(lnim) zatvorima haškoga ARKAN(zasa). Samo Balerina Šešelj ostade vječna i neugasla ljubav haške tužiteljice Carle Del Ponte. Četvrt stoljeća kasnije Vučić kao vjerni učenik svih njegovih svetosavskih učitelja lažnog srpskog pravoslavlja, sve od Neznanjića, preko Oborsvinjarevića i Krađađorđevića, a u zbilji najbolje je reći krivoslavlja, kojim sami Srbi vlastitim ponašanjem skrnave samu bit i srž pravoslavlja, zdušno i vatreno daju logističku potporu ISIL-u, kao pokretu svjetskoga panislamizma. U tome glavnu ulogu igra srpski sultan Murat aka Aleksandar Skender-beg Vučić Musliju.
Dragan Ilić
HOP
