Upravo je prošla ponoć. Noćas neću lagano spavati. Jako me muči golema reklama koju sam jučer vidio na izlogu knjižare Ljevak na Trgu bana Josipa Jelačića.
Moja politička intuicija nije me nikada u zadnjih pedeset godina iznevjerila. Dvadeset godina prije raspada Jugoslavije u mojim novinama u Australiji sustavno sam tvrdio kako se umjetna komunistička Jugoslavija mora, prije ili kasnije raspasiti. Hrvatske domoljubne aktiviste, koji su zagovarali rušenje Titove Jugoslavije, sve zapadne obaviještajne službe smatrale su ne samo luđacima, nego i opasnim luđacima. Na razne načine su nam te službe slale poruke da odustanemo od borbe za hrvatsku državu, jer Jugoslavija ima njihovu potporu i nikada se neće raspasti. Ja sam na takve tvrdnje uporno odgovarao s velikim naslovom na prvoj stranici novina Hrvatska sloboda, koji je glasio – RUŠI SE MRSKA JUGOSLAVIJA.
Nakon povratka u Hrvatsku 1990. godine i vrlo razočarajućeg iskustva koje sam doživio u Uredu predsjednika Tuđmana i Ministarstvu vanjskih poslova, već sam 1991. pisao političkom istomišljeniku, Radićevcu dr. Anti Kuneku, koji je pobjegao u Australiju desetak godina prije mene, o mojem velikom razočaranju u smjer kojim Hrvatska ide.
VELIKI POVRATAK ZLOČINCA TITA I KOMUNIZMA
U to vrijeme u telefonskim razgovorima dr. Kunek mi je znao reći: “Kume, Križ je pobijedio komunizam”. Ja bih ga tada pokušao spustiti na zemlju mojim kategoričkim tvrdnjama “kako se od dolaska HDZ-a na vlast u Hrvatskoj nije ništa promijenilo te da su sve državne institucije snažno u rukama komunista i Jugoslavena”. Nije mi tada vjerovao. Dvije tri godine prije svoje smrti 2016. godine kazao mi je “da sam bio u pravu”. Pokopan je u Ivanić Gradu, u nazočnosti supruge i sina, a ja sam se s njim oprostio prije pokopa. Što bi taj veliki hrvatski domoljub tek danas rekao na veliki povratak Tita i komunizma u Republici Hrvatskoj.
Godine 1994. pismenim putem sam istupio iz HDZ-a, iako sam tada još imao visoku dužnost u Ministarstvu vanjskih poslova. Mnogi su tada vrtjeli glavom na taj moj čin. Govorili su mi da ću postati persona non grata tj. da će postati nepoželjan u Hrvatskoj. Tako je i bilo. Tadašnji ministar vanjskih poslova, a sada još uvijek najbliži savjetnik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, vršio je ogroman pritisak na mene da dadem otkaz u Ministarstvu vanjskih poslova.
POD PRIJETNJOM UBOJSTVA BIO SAM SPRIJEČEN SUDJELOVATI NA IZBORIMA ZA PREDSJEDNIKA HSS-A
Naivno misleći da u Hrvatskoj seljačkoj stranci ima manje komunista i Jugoslavena, 1994. vratio sam se u tu stranku, koju sam dugo godina vodio u Australiji. Moj je cilj bio reformirati HSS u domoljubnu i državtvornu stranku, jer HDZ to nije bio. No ubrzo sam otkrio kako u postotcima u vodstvu tadašnje HSS-e ima više komunista i ortodoksnih Jugoslavena nego u SDP-u i HSS-u. Na stranačkim izborima 1994. bio sam kandidat za predsjednika HSS-a. Imao sam potpise više od 250 delegata. Kao i filmovima, bio sam fizički spriječen da ne uđem u dvoranu u kojoj se održavala izborna skupština. Osiguranje na ulazu imalo je pištolje za pojasom, koje su mi otvoreno pokazali. Slobodna Dalmacija je zabilježila taj incident.
Ipak nisam odustajao. Znao sam da Hrvatska sve više ide u pogriješnom smijeru, ili bolje rečeno, mentalno i politički ostaje tamo gdje je i bila – u Titovoj Jugoslaviji. Nekoliko mjeseci kasnije osnovao sam Hrvatsku demokratsku seljačku stranku. Tek tada se na mene sručila lavina napada, sabotiranja i progona. Komunisti u HDZ-u, HSLS-u, SDP-u i Tomčićevom HSS-u poduzimali su sve što su mogli, osim fizičke likvidacije, da zaustave razvijanje HDSS-a u istinsku hrvatsku domoljubnu i državtvornu stranku. Takava Hrvatska demokratska seljačka stranka bila bi velika opasnost za sve mentalne komuniste, Jugoslavene, lopove i kriminalce u HDZ-u, SDP-u, HSLS-u i HSS-u, koji su već počeli s ozbiljnom pljačkom Hrvatske kroz privatizaciju i na druge načine.
Nakon godinu dana morao sam odustati. Potrošio sam sav novac koji sam u Australiji uštedio i egzistencija mi je bila potpuno ugrožena. Bio sam bez posla i prihoda i došao sam u situaciju kad sam se morao odlučiti hoću li se vratiti u Australiju ili tražiti novi posao i čekati novu priliku da snažnije utjećem na već zahuktali proces zaustavljanja svakog oblika demokratizacije i ostvarenja istinskih državotvornih čežnji hrvatskog naroda.
OPREDIJELIO SAM SE ZA HRVATSKU
Odlučio sam ostati u Hrvatskoj i nastaviti s borbom za onu Hrvatsku koju su sanjale i za koju su ginule generacije hrvatskog naroda, sve do Domovinskog rata. Od polovice 1995. radio sam bez plaće u Kabinetu ministra povratka i useljeništva Marijana Petrovića. Tadašnji predsjednik Vlade Nikica Valentić je odbio zaposliti me. Zahvaljujući mojoj kasnijoj, i sada pokojnoj supruzi bojnici HV-a Janji, nisam se našao na ulici. Zajedno smo dijelili te moje i njene teške trenutke u Hrvatskoj. Znao sam da Valentić i svi njegovi brojni istomišljenici, ne samo u HDZ-u nego i u svim drugim velikim strankama, žele spriječiti povratak Hrvata iz svijeta. Bila je to velika sabotaža, koja je dovela do današnje gospodarske i demografske katastrofe u Hrvatskoj.
Odlaskom Valentića s mjesta predsjednika Vlade, uz veliku pomoć predsjednika Tuđmana, uspio sam odigrati važnu ulogu u osnivanju Ministarstva povratka i useljeništva 1997. godine. I kad je sve krenulo u pravom smijeru, godinu dana kasnije novi predsjednik Vlade Zlatko Mateša me smijenio s dužnosti pomoćnika ministra, jer sam već pripremio program za povratak u Hrvatsku trideset tisuća obitelji iz iseljeništva. Godinu dana kasnije Ministarstvo povratka i vanjskih poslova je ukinuto. Prošlo je dvadeset godina od te sramotne i izdajničke odluke. Hrvatska je danas jedina zemlja s brojnim iseljeništvo koja nema državno ministarstvo za odnose s najmanje četiri milijuna Hrvata u svijetu. Umjesto aktivnog rada na povratku Hrvata iz iseljeništva, iz Hrvatske se u zadnjih nekoliko godina iselilo preko pola milijuna ljudi. Nažalost, autobusi punih ljudi koji bježe iz Hrvatske i dalje su svakodnevna pojava. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ne govori istinu kad kaže da je izradila program za demografsku obnovu Hrvatske. Usprkos mojem osobnom tj. pismenom upozoravanju od početka njezinog mandata na taj ključan problem, ona je čekala zadnju godinu mandata da o tome progovori.
Razrješenjem s dužnosti pomoćnika ministra povratka i useljeništva ponovno sam se našao na ulici. Sada mi je već bilo kasno za bilo kakvu pomisao povratka u Australiju. Odluka je pala – ma što radio neću odustati od borbe za bolju i drukčiju Hrvatsku. Još uvijek sam se naivno nadao da većina Hrvata u Republici Hrvatskoj ne želi povratak u komunizam i Titovu Jugoslaviju, u ovom ili onom obliku. Što da kažem – teško sam se prevario, iako me moj instinkt često upozoravao da ne budem toliko optimističan.
PREDSJEDNIK TUĐMAN ME SPASIO OD BROJNIH NEPRIJATELJA
Sada već jako bolestan (1988.) predsjednik Tuđman ipak ne zaboravlja na mene i daje zapovijed Mati Graniću da me pošalje u diplomaciju. Od nekoliko mjesta, izabrao sam Peking, i nikada nisam požalio. Osim što sam, zajedno sa suprogom Janjom, koja je bila vojna izaslanica RH u NR Kini, učinio puno u jačanju hrvatsko-kineskih odnosa, dvadeset godina prije nego što će Hrvatska otkriti Kinu, imao sam sreću spoznati kakav će biti utjecaj Kine na cijeli svijet uu 21. stoljeću. Niti od današnjih kandidata nema tako duboko i dugogodišnje iskustvo na području politike i diplomacije. Naravno, iako sam slao brojne bilješke na tu temu iz Pekinga u Ministarstvo vanjskih poslova, nitko se nije obazirao na te futurističke prognoze i najave.
Tu sad moram stati. O svemu što sam radio i postigao u hrvatskoj diplomaciji objavit ću više u mojim memoarima. Ako ovako nastavim, do jutra ću napisati još jednu knjigu.
TITO, ŠPILJAK I KLASIĆ
Jučer sam iskoristio relativno vremenski ugodan nedjeljni dan i prošetao se do Britanskog trga, gdje se svake nedjelje prije podne održava sajam antikviteta. Mene zanimaju samo knjige. Uvijek se može pronaći vrijedne knjige za deset kuna po komadu. Iako imam bilbioteku od preko pet tisuća knjiga, danas sam kupio pet novih, uglavnom iz područja politike i povijesti.
Nakon dva sata razgledanja, zadovoljan s izborom knjiga, krenuo sam Ilicom natrag prema Trgu bana Josipa Jelačića, gdje obično skrećem u Gajevu ulicu. Dok hodam obično mi se po glavi vrzmaju razne ideje o predsjedničkim izborima i porukama koje bi trebao poslati hrvatskom narodu. Rijetko gledam izloge. Kad sam došao do izloga knjižare Ljevak na početku Trga bana Josipa Jelačića sasvim instinktivno bacio pogled na taj izlog. Ovo što ću sada reći nije pretjerivanje. Iste sekunde doživio sam možda najveći politički šok u zadnjih nekoliko godina. Ukočio sam se na licu mjesta. U mene su s izloga na neprirodno velikoj reklami, koja bi dobila prvu nagradu i u Titovoj komunističkoj Jugoslaviji, u mene su zurili zločinac Tito, Mika Špiljak i među intelektualcima najveći Jugoslaven, Hrvoje Klasić. Riječ je o reklami Klasićeve knjige o Miki Špiljku, visokom hrvatskom komunističkom dužnosniku, lopovu i ubojici Stjepana Đurekovića.
ZORAN MILANOVIĆ, ANDREJ PLENKOVIĆ I KOLINDA GRABAR – KITAROVIĆ
Odmah me prožeo osjećaj koji sam imao 2013. godine, za vrijeme vlasti Zorana Milanovića, kad sam se nakon petnaest godina rada u diplomaciji vratio u Hrvatsku. Tada sam napisao kako sam imao dojam da sam se vratio u Titovu komunističku Jugoslaviju, a ne Hrvatsku koja je članica Europske unije. Reklama u izlogu knjizi Ljevak zoran je dokaz da se Republika Hrvatska sve više pretvara u Socijalističku Republiku Hrvatsku iz doba Titove zločinačke Jugoslavije te da je hrvatski narod u daleko većoj opasnosti, na što često upozoravam, nego što mi to možemo i zamisliti. Onaj tko to ne vidi je slijep ili sam priželjkuje povratak komunizma i Jugoslavije.
Premda sam kandidat za predsjednika države, ovaj moj komentar nema ama baš ništa s predsjedničkim izborima. Ipak, ne mogu ne skrenuti pozornost na činjenicu da se Hrvatska najintenzivnije u komunističku i jugoslavensku prošlost vratila u mandatu Zorana Milanovića, Andreja Plenkovića i Kolinde Grabar – Kitarović. Što nas tek čeka ako oni dobiju predsjedničke i parlamentarne izbore?
Draga braćo i sestre, Hrvatice i Hrvati, ako se na vrijeme ne probudimo, svi ćemo jednako biti odgovorni za propast još jedne hrvatske države i biološki nestanak hrvatskog naroda.
U Zagrebu, u rano jutro 4. studenoga 2019.
HOP
