Piše: Mag. Art. Ingrid Runtić
Znala sam ugrubo ponešto o svojim precima, no sada sam malo točnije istražila na temelju podataka sa stranice “Hrvatski plemićki zbor” i s obiteljske grobnice u kojoj se nalaze posmrtni ostaci i moje drage bake, Elle Ilin, rođene pl. Raizner. Njezin pradjed, Ljudevit barun Raizner (1824-1901) imao je blistavu karijeru; prvo odvjetnik pa sudac, zatim podžupan Karlovačke županije, župan Bjelovarske županije, veliki župan Modruško-riječke županije, član Banskog stola, saborski vijećnik. Osim što je bio jedan od najboljih velikih župana koji je u mnogome unaprijedio tadašnju Hrvatsku, bio je veliki domoljub i vizionar, što dokazuje i njegov znakoviti govor kojega je, kao saborski vijećnik održao u Hrvatskom saboru na sjednici 21. prosinca 1891. raspravljajući o mogućem ustrojstvu nove države:
“… ili bi se ustrojila ta velika jugoslavenska država, u kojoj bi kraljevina naša isčezavala, pa i toj državi lijepa hvala. Ja volim ostati Hrvat u Hrvatskoj !”
Nadalje o njemu stoji slijedeće: “Politiku koja bi težila takvom rješenju, Ljudevit je nazivao “politikom čustva, koja je doista lijepa, oduševljuje mladost i pripravlja popularitet”. No, odmah slijedi upozorenje: ” takova politika nikada jošte dobrim plodom urodila nije, dapače naprotiv pogibelju i propašću”. Razumljivo da se sa takovim izjašnjavanjem u Hrvatskom saboru, ban Ivan Mažuranić mogao u njega pouzdati. Barun Ljudevit je posvetio cijeli život svom hrvatskom narodu i neumorno radio u korist domovine, koju je vidio u Europi izvan bilo kakve tvorevine Jugoslavije, te točno predvidio što će se dogoditi s Hrvatskim kraljevstvom.”
Ja sam samo jedna mala jabuka koja očito nije pala daleko od svog (obiteljskog) stabla, a kojeg je višestruko sakatio komunizam. U tolikoj mjeri da je jedan od četiri sina Ljudevita baruna Raiznera, Ivan Nepomuk II, koji je bio kotarski pristav i bliski prijatelj A. G. Matoša, u svojoj 80-toj godini života bio u Splitu od partizana izbatinan na smrt 1945.g. te bačen u grob bez oznake. Nažalost je podijelio sudbinu mnogih hrvatskih plemića koji su tragično skončali s novodošlim “oslobođenjem” Titovih koljača.
Moja slika iz 2006.g iz ciklusa Vremeplov: motiv je fotografija s vjenčanja moje bake Elle na kojoj se nalazi i njezin otac Arthur, unuk Ljudevita baruna Raiznera, ljekarnik u Donjem Miholjcu, koji je po sjećanjima moje bake do kraja života pozdravljao s “Bog i Hrvati”. U vrijeme nastanka ove slike još nisam znala sve gore napisane detalje…
Tragedija hrvatske kulturne politike možda se najbolje ogleda u tome da su oskarovca Lustiga ponajviše koristili u svrhe polaganja vijenaca u Jasenovcu, a najmanje u onome u čemu je bio najbolji. Spielberg je naravno, imao pravi njuh koga uzeti za Schindlerovu listu. Usput, veliki uspjeh tog filma temelji se između ostaloga i na odličnoj fotografiji i scenama poput one s djevojčicom u crvenom kaputu.
Takvu djevojčicu smo imali i mi u Vukovaru, ali nažalost, naši redatelji i scenaristi nikada nisu bili sposobni pretočiti stvarnost u kvalitetan film, jer su lišeni talenta i srca.
Vjerujte mi, lažnjaci u kulturi će nas najskuplje koštati i dugoročno gledano, najviše ukopati. Dok se bavimo političkim razglabanjima i idolopoklonstvom trenutnih političkih aktera, istinska kultura i umjetnost nam nepovratno propada. A baš to je, uz jezik, ono što nas čini nacijom. Davno sam još pisala i upozoravala na to da ne smijemo dizati lažnjake uvis, kako u kulturi, tako i u politici. Primjera već ima bezbroj. A sada imamo već čitavu vojsku stručnjaka koji uzdižu nebitno i loše, a zaobilaze bitno i vrijedno u kulturi. I nije istina da će se promjenom političkih vođa to promijeniti. Njih to u pravilu ne zanima, ne shvaćaju važnost kulture u opstanku jednog naroda, pa tako kultura postojano tone u kaljužu besmisla, veličanje prazne pomodnosti, tupavog akcionizma i senzacionalizma koji više nikog ne skandalizira, uglavnom, s pojavama koje veze nemaju s kulturom, a još manje s umjetnošću.
POLITIKA KOJA NAS VODI U PROPAST
Ne mogu se više s veseljem prisjećati onog dana kada su Markač i Gotovina bili pušteni, jer mi se odmah pred očima pojavi slika Slobodana Praljka kako ispija otrov na izricanju presude. Ta mentalna slika mi svaki put oduzme dah od strave i tuge. Kao da nas je europska politika i u našoj pravednoj i nevjerojatnoj pobjedi trajno osakatila, preko haškog suda…
Ljudi nisu brojke, zato uvijek mislim na svaku žrtvu našeg naroda u veliksrpskoj agresiji prošloga rata ponaosob. Naišla sam na članak (dijelim u nastavku) koji me užasnuo.
I svaka politika koja takav čin opravdava je zločinačka kao što je svaka politika koja minorizira i relativizira tu istu agresiju monstruozna. Monstruozan je bio i pokolj nakon Bleiburga, kao što je bilo i zvjersko ubijanje nakon pada Vukovara.
Monstruozno je bilo i nasilje srbočetničke JNA nad Vukovarom tijekom silnih mjeseci, a njegova ustrajna obrana i nevjerojatno herojstvo njegovih branitelja neopisivo herojstvo. Nema tu mjesta praštanju, jer pokajanje niti 28 godina poslije nije došlo, niti u tragovima. Nikakve floskule današnjih političara bez savjesti tu ne prolaze. Tuđe nismo tražili, a samo smo svoje branili.
Nema naprijed dok to nije kristalno jasno.
PREDSJEDNIČKI IZBORI
Na predsjedničke kandidate se ne gleda kao na kandidate nego kao na “spasioce” ili “mesije”.
Ne znam čemu (većinom) katolički narod ima potrebu stvarati idole izvan svoje vjere, osim što to mogu objasniti komunističkim preodgojem tog istog naroda.
Tako imamo izbor između nenormalne štetočine, umišljenog faraona, sektaškog redikula, pjevajućeg feniksa, mis svijeta u zrelim godinama itd (nastavi niz). U principu je svima zajedničko da obećavaju bolje i kukaju nad posljedicama (većinom svog) nedjelovanja, a ozbiljnog programa nemaju. To je zato jer su jako zaokupljeni svojim imidžom i svojom “božanskom” osobom, a malo tko od navijajuće mase to primjećuje.
Strašan je to zamor materijala koji će trajati sve dok matrica ne pukne i dok radni narod konačno ne skuži da se radi ili o prodavačima magle ili umišljenim niškoristima, koje ta islužena matrica neumorno štanca.
HOP
