KOLINDIN SAKUPLJAČ POTPISA NA ŠTANDU NA CVIJETNOM TRGU NAZVAO ME – GOVNOM
Ma koliko degutatno bilo sve ovo što ću Vam prenijeti, ne mogu prijeći preko “nagrade” koju sam u današnjoj Titovoj
Danas popodne prošetao sam se do Trga bana Josipa Jelačića i Cvjetnog trga, na kojima su bili brojni štandovi na kojima su se sakupljali potpisi za predsjedničke kandidate. Kako ja još nemam svoj štand, nadam se da ću ga imati u utorak idući tjedan, obišao sam sve štandove i podijelio moje letke o kandidaturi za predsjednika države. Na svim štandovima sam razmijenio mišljenja i malo se našalio s ljudima koji su prikupljali potpise.
Na štandu komunistkinje Katarine Peović jedan vrlo energični mladić me pokušao uvjeriti da potpišem za gospođu Peović. Počeo me uvjeriti kako je Titova Jugoslavija bila dobra država itd. Nije računao s kime će ući u takav razgovor, pa je za nekoliko minuta, u nedostatku valjanih protuargumenata na moje životno iskustvo u zločinačkoj Titovo Jugoslaviji, brzo pobjegao.
KOREKTNA REAKCIJA IVANA PERNARA
Vrlo ugodno sam se iznenadio na štandu Ivana Pernara, oko kojeg su se okupili uglavnom mladi ljudi, želećI se slikati s njim. Kad je prošla gužva, pristupio sam Pernaru i dao mu u ruke moj letak. Odmah je pogledao prvu stranicu, pogledao u mene i upitao: “Vi ste Antun Babić, svaka Vam čast na Vašoj upornosti i žilavosti, drago mi je što sam Vas osobno upoznao”. Vrlo korektno i pristojno.
Nakon toga otišao sam na Cvjetni trg, gdje je bio samo štand Kolinde Grabar Kitarović. Na štandu je bila jedna vrlo uljudna mlada djevojka, jedan čovjek srednjih godina i jedan dosta stariji čovjek. Djevojka mi je ponudila da se potpišem. Rekao sam joj da ne želim, jer ne vjerujem KGK. Pitao sam je da li zna da je KGK član masonske organizacije. Vrlo uvjereno mi je uzvratila kako to nije moguće, jer članovi masonskih organizacija mogu biti samo muškarci. Objasnio sam joj da to nije tako.
“VI STE JEDNO GOVNO”
Nastavili smo razgovor o tomu što ona zapravo za o KGK. Bila je iznenađena i jedva se sjetila reći kako za KGK znaju u cijelom svijetu, a posebno u Americi. Malo sam se nasmijao na tu neistinu, jer za KGK u Americi jedva zna jedan posto stanovnika, a u dvije najmnogoljudnije zemlje na svijetu – u Kini i Indiji, ni 0,1 posto. Kad je čuo da ću malo previše zbuniti mladu djevojku, u razgovor se uključio i stariji čovjek, koji mi je jako povišenim glasom rekao da prestanem ispitivati djevojku. I s njim sam ušao u kratak razgovor, objašnjavajući mu da o KGK znam više nego velika većina hrvatskog naroda, što je starijeg gospodin još više naljutio. Na kraju mi je vrlo povišenim glasom rekao – “VI STE JEDNO GOVNO”.
Odmah sam se sjetio riječi moje nastarije kćeri koja mi je 1992. godine u Zagrebu rekla: “Tata, ti ne znaš kakvi su Hrvati ljudi”. Mislio sam da pretjeruje, jer su joj se u Hrvatskoj dogodile brojne neugodnosti. Sada sve jasnije vidim koliko je zapravo bila u pravu.
Međutim, ono što je najžalosnije jest činjenica da takvi ljudi sakupljaju potpise za KGK i na taj način zapravo predstavljaju nju ne samo kao potencijalnog predsjedničkog kandidata, nego i još uvijek predsjednicu države. Jadno i bijedno, dokle smo došli? Usprkos svemu, moje lice i moja savjest su čisti.
Naravno, kad sam osobama za štandom rekao da ću ih slikati i objaviti naš razgovor na Facebooku, pokušali su pobjeći sa štanda. No, napravio sam fotografiju starijeg čovjeka kako bježi sa štanda i čovjeka srednjih godina, koji je s mojim letkom pokrio lice. Je li to možda najava budućnosti kada će se sadašnja predsjednica morati sakrivati na ulici od hrvatskog naroda? Vrijeme će pokazati.
Antun Babić
HOP