Ovako izgleda omiljeni profesor mladih Splićana, poznatog hrvatskog imena Boris i prezimena Škifić (podsjeća me na talijansku frazu “fare schifo, mi fa schifo = značenja: gadi mi se, s*anje – pogledajte u rječnik ako ne vjerujete). Liku samo fali majica Che Guevare. U ostatku teksta lik spominje “seljačine na brdovitom Balkanu” (izdao se, jer Hrvatska nije Balkan nego srednja Europa), uspoređuje prosvjed prosvjetara s onim za radio 101 i prosvjedom za Jokića i kurikulum. Na kraju teksta ide prosvjedna koračnica skladana specijalno za ovaj prosvjed, nešto u stilu “internacionale”, prosvjedna himna radnika u prosvjeti. Jer, na kraju krajeva, ipak se radi o radničkom ustanku. Pa sad vi recite da ovo sve nije gadno politički instrumentalizirano.
Bivša ministrica Ljilja Vokić je imala pravo. Plaće (ionako nemale za naše prilike) su pale u drugi plan, jer agenda je očito sasvim drugačija. E sad, ako se čak i obrazovan profesorski kadar uspio toliko izmanipulirati u političke svrhe levičara, onda znate da je voda došla do grla. Usput, u svakoj državi bi štrajk prosvjetara za 5 dana doveo do pada vlade.
“Donijeli smo odluku na nivou naše Osnovne škole Pušća uplatiti za Klaićevu bolnicu iznos od 315 kuna. To ćemo ponavljati svaki dan štrajka, počevši s današnjim danom. ”
Pročitala sam članak bar 4 puta jer nije baš jasno napisano da se radi o zaista simboličnoj svoti: dakle, JEDNA CIJELA škola dnevno donira 315kn dječjoj bolnici u Klaićevoj, a upravo taj iznos vlada daje svakom nastavniku koji štrajka. Pa, nastavnici, ako želite biti face i pokazati STVARNO da vam je stalo samo do djece – zasto onda ne dajete SVAKI taj isti iznos koji vam Vlada daje svakom ponaosob za dan štrajkanja – bolnici? I otkad je novac vlade VAŠA donacija?
Ukoliko sam nešto krivo shvatila, molim da me ispravite!
Francuska ima 60 milijuna stanovnika i 300.000 uposlenih u prosvjeti, a mi ih na službenih 4,3 milijuna imamo 60.000”, između ostaloga je u brojnim intervjuima rekla Lilja Vokić, nekadašnja ministrica prosvjete. Nad tim omjerima se zaista treba dobro zamisliti. Nadalje, nek sindikati plate štrajk od uplaćenih doprinosa svog članstva, a 5 dana je maksimum svakog štrajka, a pogotovu ovakvog. Slažem se s njom i da se štrajk pretvorio u politikanstvo, ako je proračun bio objavljen skoro godinu dana prije štrajka.
S druge strane, postoje profesije koje su više pozvanja nego običan posao. U takve sigurno spadaju i učitelji, profesori, svećenici, umjetnici, znanstvenici… to ne prestaješ biti ako imaš premalo novaca. Mada, ruku na srce, profesorske plaće mi se uopće ne čine malima u usporedbi s ostatkom radnog stanovništva (izuzev političara koji ionako ništa ne rade).
A imam i osobno iskustvo što se tiče predavanja srednjoškolcima, koje profesorima iz jedne stručne škole (primijenjena) nikako ne ide u prilog. Dakle, imala sam 5 učenica koje su 3,5 godine išle u tu školu i došle k meni na pripreme lišene osnovnih stručnih znanja. Ako sam ja za iznos od samo jedne mjesečne plaće uspjela toj djeci tijekom nekoliko mjeseci u samo petnaestak navrata (blok sati subotom i nedjeljom) prenijeti znanja koje profesori tih stručnih predmeta nisu bili u stanju prenijeti u više od tri godine, onda je jasno da podosta profesora uopće nije “pozvano” raditi taj posao. Nikad nisam gledala na sat, bavila sam se individualno svakim učenikom – a taj posao me je nadahnjivao i ispunjavao energijom i zadovoljstvom. Pripreme su mi bile izazov i gušt, i nisam ih nikada ubrojila u satnicu. Ako taj posao ne volite raditi, onda ga nemojte raditi, jer vas nikakvo zbrajanje radnih sati i koeficijenata neće zadovoljiti. I slažem se sasvim s bivšom ministricom da rad stvara dostojanstvo i ugled, a ne štrajkovi i nerad.
Ingrid Runtić
HOP
