Ukrajinski veleposlanik u Beogradu matirao Srbe izjavom zahvale šumadijskoj državi za isporuku streljiva Ukrajini
U mangupskom žargonu beogradskog asfalta ovo što je Srbima danas na kulturan i dostojanstven način napravio ukrajinski veleposlanik u Beogradu Oleksandar Aleksandrovič zove se u slengu fircanje na sitno.
Šumadijski mangupi pali su na maturi iz njihove omiljene discipline klošarskog i džiberskog mangupluka u visokoj interplanetarnoj politici. Krenuli su u utrku vozeći fiću iz kragujevačke “Zastave” s nadom da će prestići konkurente koji jure autocestom za volanom Mercedesa. Kad srbijanske budale ala Vučić, Dačić i Vulin, taj aktualni trio fantastikus prve kategorije debiliteta srpske pozornice i defilea šarlatana i cirkuzanata stanu jasno i glasno uz Ruse u ratu protiv Ukrajinaca, onda je za očekivati da ih prvom prigodom Ukrajina brutalno kazni na diplomatski način.
Šmekeri bi kazali kako je to danas riječima zahvale Srbiji za isporuku oružja Ukrajini, na maestralan način napravio Oleksandar Aleksandrovič, tim prije što se zna kako je Srbija na ukrajinski kruh političkog nepriznavanja države Kosovo, od Srbije dobila za uzvrat kamen u glavu. Rusi također nisu priznali Kosovo, ali kad su se dva slavenska naroda sukobila na tlu Ukrajine, bahata i besprizorna šumadijska – pomoravska država na Balkanu osjetila se sama pozvanom dijeliti pravdu, prosipati moralne vakele i bešćutne prodike Ukrajincima, glumeći drvebe ruske odvjetnike. Da imaju iole ljudskosti i poštenja trebali su biti posve neutralni i ne miješati se u sukob dviju država, među rijetkim u Europi što su, ne poznajući istinski i dostatno Srbiju napravili kobnu pogrešku i dali joj potporu u svezi pitanja statusa države Kosovo.
U emisiji “Dan uživo”, gostujući na televiziji N1 ukrajinski veleposlanik u Šumadiji Oleksandar Aleksandrovič izjavio je:
“Nisam predsjednik Vučić, ne mogu za par dana sve odmah otkriti, ali osobno nemam razloga ne vjerovati predsjedniku Vučiću kada je rekao da Srbija nije isporučivala streljivo Ukrajini. Ne postoji međunarodna zabrana isporuke oružja Ukrajini i svaka zemlja odlučuje da li želi ili ne želi surađivati s Ukrajinom. Bili bismo zahvalni Srbiji da srpsko oružje završi u Ukrajini. Želim kazati da su riječi Aleksandra Vučića ostavile duboki trag u mom srcu, velim bez ironije, kad je upitao ruskoga veleposlanika u Beogradu “Zašto” i zbilja zašto se Rusija tako ponaša prema Srbiji. To je mene odmah podsjetilo na situaciju između Ukrajine i Rusije, kada su nas napali. Također smo se pitali zašto su to učinili. Razumijem i da je pitanje isporuke plina za Srbiju bitno, jer tranzit plina ide preko teritorija Ukrajine ide dalje preko Mađarske i dalje za Srbiju. Ako 1. siječnja Srbija ne dobije plin iz Rusije, to ne znači da će Ukrajina ukrasti plin, nego to znači da će Rusi zatvoriti tranzitni kran.
Hoćemo naći neko riješenje za to. Prihvatili smo nacrt sporazuma koji je pripremila Europska komisija. I Ukrajina zarađuje od tranzita plina i nije joj u interesu da isporuka plina bude prekinta, ali mislim da se trebamo pripremiti za hladu zimu.”
Kako god bude, predstojeće zime Srbe će grijati jednostrana ljubav prema Rusiji, dok se, kao što im je na “finjaka” i na gospodski način sugerirao Oleksandar Aleksandrovič, spustivši im loptu i prizemljivši ih na razinu patosa. Kad prvi zimski snijeg prekrije šumadijski brijeg, sjetit će se Srbi dobronamjernih riječi Ukrajinca Aleksandroviča i sve dok im se u fatamorgani smrzavanja budu priviđale bajke iz ruskih polarnih noći i prostranstva tatjgi i tundri dalekoga Sibira.
Žestoko ih je i po zasluzi raspalio Oleksandar Aleksandrovič, isti čovjek kojega je po nalogu ministra vanjskih poslova Šumadije Ivice Dačića Šumadija aka Srbija prije nekoliko godina protjerala na nečuven način iz Srbije, samo zato što je javno u Srbiji obznanio da Srbija otvoreno podupire rusku aneksiju Krima, te proruske snage pobunjenika i odmetnika od ukrajinske države.
K tome je Srbima otkrio i da su i etnički i povijesno Ukrajinci bliži Srbima od Rusa, te da nisu priznali Kosovo, kao ni Rusi, pa je bilo i po njemu, normalno i moralno da Srbija barem bude diplomatsku suzdržana i neutralna u ukrajinsko – ruskom sukobu.
Istina je Srbima riječ najskuplja i najteža i to je osjetio na svojoj koži prije neku godinu u Beogradu Oleksandar Aleksandrovič. Kad se nakon srpskoga demarša Vladi u Kijevu i zatopljenja odnosa Srbije i Ukrajine Aleksandrovič, ipak, vratio bez prethodno trajnog opozova na svoje prijašnje mjesto veleposlanika Ukrajine u Srbiji, samo je čekao i dočekao pravi trenutak slatke i pravedne osvete nezahvalnoj i beskurpuloznoj Srbiji za uzaludnu i promašenu ukrajinsku žrtvu u korist Srbije. Prisjetili su se tad Ukrajinci i kako su im zaboravom najgorega memoricida uzvratili Srbi i za 1944. godinu kad su upravo Ukrajinci činili apsolutnu glavninu sovjetskih trupa Crvene armije u oslobađanju Beograda od snaga njemačkog Vermahta. Oslobodili su 20. listopada 1944. Ukrajinci srpski stolni grad Beograd od vlasti Hitlerovih nacističkih postrojbi.
Današnji srbijanski fašisti na vlasti za sve ono što su im Ukrajinci dobro činili kroz povijest nazivaju njih kroz srbijanske blatoidne i toaletoidne medije fašistima, onima što su oni što su sami 1941. Beograd sami proglasili prvim Judenfrei gradom u Europi, potpuno očišćenim od Židova. Tako je Nedićeva fašistička Srbija prva u Europi riješila pitanje Židova, a ovih godina Srbi užurbano rade i na pravnoj i političkoj rehabilitaciji Milana Nedića. I to nije nikako iznenađenje za čuđenje budući je još i prije toga 1934. godine Herman Goring kao prvi pobočnik Adolfa Hitlera nazočio kao prvi i počasni gost Kraljevine SHS pokopu u Marseilleu ubijenog profašističkog diktatora Aleksandra Karađorđevića.
Beskrajna je niska srpskih neslavnih pothvata. Od onih usko vezanih za sudbinu Ukrajinaca na tlu Srbije spomenimo i srpsko bezočno i bezdušno krivotvorenje povijesti Ukrajinaca na tlu Vojvodine. Tamo ukrajinsku nacionalnu manjinu Srbi još od famozne 1945. nazivaju Rusinima, kako bi se kao ruski rektalni aplinisti još više dodvorili Rusima na štetu Ukrajinaca. I zato je Oleksandar Aleksandrović imao danas u emisiji “Dan uživo” zvjezdane trenutke osvete s posvetom. Ona je najbolja kad se jednom obijesnom, oholom i bahatom balkanskom neodgojenom nezahvalniku servira hladna.
I Šveđani iz nama udaljene Skandinavije dobro vele da se hladna juha najdulje kuha u hladnome loncu. Ali, neki to vole i vruće. Oni koji preferiraju vruću zakusku, sjetit će se pokliča ukrajinskih navijača na tekmi Ukrajina – Srbija 5:0, igranoj u Lavovu. Tada su ukrajinski gledatelji, svi u glas Srbiji svih 90 minuta skandirali: “Srbija je ruska kurva!” Srbija je i nakon toga nastavila političku prostituciju s Rusijom, a Vučićeve odnarođene vlasti duhovnu manipulaciju sa srpskim narodom lažima da su im Rusi najveća braća na svijetu, iako im i sami Rusi stalno poručuju da ništa zajedničko nemaju i da ih doista ne žele za prijatelje, nego samo za korisne budale.
Dragan Ilić
HOP
