Pijani i drogirani manijak Aleksandar Vulin ludo vozio džip i umalo usmrtio šokiranu djecu pokraj ceste a onda pištoljem prijetio ubojstvom starcu što je stao u obranu prestrašene djece
Nesvakidašnjem prizoru svjedočili su nedavno žitelji elitnog beogradskog naselja Senjak, mjestu gdje obitava pretežito intelektualni sloj stanovništva Beograda. Uobičajeni i svakodnevni mir stanovnika toga kraja, smještenog na blagom brdskom uzvišenju iznad panorame grada, narušila je vratolomna vožnja pijane i drogirane budale i luđaka Aleksandra Vulina. Taj manijak što službeno obnaša dužnost srbijanskog ministra obrane, vozeći džip projurio je brzinom od nevjerojatnih i u tom kraju neviđenih 150 kilometara na sat sijući strah i paniku zaprepaštenih i šokiranih prolaznika, što su stajali na nogostupu uz obližnji kolnik. Ulice na Senjaku nisu zbog konfiguracije brežuljkastog i brdskog terena ni nalik onim širokim gradskim avenijama, te normalan čovjek ne može ni pojmiti da uopće može postojati takav idiot poput Vulina koji razvija ubitačnu brzinu na tom putu. Pored toga, on je upravljao volanom džipa jednom slijepom ulicom, ugrozivši tom suludom i sumanutom vožnjom i vlastiti život, a ne samo živote zapanjenih prolaznika toga mirnog i tihog kraja.
Kad je poput strijele projurio cestom, pokraj puta na nogostupu se čuo prestrašeni vrisak i krik malodobne djece, koja su bila nijemi promatrači Vulinovog poigravanja sa njihovom sudbinom. Samo pukom srećom nije pokosio nedužnu djecu pored puta kojim je u džipu letio kao metak. Među malobrojnim prolaznicima na ulici bio je i umirovljenik iz tog kraja Minja Pavlović, čovjek dobrano preko 75 godina ljeta star. On je glasno i prijekorno zagalamio na poremećenoga i nenormalnoga Vulina i ne sluteći što će se uskoro dogoditi. Kad je čuo Pavlovićevo glasno dobacivanje, kojim se želio staviti u zaštitu šokirane djece, Vulin je počeo naglo kočiti i kad je prošao više stotina metara od mjesta događaja i zaustavio džip, bijesno je istrčao na ulicu, vratio se natrag na lice mjesta, izvukao pištolj, prišao starom Minji Pavloviću, te počeo urlati na starca i prijetiti mu ubojstvom. To je učinio naočigled svih prisutnih na ulici, a Pavlović je doživio najveću traumu kad mu je razjarena i podivljala zvijer Aleksandar Vulin prislonio pištolj na čelo i galamio da će ga na mjestu ubiti, samo zato što se usudio braniti malodobnu djecu koju je kreten Vulin umalo ubio. Ubrzo se stvorila velika gužva na ulici, izašlo je na ulicu na desetke stanovnika iz obližnjih zgrada, koje je uznemirila nesnosna i zaglušujuća životinjska dernjava i luđački krici, što ih je razulareni Vulin životinjski ispuštao iz dubine larinksa, iskolačenih i buljavih očiju uperio i prijeteći vitlao pištoljem ka svim okupljenim ljudima, a ne samo prvoj žrtvi svoga sadističkog iživljavanja starcu Minji Pavloviću.
Nakon što su građani pozvali mjesnu policiju iz policijske postaje na općini Savski vijenac, policijska ophodnja je ubrzo došla na mjesto događaja, gdje se već okupilo na desetke svjedoka i zaprepaštenih prolaznika i putnika namjernika. Napravili su policajci očevid, sastavili zapisnik, ali poludjeli i podivljali peder i narkoman Aleksandar Vulin nije potpisao policijski izvid, niti je uopće priveden u policijsku postaju. Taj neviđeni izgred kojim je sotona Vulin stavio na kocku živote brojnih prolaznika usljed njegove vožnje vrtoglavom brzinom, voljom kriminogene srbijanske države Huliganije, gurnut je pod tepih i bačen u zaborav. Tako što je zamislivo samo u Sodomi i Gomori od države zvane Srbija. U svakoj iole normalnoj zemlji nakon takvog incidenta u prometu i nenormalnog ponašanja uz otvorenu prijetnju ubojstvom iz pištolja prolazniku i pješaku na ulici Minji Pavloviću, samo zato što je verbalno stao u obranu preplašene djece, Vulin bi bio istog trenutka uhićen i sproveden u zatvor ili prinudno hospitaliziran u zatvorskoj bolnici za mentalno poremećene bolesnike. Ljudi na ulici su sačuvali prisustvo duha i nisu fizički napali Vulina, nakon što je izvukao pištolj i prijetio ubojstvom starcu Minji Pavloviću, koji je u međuvremenu preminuo prirodnim putem zbog bolesti. Da je netkom pukao film i premlatio i polomio ruke i noge neubrojivom Vulinu, taj bi svakako završio u zatvoru ili bi ga pojeo mrak. Jer, epilog slučaja, kojim je Vulin nagrađen slobodom za višestruki pokušaj ubojstva, najprije pješaka, onda i starca na ulici, kojem je repetirao pištolj prislonivši ga čovjeku na čelo, poručuje da je taj bezumni i umobolni lik iznad i izvan zakona u Srbiji. Ima grafit u Beogradu na stadionu NK Rad na Banjici, na kojem piše: “Kad nepravda postane zakon, tvoja je dužnost uzeti zakon u svoje ruke.” Uličari poput Vulina morali bi pravodobno shvatiti suštinu toga uličnog grafita, jer u društvu u kojem caruje zakon džungle na asfaltu i samozvani i samoproglašeni gospodar tuđih života i sudbina poput Aleksandra Vulina može prije ili kasnije postati žrtvom vlastitog tempa luđačke životne vožnje. Sila se nasilniku uvijek vraća kao bumerang.
Dragan Ilić
HOP